NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Posledice od "Bureta baruta"

Skandal sa beogradskim glumcima u Zagrebu kritičari tumače kao jasan znak da je za kulturnu razmenu između Hrvata i Srba još prerano

      Da li će "Bure baruta" konačno eksplodirati u Hrvatskoj, zapitali su se nedavno posetioci međunarodnog festivala u Motovunu koji je ovog leta organizovao poznati domaći režiser Rajko Grlić. Odgovor nije trebalo dugo čekati. Goran Paskaljević je prošle nedelje sa svojim filmom konačno došao na svečanu premijeru u Zagreb. I, kao što se i slutilo, projekcija "Bureta baruta" u maloj dvorani "Kinoteke" zamalo je opravdala svoj naziv. Publika je ostala razočarana što posle filma nije videla i razgovarala sa glavnim glumcima Draganom Nikolićem, Milenom Dravić, Vojom Brajevićem...
       Skandal sa srpskim glumcima u Zagrebu koji se čak nisu ni pojavili "uživo" pred gledaocima, kritičare je naveo na zaključak da je za filmsku, i uopšte, kulturnu razmenu između Srba i Hrvata još prerano. Povod je uobičajen i, reklo bi se, već zamorno poznat. Draganu Nikoliću uskraćena je viza za Hrvatsku, a ostatak glumačke ekipe solidarisao se sa svojim kolegom, pa je u Zagreb doputovao samo režiser Goran Paskaljević. Novinarima je objasnio da ovaj "granični incident" i glumački bojkot nemaju nikakve veze sa zagrebačkom publikom, jer ona ne odlučuje o političkim pitanjima, nego je očito reč o nekom daleko uticajnijem ko u oblast kulture i ne spada.
       Varijante
       Više od samog Paskaljevićevog filma kome su domaći kritičari odali zasluženo priznanje, a publika hvalila njegovu autentičnost, proživljenost i sjajnu glumu glavnih junaka, gledaoce je počelo da intrigira zašto Dragan Nikolić nije mogao da dobije ulaznu vizu za Hrvatsku? Da li je on četnik? Da li je pucao na Hrvatsku? Da li je on u Miloševićevoj partiji ili se zalaže za obnovu "Srboslavije"? O čemu je zapravo reč tamo u Srbiji? Deo odgovora ponudio je, naravno, sam Paskaljevićev film koji u jednoj jedinoj beogradskoj noći sažima sve tamne strane aktuelnog vremena, ljudi i velegrada koje postoje ili mogu da se pokažu i u bilo kom drugom gradu. Film je, tvrdio je deo publike u "Kinoteci", s pravom kandidat za Oskara u kategoriji stranih filmova, a uz to je i najbolji film ovogodišnjeg festivala u Veneciji. Zašto onda Dragan Nikolić nije dobio vizu za Hrvatsku? Mada preciznog odgovora nema, Zagrebom kola nekoliko varijanti ove političke intrige. Najglasniju nude ratne udovice koje ne žele da Srbi sa svojim filmovima dolaze u Zagreb sve dok mnoge od njih još ništa ne znaju o svojim muževima i rodbini.
       Pažljiviji posmatrači hrvatsko-srpskih državnih odnosa nude politički verziraniji povod: Nikolić je ovde samo slučajna "žrtva", pion u igri vizama u kojoj je Hrvatska konačno dobila priliku za revanš. Ovog leta bivšem zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Franji Kuhariću jugoslovenske vlasti odbile su da izdaju vizu za posetu Subotici, pa je filmska premijera "Bureta baruta" bila više nego dobrodošla prilika da se stvari "dovedu u ravnotežu". Domaći novinari, osim toga, tvrde da je granica sa Jugoslavijom za njih najtvrđa u Evropi, a cela priča neizbežno je garnirana i državotvornim dodatkom o samostalnoj državi.
       Domaći režiser Zrinko Ogresta čiji je film "Crvena prašina" sa ovogodišnjeg Pulskog festivala otišao sa nekoliko "Zlatnih arena", a nagrađen je i na filmskom festivalu u Izraelu, smatra da Hrvati imaju lošu naviku da uvek preterano hvale nešto što nije njihovo. Neumerena količina pohvala koju je u Zagrebu, i pored skandala s odsutnim glumcima, dobilo Paskaljevićevo "Bure baruta", za domaće režisere je zapravo stari sindrom "fascinacije tuđim". A do njega, kažu, dolazi zbog svima poznate činjenice da Hrvati toliko dugo nisu imali sopstvenu državu...
       S državama ili bez njih, srpski filmovi ipak dolaze u Zagreb.
       Za pismene i nepismene
       Paskaljevićevo "Bure baruta" je već drugi film novije srpske produkcije koji je prikazan u "Kinoteci". Prvi je bio "Rane" Srđana Dragojevića i u Zagrebu se prikazivao upravo u vreme kada su na Beograd počele da padaju prve bombe. Osim same fabule i poznatih glumaca, "Rane" su Zagrepčane posebno zainteresovale zbog novog pravila da se svi "nehrvatski" filmovi prikazuju sa hrvatskim prevodom. Ovo je u vreme NATO intervencije među publikom izazivalo različite komentare. Kad su Dragan Bjelogrlić ili Miki Manojlović u "Ranama" govorili nešto nerazumljivo domaćem gledatelju, iz mraka dvorane čule su se dosetke tipa "govori, bre, srpski da te ceo svet bombarduje". Bilo je i takvih koji su film hvalili već zbog činjenice što u njemu mogu da uživaju i pismeni i nepismeni gledaoci u Hrvatskoj. Prvi su se oslanjali na titl, a drugi samo na ono što čuju.
       I "Bure baruta" Gorana Paskaljevića i "Rane" Srđana Dragojevića ovdašnjoj su publici, međutim, posle dugo, dugo vremena, makar i u bioskopskom mraku opisali Beograd kao "sliku rasula balkanske barbarske države". Tragika svakodnevnog života u Beogradu, depresivna slika izgubljene generacije i apsurdnost pojedinačnih egzistencija, Zagrepčanima deluju neproživljeno. Reklo bi se čak da ni sami autori ponekad ne poznaju stvarne emocije svojih junaka, a možda ih one i ne zanimaju. Tako je bilo sve dok je život u Jugoslaviji bio samo film. Kada je to prestao da bude, glavna razlika između zagrebačke i beogradske publike svela se na to da se prva iz bioskopa vraća kući, dok druga ostaje u "svom filmu" čekajući sirenu za prestanak opasnosti. Vize su u takvoj realnosti najmanja prepreka. Cinici će, naime, uvek naći mesto u prvom redu uz prozor ili satelitsku antenu da bi znatiželjno posmatrali kako zapravo izgleda taj rat i kakve su posledice koje je ostavio - na drugima.
       ZORICA STANIVUKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu