Oni su slabiji od nas u onim stvarima, hladni su, frustriramo ih, boje se promena. Mi smo ratoborni, opstruktivni, megalomani, patološki posesivni i oni nas frustriraju

      Sukob ili pripreme za sukob između etnonacionalnih grupa pogoduju stva-ranju i širenju etničkih stereotipa, znači stavova koji počivaju na uopštavanjima do kojih se došlo metodski neutemeljenim postupcima i koji stoga ne odgovaraju stvarnosti. Takav je bio slučaj i sa nedavnom žestokom pometnjom na prostoru druge Jugoslavije. Na sve strane mogli su se čuti i pročitati - a ni danas situacija u tom pogledu nije mnogo drugačija - stereotipi o tome kakvi su "oni" i kakvi smo "mi", i zašto smo "mi" drugačiji od "njih". Psihijatri, i srpski i hrvatski, i to oni najistaknutiji, dali su važan doprinos sveopštoj produkciji iskrivljene slike o Srbima i Hrvatima.
       Ogledalce, ogledalce...
       Pogledajmo najprije kako srpski i hrvatski psihijatri vide suštinu sukoba između svoje i rivalske etničke zajednice.
       Prema mišljenju Eduarda Klajna, profesora Zagrebačkog sveučilišta, iznesenom u "Hrvatskom medicinskom časopisu" (1992), Srbi su "poznati po njihovoj ratniččkoj tradiciji"; oni "njeguju kult ratnika i vojskovođa". Lider-ratnik je jezgro oko kojeg se u Srba formira grupa.
       Uz to, Srbi često imaju kompleks inferiornosti prema nacionalnim grupama u zapadnom dijelu zemlje (druge Jugoslavije), što će reći prema Hrvatima i Slovencima, "jer su svjesni da imaju niži nivo civilizacije i kulture". Prema istom autoru, Srbi "pokušavaju da se oslobode toga osjećanja (inferiornosti) pomoću različitih odbrambenih mehanizama, kao što su negacija, projekcija, poricanje, ambivalencija, ali u svakom slučaju veoma često je izražena destruktivna komponenta".
       U Hrvata je pak, tvrdi Klajn, kohezija njihove etnonacionalne grupe izrađena na radu, dijalogu, pokornosti, očekivanju razumijevanja i pravde.
       Miro Jakovljević, takođe profesor na Zagrebačkom sveučilištu, tvrdi u pomenutom časopisu (1992) da Hrvate i Srbe primarno razlikuju različite političke kulture. Srbi, po Jakovljeviću, imaju paranoičku političku kulturu, čije su osnovne karakteristike "megalomanija, ekspanzivnost, hegemonija, i patološka posesivnost". Ove karakteristike su "odraz doživljaja vlastite veličine, i predstavljaju, u suštini, odbranu protiv dubljeg osjećanja inferiornosti". Destruktivnost je, Jakovljević nastavlja opis Srba, takođe jedna od crta srpske paranoične kulture, s tim što ona na kraju ishodi samouništenjem. Hrvati su pak nosioci političke kulture miroljubive koegzistencije. Oni su narod koji voli slobodu; civilizovan narod sa hiljadugodišnjom kulturom i tradicijom. Otkuda različite političke kulture Srba i Hrvata? Jakovljević smatra da kulturna tradicija Srba pripada bizantskoj (pravoslavnoj) civilizaciji. Karakteristično je, međutim, da je u "Srba pravoslavna religija više dio nacionalnog identiteta nego religiozni simbol koji bi ih integrisao u hrišćansku civilizaciju". Osim toga, "ratnička tradicija predstavlja značajan dio kolektivnog identiteta Srba", i Srbi imaju "gotovo erotičan stav prema oružju". U Hrvata je posve drugačije. Njihova politička kultura pripada zapadnoj civilizaciji, i evropskoj tradiciji romanokatoličke crkve.
      
       Jovan Marić, profesor Beogradskog univerziteta, u vrlo čitanoj knjizi "Kakvi smo mi Srbi" (1998), ima posve različito mišljenje od hrvatskih kolega o etnonacionalnim karakteristikama Srba i Hrvata. Ovaj autor tvrdi da su Srbi oduvijek bili "dobronamerni prema drugim narodima"; oni nisu ratoboran narod. Srbi su,napisaće (1994) Predrag Kaličanin, takođe profesor Beogradskog univerziteta, ponosni na to što se nikada nisu služili satanizacijom drugih naroda. Srbi su, nastavlja Marić, pravoslavan narod, a "pravoslavlje je neofanzivno religijsko učenje". "Za razliku od drugih verskih učenja, pravoslavlje maksimalno poštuje volju i opredeljenje drugog i njegov religijski izbor. Međutim, i islam i katoličanstvo su veoma ofanzivne religije, žele da prošire i nametnu drugima svoje stavove i kanone."
       Uz to, Srbi su snalažljiv i domišljat narod. Oni imaju intenzivan duhovni život. Sloveni u celini imaju veću sposobnost empatije od drugih naroda. "Nasuprot ovakvom ponašanju 'tople slovenske duše', savremeni čovek zapadne civilizacije (a Hrvatska bi trebalo da pripada zapadnoj civilizaciji, D.K.) nema više vremena za drugog. On je u priličnoj meri egoista, nije spreman da se da drugome. Sloveni u širem smislu, Srbi posebno, to još uvek mogu."
       "Na Zapadu, nastavlja Marić, ljudi su naučeno ljubazni. "Have a nice day! Have a nice weekend! - sa obaveznim osmehom ('kezom belih zuba') i - ništa više. Prazno... Međutim, susret sa našim čovekom (što će reći Srbinom) potpuno je drugačiji. On je spreman da vas autentično (a ne naučeno) sasluša, da se iskreno interesuje za vaše probleme, da vam ispriča nešto intimno iz svog života, da vam se, drugim rečima, iskreno da, celim svojim bićem..."
       Srbi, razmišlja Marić, "nikada nisu postigli neki zavidan nivo u proizvodnji materijalnih dobara, u proizvodnji predmeta. Očigledno je da ih gomilanje predmeta (proizvodnja i sl.) nije baš mnogo interesovalo što znači da su maksimalno okrenuti duhovnim kvalitetima i karakteristikama života... Srbin ne robuje predmetima kao što čini čovek zapadne civilizacije (uključujući Hrvate, naravno, D.K.)... Ako pak Srbin ceni neki objekt, on to čini zbog njegove duhovne vrednosti a ne zbog novca koji za taj objekt može da dobije.
       "Karakteristično je, rekao bih, da narodi koji su na bilo kakav način bili poniženi ili osujećeni smatraju da su superiorni u duhovnom i moralnom pogledu. Entoni Smit, nesumnjivo najveći autoritet u oblasti izučavanja nacionalizma, iznosi mišljenje (1999) da iza pozivanja pripadnika jednog naroda na svoju veću ili višu duhovnost ne stoji samo kompenzatorna reakcija na osjećanje bespomoćnosti već i vjerovanje u nacionalnu misiju koju samo taj konkretni narod može da obavi, vjerovanje, usput rečeno, dosta rašireno među Kinezima, Indijcima i arapskim življem u odnosu na tehnički razvijeni Zapad.
       Marić, međutim, ne vjeruje samo u posebnu duhovnost Srba. On ima veoma visoko mišljenje i o, kako kaže, "srpskom seksualitetu". "Prema našem shvatanju, Srbi su efikasni, odnosno veoma uspešni u seksualnoj aktivnosti i to je retka oblast u kojoj, siguran sam, možemo ravnopravno da se takmičimo sa ostalom Evropom."
       Frustracije
       U komentaru - ako komentaru uopšte ima mjesta - na izneseno mišljenje o stanju "srpskog seksualiteta" primjetio bih da je Dubravka Ugrešić u knjizi "Kultura laži" (1998) iznijela zapažanje da je u jugomitologiji značajno mjesto zauzimao, a evo vidimo još zauzima, mit po kome Hrvati 'ne mogu da rade ono' onako kako to Srbi i Crnogorci 'mogu'.
       Jakovljević (1992) tvrdi da su Srbi bili frustrirani mnogim faktorima, kao na primjer ushićenošću Hrvata nakon izbora u Hrvatskoj, procesom kulturne i političke rekroatizacije, procesom kolektivnog žaljenja za žrtvama komunističkog režima, rehabilitacijom političkih žrtava i zatvorenika od kojih su mnogi postali nove hrvatske vođe. Svi ovi događaji, zajedno sa strahom od nečeg novog i dolaska demokratije, kao i vjerovanje da će izgubiti neopravdano stečene privilegije i, u nekim slučajevima, strah od odgovornosti zbog zloupotrebe sile "značajno su povećali frustraciju i anksioznost paranoidnog političkog uma Srba".
       Marić (1998) pak smatra da su Srbi godinama frustrirali Hrvate, i da zato Hrvati gledaju s visoka na Srbe, mahom s prezrenjem. Zašto bi se Hrvati osjećali frustrirani Srbima? Zato što su Srbi najprije odbranili Hrvate od Turaka, zatim ih u Prvom svjetskom ratu izbavili iz viševjekovnog ropstva i primili ih u zajedničku državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, i konačno, zato što su im Srbi oprostili fašistički nastrojenu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ko se ne bi, rezonuje Marić, osjećao frustriranim pred svjedokom tolikih vlastitih poraza i promašaja. Tu nema mjesta zahvalnosti, već samo želji da se pobjegne od svjedoka vlastite manje vrijednosti.
       Žrtve
       Zanimljivo je da i hrvatski i srpski psihijatri obilato koriste psihoanalitički rječnik i sheme u objašnjavanju karakteristika bazične ličnosti Hrvata i Srba, i u otkrivanju osnovnog razloga ne samo antagonizma već i gotovo neizbježnog otvorenog sukoba među njima.
       Vladimir Gruden, profesor Zagrebačkog sveučilišta, na primjer, tvrdi (1992) da "u Srba regresivnost nadjačava progresivne psihičke tendencije". Srbi, za razliku od Hrvata, nemaju sposobnost da sublimiraju. Sublimacija je vrlo zahtjevan psihički mehanizam, on iziskuje napor. Ako sredina pruža podršku i odgovarajuće uslove za sublimaciju, veći su izgledi da će doći do sublimacije. "Ljudi srpske nacionalnosti nemaju rečenu podršku koja je potrebna da bi došlo do sublimacije. Sasvim suprotno, podrška koju im pruža grupa u kojoj žive legalizira više regresivan ponašajni obarazac. U kontaktu sa drugim grupama, to jest, prije svega, Hrvatima, koji su mnogo uspješnije savladali vještinu sublimacije, Srbin osjeća krivicu i zavist. Kada se, tako, uporedi sa Hrvatima, Srbi postaju svjesni da je mogućna sublimacija daleko višeg stepena od one koji su oni postigli." I kako Srbi reaguju na ovu spoznaju? Ograničeni u okvirima jedne duboke regresivne grupe, Srbi ne mogu a da ne napadnu izvor frustracije. "Tu leži izvor destrukcije i impuls da se uništi sve što se odnosi na Hrvate", na "one koji su bolji, na sublimisane osobe".
      
       Jovan Rašković, pokojni član Srpske akademije nauka i umjetnosti, u knjizi "Luda zemlja" (1990), na posve različit način vidi osnovni izvor srpsko-hrvatskog sukoba, to ko je agresor, a ko žrtva. Rašković tvrdi da Srbi imaju sve crte edipalnog karaktera. To praktički znači da su Srbi, u isto vrijeme, do određene mjere agresivni i submisivni. Oni su odani, pokorni, ali, povremeno, znaju da se pobune, da žestoko ustanu protiv autoriteta. "Edipalni karakter je vrlo otvoren. To nije karakter mraka i osjenčenja, to je čist karakter u kome postoje samo dva elementa - sve ili ništa." Hrvati, s druge strane, imaju crte kastracionog karaktera. Ovaj tip karaktera je "zatvoren i hermetičan. On je, u stvari, pod stalnim uplivom straha da će biti kastriran, da će mu se nešto desiti, da će izgubiti nešto što pripada samo njemu. Kastracioni karakter strahuje da će biti prevaren, 'nasamaren', podvrgnut nekim procedurama, koje će za njega biti neprijatne i koje će ugroziti njegovo dostojanstvo."
       U srpsko-hrvatskom sukobu radilo bi se, dakle, o sukobu dvije etničke grupe od kojih je srpska edipalna, "ponešto agresivna, sklona određenim promjenama", i hrvatske kastrativne "kojoj odgovara neka vrsta sadašnjeg, i koja se boji svake promjene". Srpska - edipalna je "spremna na to da mijenja svoje očeve, svoje gospodare, i da mijenja one koji gospodare zadovoljstvom", dok se hrvatska - kastrativna boji ma kakve promjene. (Pitam se da li bi da je živ, Rašković, danas, ovaj stereotip, prije svega glede Srba, proglasio nevažećim, ili bi ga možda zamijenio nešto drugačijim.) U osnovi, rezonuje Rašković, "kastrat (Hrvat, D.K.) koji je zaokupljen strahovima od agresivnog Edipa (Srbina, D. K.) ispoljava ogromnu mržnju prema Edipu (Srbinu, D.K.), tako da poništavanje agresivnog Edipa (Srbina, D.K.) ne smatra nečim što nije u redu, nečim što dovodi do osjećanja krivice". Zaključak ovakvog slijeda razmišljanja nameće se sam po sebi: Srbi su, htjeli-ne htjeli, uvijek žrtve Hrvata koji uništavanje Srba smatraju posve legalnom i legitimnom rabotom.
       Stereotipi
       Višestruka je funkcija svih pa i etničkih stereotipa, uče nas socijalni psiholozi. Stereotipi pomažu bržem i lakšem snalaženju u svim, a posebno u složenim situacijama, tamo gdje su putokazi iščezli, a poruke kontradiktorne. Stereotipi pojednostavljuju zamršenost odnosa, oni jednačinu sa mnogo nepoznatih svode na jednu ili dvije poznate veličine, i utoliko su dragi internom ljudskom duhu. Dalje, etnički stereotipi do maksimuma afirmišu dva bazična, međusobno povezana principa psihologije velikih grupa, u koje svakako spadaju i etnonacionalne grupe: prvo, jedna grupa ne može biti ista kao druga, odnosno susjedna grupa, i drugo, mora se sačuvati psihološka granica između identiteta dvije susjedne grupe. U vrijeme etnonacionalističko, važnost granica neizmjerno raste; one se povlače tamo gdje nikada nisu bile, a postojeće se na svu silu čine što upadljivijim. "Mi" smo jedno, a "oni" nešto drugo. Ali mi smo i bolji, pošteniji, miroljubiviji, nikada o drugima loše ne govorimo. Etnički stereotipi su izraz etnocentrizma. Oni su naprosto manifestacija etnocentrizma na nivou stavova i vjerovanja. Bez etnocentrizma nema etničkih stereotipa. Kao svaki etnocentrički pogled, tako i stereotipi nište, previđaju, prećutkuju to koliko ima mnogo zajedničkog između osobina pripadnika dvije etnonacionalno različite grupe.
       Homogenizacija
       Konačno, oni koji stvaraju ili prihvataju etničke stereotipe vjeruju - neosnovano, naravno - da su nepoželjne karakteristike članova rivalske grupe krive što se oni odnose neprijateljski prema pripadnicima takve grupe a ne da su ih njihova neprijateljska osjećanja prema članovima druge grupe navela da u njima vide (ili "otkriju") nepoželjne osobine.
       Iz svega rečenog o funkcijama etničkih stereotipa trebalo bi da bude jasno da su, u vrijeme etnonacionalističko, dobro viđeni oni koji stvaraju i zagovaraju etničke stereotipe. Oni su društveno potrebni. Da li se tom činjenicom može da objasni pojava, posljednjih godina, tako velikog broja napisa iz pera psihijatara o etničkim crtama njihovih sunarodnika i pripadnika rivalske, da ne kažem protivničke grupe? Postavlja se takođe pitanje da li su narečeni psihijatri i ranije znali o "svojima" i o onim "drugima" ono što sada pišu o jednima i drugima, ali su cijenili da sve dok žive u granicama jedinstvene države nije politički korektno - a moglo bi biti i opasno - pisati ono što misliš i što znaš? Ili su njihovi napisi jednostavno za jednokratnu upotrebu? Konačno, ogroman je broj primjera o tome kako su se etnički stereotipi pripadnika jedne grupe o članovima druge grupe vremenom mijenjali, jednom u pozitivnom, drugi put u negativnom smislu. Hoću da kažem da se etnički stereotipi naprosto prilagođavaju dobrim ili lošim političkim odnosima između grupa i država, koji, ti odnosi, nemaju nikakve veze sa slikom koju narodi imaju jedni o drugima.
       Ako cijenjeni čitalac, ljubitelj dakako prije svega svoga roda, ne može da odoli pitanju ko o kome lošije misli, srpski psihijatri o Hrvatima, ili hrvatski o Srbima, odgovorio bih Segalovom (1976) opaskom da je konformizam ključni pojam u razumjevanju razlika u stepenu predrasuda među narodima i pojedincima.