Uvreženo je mišljenje kako je Sarajevo bilo pakao i kako su Srbi po okolnim planinama bili crni đavoli. Svima najpre pada na um slika pisca i egzibicioniste Eduarda Limonova kako onako turistički i sadistički ispali dve-tri granate dole na grad a da nije ni cipele isprljao. Tako je, po tom stereotipu, izgledalo hiljadu dana srpskog ratovanja. Knjiga Neđe Šipovca "Rat 1992-96. preispitivanja" (samostalno autorsko izdanje, Beograd 1998) donosi drugu vizuru: pakao je bio svuda - u kotlini ali i na okolnim brdima. Knjigu je ilustrovao Milić od Mačve. Ilustracije uz feljton su otud.

      Grbim se i dozvoljavam da se rat na mene sliva, kao vodopad!
       Tome doprinosi blizina Sarajeva, grada u kome sam proveo blizu 45 godina. Da sam nebo, kako je govorio Platon, posmatrao bih ga mnogobrojnim očima. Taj grad je u mojim snovima sijao kao jutarnja zvijezda. Sada je zadimljeni vulkan, nevaljala hetera, više ne krasi moj život, kao ni ja njegov, mi smo stari poznanici koji misle jedno na drugo, ali su daleko od ljubavi. Taj grad me, kao pisca, proglasio počasnim građaninom, na kraju me počastio mržnjom, izbjeglištvom!
       Pred rat je u Sarajevu otvoreno tuce novih lijepih kafića, posebno u starom dijelu, muslimanskom - kao na Šanzelize u Parizu. To su kafići sa ušuškanom intimom, kao neka vrsta bordela, noću, dabome, puni prijatnog šaputanja - kasnije sam shvatio da su to bila mjesta okupljanja razbuđenog muslimanskog političkog establišmenta. To su bila šaputanja dzamijskog tipa, i dzamijskog hoda, protkani mističnim radnjama, kao obraćanje Alahu i u njegovo ime. Jedne večeri, moj prijatelj, čuveni slikar s kojim sam došao u jedan od tih prekrasnih kafića, poslije pete ili šeste čaše viskija, veli mi: "Vidiš, dragi Neđo, šta nam Srbi uradiše!" Bio sam začuđen, šta? "Ti se praviš da ne znaš, nećeš da vidiš..." Etc. Prijateljstva se počeše raspadati, rat je kucao objema šakama na vrata naših dotad zajedničkih domova.
       Jasno je, po svemu što može biti jasno, da je građanski rat bolest opšteg razaranja mozga, same supstance života - tu nema zaklona ni za koga, čak ni za onu vrstu ljudi koji se nagonski saginju prije no što naiđe razorna bura, ničim najavljivana niti predviđana. Došao sam do čvrstog zaključka da je to zato što u tome istorijskom glibu sadašnjost klizi u prošlost, a budućnost iščezava u izmaglinama praskozorja u kome zora sreće neće nikad svanuti.
       I politika, a najprije - vojska, brzo gube glavu, niko nema autoriteta, niko nije na svom terenu. I nenadmašni Vinston Čerčil, onda kada su saveznici trpjeli tešku krizu, a posve trijezan, uzviknuo je u očajanju:
       Moji generali ne znaju šta hoće, ali žele - odmah!
       I gdje je sada smisao?
       Sigmund Frojd je petnaestogodišnjem Trubeckoju u Beču na pitanje o smislu života odgovorio kratko: "Mladiću, nije nauka pozvana da odgovori na tvoje pitanje. To će u budućnosti biti dato čovjeku pojedincu da shvati kako taj smisao može naći jedino duboko u sebi..."
       Ne znam na koju je budućnost mislio slavni psihoanalitičar. Ni u ovom ratu svih protiv svih u bivšoj BiH nije dokučio "čovjek pojedinac" odgovor na vječno pitanje o smislu...
       Kad sam u proljeće 92. izašao iz Sarajeva na Pale, počeo sam pisati dnevnik pod radnim naslovom Jedno ljeto na Palama. Biljana Plavšić, susjetka iz iste zgrade, a s kojom sam bio poslanik u Republičkoj konferenciji SSRN - ona ispred naučnih, ja ispred kulturnih radnika BiH, ugledavši naslov rukopisa ironično se osmijehnula i primijetila da "neće biti samo jedno ljeto". Na pitanje kako zna, uzvratila mi je da ne zna, ali da sluti. I dobro je naslutila - prošla su četiri ljeta, a mi smo još na Palama i tu ćemo ostati do daljnjeg, jer Sarajevo je izgubljeno za Srbe, dakle i zgrada u kojoj smo stanovali. Rat je, doduše, stao, ali sve je drugačije - ja sam dnevnik prestao pisati, umjesto njega evo ovog antidnevnika - izdala me desna ruka prije dvije godine, trese se kao ptičje krilo na vjetru - spondiloza vrata i centralnog nerva, potrebno je prvo izliječiti to pa onda dovesti ruku u pravo stanje.
       Vrijeme, dakle, neprekidno prolazi. Dolazi proljeće. Prišla vesna! Nedavno je ovdje bila jedna delegacija - atamana iz Rusije. U svojoj egzotičnoj odjeći, ljube se s nama i zovu nas "bratja", do sada sam za njih znao iz proza starih ruskih pisaca i iz ukrštenih riječi. Dive se našoj borbi, braći po pravoslavnoj vjeri, odlaze na prvu liniju da ispale poneki hitac i omirišu barut na najisturenijem dijelu evropskog pravoslavlja...
       Još uvijek su ogromne naslage drva, u obliku pagoda, pred kućama - u ovom ratu ničeg nema u tako neograničenim količinama kao drva i američkog brašna. Šume se sijeku bez reda, srce me boli kakvo se nacionalno blago uništava. Čak i stanari skupocjenih hotelskih apartmana na Jahorini nemilosrdno sijeku ispred svojih lijepih zgrada ono ukrasno, dekorativno drvo. Siječe se u visini ruku, tako je lakše, pa šume izgledaju kao groblja invalida, nehat je naružio prirodu do neprirodnog stida, ali stid ne primjećujem ni kod koga, čak ni kod stanara ovih apartmana što su do pred rat prodavani po skupe pare evropskoj gospodi koja je ovamo stizala da pokaže svoju basnoslovno skupu ski-odjeću i krzna svojih dama.
       U svojoj po mnogo čemu izolovanoj samoći, baveći se kulturom u apsolutno ne-kulturno vrijeme, prikovan za sobicu radničkog odmarališta, a kasnije i hotela nadomak Sarajeva, koje je mjesecima gorilo u artiljerijskoj kanonadi sa "slobodnih srpskih planina", mogao sam biti sve i svašta, a najmanje ono što sam želio. Dolje, u toj prokletoj sarajevskoj kotlini, smrdilo je na spečeno ljudsko meso - granate nisu birale čije je to meso. Dr Tihomir Čarkić, predsjednik "Dobrotvora" u Sarajevu, koji je iz grada izašao u kasnu jesen 92. godine, pričao nam je da je poslije svakog granatiranja Sarajeva, uz mnoge druge nesreće, dolazilo do masovnih pogroma nad Srbima - koliko je naših nesrećnika, u tim odmazdama, stradalo po privatnim muslimanskim zatvorima u tome gradu strave i užasa teško je prognozirati. Mnogo je onih koji vjeruju da su naše, neselektivno ispaljivane granate po Sarajevu, nanijele više zla Srbima nego i muslimanima i Hrvatima zajedno. Turobne i zastrašujuće misli, elementarij s ruba pameti...
       U takvim uslovima nije nimalo lako biti propovjednik ničeanskog morala radosti, jer gnusni život u građanskom ratu ne nudi nikakve elemente za to. Kad nered nadjaše svaki red, nemoral i pljačka naruže svaki embrion regularne vlasti u mukotrpnom nesnalaženju, kad i lokalne policije učestvuju u krađi na sve tri zaraćene strane, radeći i za sebe i za svoje nalogodavce, kada se pred našim očima odvija najveća posljeratna evropska pljačka, kao što je bila ona s automobilima i rezervnim dijelovima u Vogošći - tada san o "nacionalnoj revoluciji" trpi eroziju nesagledivih razmjera.
       I kod muslimana i kod Hrvata podzemlja su dugo vladala u ovom ratu. Niko nije pošteđen zla koje se, poput kuge, širi zemljom osmuđenom barutom i bojnim otrovima. Zatalasane gomile su sve sumnjičavije gledale na vlast, ali mira među ljudima nije moglo biti - voda se bijaše obrušila niz brdo, propaganda oštra u strogo kontrolisanim medijima, tako da je običan čovjek morao vidjeti sve tri televizije pa doći do nekog približno tačnog suda o događajima i istini o njima.
       U mraku su sve krave crne!
       Pljačka na sve strane i to po vidjelu dana!
       U ljeto 1992. sjedim na Jahorini pred vikendicom pukovnika dr Mira Babovića, komandanta Vojne bolnice na Koranu, do rata čuvenog dvostrukog specijaliste iz sarajevske Vojne bolnice, tada jedne od najmodernijih u Jugoslaviji, iz koje ništa nije izvučeno i iz koje se posljednji, jedva živ, iskobeljao njen komandant pukovnik Taušan, sada šef Bolnice Glavnog štaba na Sokocu. Elem, dok sjedim sa dr Babovićem zaustavljaju se tri vojna kamiona iz kojih iskače dvadesetak naoružanih ljudi i vrlo strpljivo tovare kamione stvarima iz okolnih vikendica - vila bogatih Sarajlija. Pitam prijatelja ko su ti ljudi i šta oni, zapravo, rade? Dr Babović mi hladnokrvno odgovara:
       - To su policajci. Šta rade? Pa, vidiš i sam - pljačkaju!
       Pljačkaju se, dakle, kuće, vile, vikendice, stanovi, nije važno čiji su, neprijatelja ili prijatelja, sunarodnika ili inih. Više rijetko ko smije, ni ciglih 24 sata, da se odvoji od svoje kuće - ako se udalji neće u njoj naći ništa, ponekad ni utičnice u zidovima, ni parketa na podu. Pojeo vuk magare, nemaš se kome žaliti. Vlast je dalja od neba, kadija ti sudi - kadija te tuži, vlast je na mnogim mjestima mislena imenica. U Vogošći sam nekolike noći prekonačio kod svog starog prijatelja, prije rata šefa servisa UNIS-TURS-a g. Šekarca, koji svu noć dežura na prozoru s automatskom puškom u rukama. Veli mi - čim se smrkne policajci kreću u pohare, niko pametan noću ne izlazi na ulicu, može te progutati mrak. Taj čovjek je sve svoje blago prodao za 1000 DM i iselio u - Kanadu.
       Sve četiri drevne vrline pale su na dno pećine - razboritost, pravičnost, hrabrost i umjerenost - kud se one djenuše sada kada na papiru postoji "pravna" država? Ovo je rat za odbranu ognjišta i sve je dozvoljeno što nije dozvoljeno. Svi oblici vladavine su u igri - demokratski, oligarhijski, monarhistički i tiranski. Zavisi od situacije, kako kada i kako gdje. Mi sve razumijemo, a rezultat toga je - začuđenost, iščekivanje i strijepnja.
       Predsjednik SO Pale, jedan osjećajan i bljedunjav čovjek, mislim da se zvao Petričević, na krsnoj slavi Opštine (ta moda je inficirala institucije vlasti kao zaraza), za lijepo serviranim i uglednim trpezama, pred uglednim zvanicama koje se neprijatno zgledaju, u svečanoj riječi izjavljuje, kao ličnost koja posjeduje neoborive argumente, da se u godinama ovog rata, koji se temeljno svalio na Pale kao ratnu prestonicu, dogodila najveća pljačka u istoriji, pljačka pokretnog i nepokretnog nacionalnog, državnog blaga - cijele šume su bespravno posječene i nezakonito otuđene najčešće preko Drine, mnoge kuće i fabrike opustošene, nebrojeni automobili...
       Iz masovnih medija drugih zaraćenih strana saznajemo da je i kod njih moć podzemlja i pojedinaca neograničena - muslimanske vlasti u Sarajevu povele su pravi rat, sa mnogo mrtvih i nestalih, protiv takvih moćnika i, izgleda, da su na dobrom putu da bar nešto poprave nabolje, da makar pred narodom predstave pravnu državu koja se bori za regularnu vlast i zaštitu ljudskih i državnih prava svim sredstvima i na svakom mjestu. I naširoko, zbog svijeta pred kojim svi ćute, kao da niko ništa ne vidi i ne čuje... Moj prijatelj iz gimnazijskih dana, nekada poznati advokat i nepotvrđeni pjesnik, Novak Todorović, sada predsjednik Vrhovnog vojnog suda RS, priča mi gnusne stvari - ubistva se vrše tako često i na tako svirep način, bez ikakve griže savjesti, da je apsolutno nemoguće odgonetnuti tu poremećenu stvarnost. Nedavno je mlad borac, na seoskom sijelu, ubio djevojku koja mu nije odgovorila na đilkoško namigivanje, a zatim i sve njene - oca, majku... Na sudu se dokazalo da je potpuno normalan, psihijatri su tako rekli, a on protestuje i čudi se što ga drže u zatvoru... Nemilosrdna energija na sve strane!
       Bezočna lukavstva, surova smrt. Novine pišu, a i borci pričaju, o nečuvenim mučenjima, klanju, odsijecanju glava, prikivanju za drveće, otkidanju ušiju i vađenju očiju, i nezamislivim erotskim iživljavanjima koja nadmašuju maštu, ne onog legendarnog markiza de Sada, nego najokorjelijeg divljaka iz australijskih plemena. Sve to, razumije se, čine njihovi, a ne naši ljudi. U svakom slučaju pogani dinosaurusi ruju na sve strane, a svijet uglavnom sve svaljuje na "agresore" Srbe i čak pominje, kao sigurnu, brojku o toliko i toliko desetina hiljada silovanih muslimanki, među kojima je mnogo maloljetnica, kojima je, po pravilu, kasno da - abortiraju. Tako će porasti i natalitet Srba, a ne samo poslovično plodnih muslimana...
       Kao kuriozitet neke novine na Zapadu pisale su, u pomami na "vandalske" Srbe, da je jedna muslimanka, dabome silovana, a uz to i maloljetnica, rodila - crnca.
       Ponekad mi se čini da ni u ovom ratu nema sistema. Postoje samo ciljevi koje treba likvidirati svim i svačim - ljude, pojedince i gomile, njihove kuće, njihove bogomolje - valjda ni Napoleon u Moskvi nije uništio više crkava nego što je porušeno bogomolja samo u toku 1992. godine. Tako ovdje ljudska stvarnost djeluje u cilju same sebe. Moralni problem je, dakako, isključivo ljudski. On pretpostavlja određenu volju, makar i ograničenu - on uopšte nema smisla izvan nje. U tome značenju je sada došlo do naprasnog povezivanja s crkvom koja strada. I čudovišni Staljin je to uradio kada je shvatio da mu je crkva potrebna...
       Put koji vijuga klancima do mog ratnog prebivališta, put iz ratne prestonice ovdje se završava - ja nemam kud dalje u pozadinu, jer sam na kraju svijeta. Odavde se može jedino na Alahov put - na staze i bogaze kojima od početka rata kriomice prolaze muslimani iz Goražda, bukvalno ispred cijevi naših boraca ukopanih po okolnim visovima, ispod radara na vrhu Jahorine i niže prema Crnoj rijeci. Iznad hotela u kome trajem nalaze se sistemi olimpijskih žičara, razasutih iznad provalija ove lijepe i surove planine. Nebo je nisko, najčešće, a kad je modro - onda je to modrina galice, jedinstvene, prusko-plave i zvijezde se s njega mogu rukama skidati.
       Tu kao pjesnik mogu kad god hoću da se popnem na nebo, da odem po astral, da prohujim razređenim visinama, da budem eteričan, kao duh. Za lijepih dana s prijateljima odlazim u zamorne šetnje preko sniježnih glavica, s onu stranu uma, posjećujući, na kraju, radare, najveće na Balkanu, gdje je malo naselje vazduhoplovaca, sa kojima se opijamo i guslamo. Zapravo, gusla njihov ljepuškasti komandant zastavnik Srđan koji se iskreno obraduje našem dolasku, pa nas spušta u beskrajne dubine, gdje moderni elektronski uređaji nepogrešivo registruju svako polijetanje aviona iz okolnih zemalja. Taj je sistem svemoguć, ali - avaj - bombarderi NATO-a nedavno su pogodili nekoliko radara, za koje su, prije toga, obijesni lokalni komandanti vezivali pripadnike UNPROFOR-a. Kada su, Dejtonskim sporazumima, preostali radari i cijelo to područje pripali muslimanima, naši "beli vukovi" su jedne pozne noći preostale digli u vazduh. Zadrhtale su okolne planine, u čijim klancima prebivaju naši stari, prehrišćanski bogovi. Strašna eksplozija zaljuljala je moj hotel kao orahovu ljudsku na moru. U magnovenju sam se rasanio - shvatih još jednu strahotu našeg poraza - zaplakah kao dijete kome su ukrali skupocjenu igračku...
       Stalno sam obuzet strepnjom!
       Ponekad dobijam pisma od porodice, posebno od kćeri - iz Slovenije, gdje im je živio djed, pa potom iz Italije i Francuske, gdje su se skrasile nakon mukotrpnog tumaranja i ponižavajućih poslova koje su, kao Srbi, bez ikakvih prava, dakle i bez prava na rad, morale obavljati da bi opstale. Podnijele su sve to stoički, časno, razvijajući u sebi otpornost, prkos i gordost i ne krijući se ni od koga, ni pred mnogobrojnim muslimanskim izbjeglicama koje su smještane organizovano na nivou vlada država koje su priznale samostalnu Bosnu i Hercegovinu, a koje su im pokušavale napakostiti. Isplačem se svaki put kad čitam njihovu poštu i uzvraćam im nježnost, kao umni starac koji uza se nosi uvijek punu torbu suza...
       Primjećujem sve rašireniju pojavu - učestale su pogibije boraca koji su najviše pljačkali. Na sahranama takvih nekakav strahoban muk i rodbine i prijatelja. Od toga hvata panika one njihove ortake koji su još živi - pune se crkve, prilaže se bogomoljama, hvata se zadnji voz za raj, množe se udovištva i crne marame, raste broj djece bez očeva...
       U početku rata svakodnevno se viđaju - paravojske. Među njima ima i okorjelih kriminalaca i zločinaca.
       One najviše razvlače. Plaćenici ili dobrovoljci. Niko im ne smije ništa, usred dana, a posebno noću. Obučeni su čudno, posebno su im čudne kape i crne naočari, oni ne samo da pljačkaju nego i čine zločinačka djela, ne svi - Bože sakloni, iza nekih od njih je međunarodno iskustvo, od Legije stranaca u zemljama Magreba do plaćenika u Vijetnamu i Koreji...
       Anarhija je rođena majka haosu. Ali, začudo, opet nešto funkcioniše. Vodi se rat, uspostavljaju se komande, padaju gradovi, planine i klanci, putevi i mostovi, događaju se ultimatumi velikih sila, odmazde, rušenja, paljenja i opet prijetnje, do konačnog sloma...
       Iz poraza u poraz do konačne pobjede!
       Rat je duga muka, beskrajno čekanje!
       Svaka vojska uznapreduje neočekivano brzo, kao Hitler do Moskve, a onda stoji na stečenim linijama bezmalo do kraja rata. I svaka iza sebe ostavlja pustoš, kao da tu nikada više neće biti ljudi. A to se i čini da ne bude ljudi - (kažu da Kuran muslimanima zabranjuje povratak na ruševine) iako su sva tri zaraćena naroda malena i nemaju dovoljno ljudi. To je rat koji stremi ka - samouništenju. I u pravu je Šuvar - šta će Hrvatima tolika ogromna država sa tako simbolično malim pučanstvom, posebno nakon progona Srba iz Hrvatske?!
       Puno se pije i svašta puši, prazne se stari magacini ratnih rezervi, dijele se smrdljive cigarete od kojih se nadima guzno crijevo i navaljuje kašalj zvani rikavac - smrde sobe, kuće, smrde ljudi od zadnjih duvana i brlje od koje se ludi po nekoliko dana - jedan proslavljeni borac je izjavio da mu je najteže u ovom ratu bilo kad se napio rakije iz fabrike "Spas" iz Subotice, kaže da nekoliko dana Bog nije htio da mu uzme dušu, a molio ga je neprekidno... Po raskršćima siroti dječaci i žene u crnini, i poneka bivša dama, prodaju strane cigarete, vrlo skupe, a plata nema po više mjeseci, ili su manje od jedne DM. Poneko dobije nešto deviza od rodbine u svijetu, ali pošte ne rade, ili neredovno rade, i primitak pošiljke je krajnje neizvjestan...
       Vrijeme ađutanata i ordonansa, kršnih momaka, koji se u maskirnim uniformama šepure s ogromnim revolverima o desnom dupetu, ukrašenim srebrnim lančićima - na cijeni su kod ženskinja zbog razuzdane snage i uticaja na svoje moćne gospodare, koji su uticajniji nego institucije. Ovi drzmani mogu sve, kao takvi - čisti misticizam u znaku jednog simpatičnog TV voditelja, koji pravi skečeve na račun suparničkih lidera, pa je, zbog te svoje duhovitosti, opšteobljubljen kod običnog romanijsko-jahorinskog svijeta. Govorilo se da bi Alija više volio njegovu glavu, nego živog Karadzića.
       Na planini je, najčešće, neka antiseptička hladnoća, i kad nema nikakvog grijanja, priroda je, Božjom voljom, čista i od te čistote svi smo zdraviji, čak i enigmatični Jovan Zametica, jedan vrhunski engleski intelektualac, koji je ovamo došao pravo iz Londona. Njegov srpski je simpatičan, a engleski autoritativan, posjeduje dobru biblioteku s najnovijim izdanjima političkih bestselera na zapadu i skupocjenu kolekciju kravata. U svom apartmanu, prethodno se, kao dotadašnji musliman Omer, pokrstio, izabravši za kuma Dragana Davidovića, ministra vjera u svim vladama RS, doratnog istoričara u Banjoj Luci, čovjeka s kojim sam se uistinu sprijateljio na mnogim rizičnim putovanjima, stavio je, čelo glave, ikonu Sv. Georgija. Njegova zagonetnost očarava - ni najbolji tvorci krimića ne bi mogli da razriješe tu enigmu od čovjeka, koji je ovdje portparol predsjednika Republike, često je s njim na svjetskim putovanjima, sa kojih donosi dobra pića i knjige...
       (Nastaviće se)