Kako su se ovih dana "srele" sudbine Miodraga Petrovića Čkalje i kantautora Arsena Dedića i zašto je postalo jasno da je najbolje stanište za legende - bajka

      U središtu Balkana, danas se slobodno može reći na kraj sveta, pojavile su se ovih dana u novinama u dva nekad bliska grada dve - tužne priče. Zagrebačkim novinama Miodrag Petrović Čkalja, titulisan kao "srpski komičar" upravo je rekao kako "ne misli da bi se od svega što se događalo u Srbiji mogla napraviti dobra crnohumoristička televizijska serija. Možda nešto tužno, ali smešno nikako."
       Arsen Dedić, "kompozitor zabavne, pozorišne, filmske i televizijske muzike, kantautor (snimio je tridesetak albuma), flautist, pesnik (autor je 13 knjiga), s gorčinom sličnoj onoj komičarevoj, otkriće gotovo istovremeno beogradskim novinama kako ne može "prešutjeti činjenicu da je meni moj grad (Šibenik) u ovim delikatnim godinama priredio i dosta tišine, tame i prešućivanja".
       U vremenu kada vladaju "ministarstva straha", i čovek koji "ima lice jasno kao dan" bio je sumnjiv i to zato što mu je "ćaća pravoslavac, crnogorskog porijekla, pa su odmjeravali da li će mi dati milost ili nemilost". Učestvujući u razgovoru, Gabi Novak, Arsenova životna saputnica, podsetiće kako je "nešto slično (ona) doživjela pred pedeset godina: majka Njemica, otac Hvaranin (Hrvat). Tada je takođe bilo mnogo nesporazuma i ružnih stvari zbog kojih sam izgubila oca. Sada sam imala osjećaj da se ista bolest ponavlja."
       Mirovine
       Na ovaj način, s bolom u srcu, "zaslužni umetnici" jednog prošlog vremena sada izranjaju iz ove mutne vode i postaju mera naših opštih stradanja i muka. Na njima se sve jasnije vidi.
       Čkaljin otac nije bio "druge krvi", ali to nije pomoglo da ga zla sudba poštedi, te je najveći komičar eks-Jugoslavije prošao tako da može da zavidi i svom kamiondziji golubijeg srca, nezaboravnom nespretnjakoviću Jarić T. Živadinu. Dakle: "Evo, 15 minuta pre vas - žali se veliki glumac novinaru zagrebačkog lista - poštar mije doneo 1 472 dinara. Pomnožite sa dva i dobićete od čega supruga i ja živimo nakon 50 godina radnog staža. Kad od svoje penzije platimo struju, stanarinu i ostalo, za život nam ostane oko 350 dinara ili tridesetak maraka."
       Trista kilometara zapadnije, na pitanje kako živi - čovek koji je pisao najlepše ljubavne pesme u zemlji od 20 miliona stanovnika ("Ne daj se, Ines" recitovale su sa Šerbedzijom čitave generacije od Triglava do Đevđelije) i koji je "skladao" najupečatljivije i najsetnije "balade o prolaznosti" - dakle, Arsen Dedić, "s dozom ironije" govori o "mirovini" od 1 009 kuna (oko 260 DEM), "što je za hrvatske prilike jako malo". Te, iako "Gabi i on dobijaju neku pripomoć Ministarstva kulture, bez dodatnih zarada, nakon gotovo 40 godina rada, ne bi mogli živjeti".
       "Zaslužni umetnici" su u novom dobu "zaslužili" sudbinu svog prezrenog vremena. Odbačeni i izranjavani, oni su još, uglavnom, zanimljivi nostalgičnoj, ali i potpuno marginalizovanoj većini koja u novim društvima beznadno demonstrira pred penzionim fondovima ili trune na biroima rada. Oni koji su njih slušali i gledali, danas nemaju para za koncerte, kasete, CD. Slavna Gabi Novak bi da snimi svoju "posljednju ploču" (ona naravno još govori o pločama) za koju ima i naslov "Gabi pjeva Arsena" (najlepše Arsenove pesme), ali: "To je veliki posao i veliki finansijski izdatak i ne vjerujem da će netko iza njega stati..." Arsen će dodati: "Eto, tako se mi borimo da do nečega dođemo. Jedna Gabi mora se boriti da bi snimila elitniju ploču, a i ja s njom, dok u isto vrijeme svaki mediokritet može napraviti što hoće."
       Bajka
       O tempora, o mores! uzvikivali su stari Latini pred sličnim stanjem. Sve se bespovratno promenilo, te je verovatno zato ovim generacijama koje su gledale smrti u oči, kojima je surovost svakodnevica i koje u svakom času i svuda oko sebe gledaju toliko raspada i truljenja - lirika ranih osamdesetih slaba "balada o smrti": /Tako ćemo i mi sad na kraju muke/ kad nas ništa na svijetu ne dijeli/ jedno drugom nijemo blago stisnut ruke/ kao da nas čeka opet život cijeli/. I nastavak: /I usnuti sretni, smireni i blagi/ k'o visoka stabla u šumskoj tišini/ jedno drugom dobri, jedno drugom vjerni/ kao mornar brodu u strašnoj dubini/.
       I zaista, šta je prema strašnoj istini (koja se opet ne bi dala zamisliti ni u najmračnijoj glavi onog doba) da pisac ovih setnih stihova celih deset godina (nekad snimao album Homo volans) nije video decu svoga brata koja žive na 45 minuta leta istočno, u Beogradu. "A ja sam ih na neki način, zajedno s bakom u Šibeniku, njegovala dok su bili mali", rezignirana je Gabi. "Tko zna da li ćemo više otić u Beograd", reći će pesnik ljubavi, nemoćan kao dete pred grubim vremenima mržnje i bezosećajnosti. Šta on tu može; tako šta, jednostavno, ne može stati u "Malu pjesmu". Bilo je to ovako: /Ja ti pišem male pjesme/ za te duge, kasne sate/ da tvom licu osmijeh vrate/ kad ih slušaš sama prije sna./
       A danas to zvuči baš kao bajka: jednom davno, vrlo davno, u jednoj zemlji dalekoj, živeli su srećni ljudi iz "Male pjesme"...
       SLOBODAN RELjIĆ