NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Bratska kopča

Premijera Šekspirove "Komedije zabune" u režiji Jagoša Markovića bila je jedan od povoda za veliko slavlje tog teatra koji vrh vlasti upadljivo podržava kao nacionalnu instituciju prvog reda

      Šekspirova "Komedija zabune" (češće izbegavana kao tanak teren) doživela je svoju premijeru u režiji Jagoša Markovića na sceni Crnogorskog narodnog pozorišta u Podgorici 1. novembra, što je datum od posebne važnosti za taj teatar. Tada on slavi svoj Dan pa je to bila prilika za dostojanstveno podsećanje na četrdeset i šest godina postojanja, za nagrade zaslužnima, naravno i za dragocene telegrame podrške vrha crnogorske vlasti, ukratko za - Radost.
       Sama predstava - zabavna, simpatična ali i ušećerena - savršeno se uklopila u veseli štimung te je sve zajedno delovalo i kao sasvim dobar marketinški posao. Nema sumnje da će publika veoma voleti tu predstavu pošto malo ko ume, kao Jagoš Marković, da u tolikoj meri uzvitla pozornicu i razigra glumce. Ali, mora se dodati da su kritičnije raspoloženi poznavaoci pozorišta ostali, blago rečeno, ravnodušni viđenim, generalno zamerajući prenatrpanost prizora, pojedine jeftine (muzičke) efekte, komercijalni cilj "Komedije zabune", pa mogućno i takav (budući) trend Crnogorskog narodnog pozorišta. Zvuči kao šala, anegdotica, ali je istina: premijeri je prisustvovao i Milo Đukanović i bio toliko oduševljen, baš je uživao, da mu je Jagoš Marković, sa onom svojom osobenom duhovitošću, uzvratio: "E, predsjedniče, kad bi mi svi bili kao ti!" Jer, već je znao, već je video i čuo da se onaj najveći uspeh nije dogodio, iako se upravo s tim (slabašnim) Šekspirovim komadom on iznova našao u svom omiljenom mediteranskom ambijentu, znači tamo gde je kao reditelj najjači. I pronašao niz lucidnih i originalnih scenskih rešenja koliko, možda, neki njegov kolega ne nađe u svom čitavom životu. Pri tom je svoju nepresušnu energiju umeo da prenese na mladi, pa i onaj najmlađi deo ansambla tog pozorišta. Igrali su do poslednjeg daha, talentovani i još prepuni snage, kao da im cela budućnost zavisi od te predstave. I zaslužili veliki aplauz. Drugim rečima, a da pojednostavimo, ukoliko ste mrzovoljni, sitničavi i siti svega, bolje nemojte ni pomišljati na ovu Markovićevu "Komediju zabune". Ona je tu, stvorena, izmaštana i izvedena, najpre za one kojima je život lep, mio i obećavajući pa su raspoloženi za malo šlaga.
      
       Milova čestitka
       Teško je u to poverovati iz beogradske perspektive recimo, ali ima još takvih ljudi. Naročito u Crnoj Gori koja je izgleda zaista poverovala da hepiend postoji i u životu. Dobra većina ga je već okusila pošto - što jest, jest - dole se, ipak, lagodnije troši vreme. Crnogorska vlast, pri tom, ništa ne prepušta slučaju što se i na primeru pozorišta, jednom od glavnih stubova kulture, uvek upadljivo vidi.
       Setimo se budvanskog Grada-teatra koji je, svesrdnom podrškom upravo prvog čoveka Crne Gore, prerastao u jednu od najprestižnijih kulturnih manifestacija u zemlji. Sada su, a povodom jednog od datuma Crnogorskog narodnog pozorišta - ne dakle nekog posebnog, jubilarnog - tom teatru stigle čestitke svih predsednikovih ljudi s tim što je njegova, Đukanovićeva, bila em najduža, em prilično politički obojena. U njoj, pored ostalog, piše: "...Vjerovatno je malo sredina kao što je Crna Gora, gdje je život vazda bio drama, u kojima je tako labava granica između teatra i života.
       Savremena Crna Gora na pragu novog milenijuma, nove bitke za svoj državni identitet i bolji život svih ljudi, po mjeri razvijene civilizacije, prvi put vodi novim oružjem - demokratijom i tolerancijom. U posljednjih dvije i po godine, na kraju ovog vijeka, u kojem je Crna Gora imala svoja klonuća i uzlete, vraćeno je njeno državno dostojanstvo, i napravljen istorijski demokratski iskorak, po kojem je prepoznatljiva i uvažena u Evropi i svijetu. I Crnogorsko narodno pozorište, sa svojim ljudima koji su među prvima prepoznali značaj i vrijednosti tog projekta, danas je istinska kulturna potvrda novog demokratskog crnogorskog profila. Valorizacija crnogorske kulturne tradicije, i afirmacija sopstvenih kulturnih vrijednosti, važna su poluga i temeljni oslonac aktuelne državne politike Crne Gore. U tome, Crnogorsko narodno pozorište ima, i imaće, svoje istaknuto mjesto."
       Lako je zamisliti koliko su te reči razgalile dušu ambicioznog reditelja i direktora Crnogorskog narodnog pozorišta Branislava Mićunovića, u Beogradu do pre dve i po godine znanog kao surovo strogog profesora glume na ovdašnjem Fakultetu dramskih umetnosti. Vratio se u zavičaj na vreme, u osvit rascepa koji već uveliko dobija oblike rastanka, i to kao prvi čovek nacionalnog teatra. Da s Mićunovićem nikada ne može biti relaksirajuće, svedoči i činjenica da su čak četiri premijere izvedene od početka samo ove sezone, u nekih dvadeset i pet proteklih dana: "Emigranti" Slavomira Mrožeka u režiji Slobodana Milatovića, "Sudnji dan" Žanine Mirčevske u režiji Bojana Milosavljevića, "Oblomov" Ivana Gončareva u režiji Egona Savina, najzad i "Komedija zabune". Tim povodom Mićunović kaže: "Mi držimo da su dva elementa na to uticala. Obaveza pred novom zgradom, obnovljenom maja 1997. godine, a onda i trenutna pozicija Crne Gore u svijetu koja nas čini pozvanim da istrajemo u njenoj internacionalizaciji.Za sad smo još kod najbližeg okruženja, otuda su Savin i Marković ovdje došli iz Beograda i režirali, ali planiramo da već u zimu ostvarimo gostovanja takođe nekih beogradskih pozorišta ali i gostovanja iz svih drugih bivših jugoslovenskih republika. Na proljeće, pak, ovdje će stići pojedini vrhunski reditelji i izvođači iz Evrope. Riječju, Crnogorsko narodno pozorište punim jedrima prati otvaranje Crne Gore prema svijetu. U tom smislu je naš teatar već postao referentna kulturna institucija i reprezent ukupnih događanja u Crnoj Gori."
      
       Kao rod rođeni
       Da bi udaljavanje od Beograda, toliko inače transparentno na svaki način, bilo makar u onom najtananijem segmentu života, kulturi, što blaže, što toplije i nežnije, govori činjenica da su na Dan pozorišta pozvane glumačke legende Mira Stupica i Ljuba Tadić, zatim Vojislav Brajović kao i omiljeni profesor glume Minja Dedić. Došli su da bi bili promovisani u počasne, doživotne članove tog teatra, a Miri Stupici je uručena i tek ustanovljena Velika nagrada CNP-a. Već sam izbor Mire Stupice kao prvog dobitnika pokazuje koliki se rejting pripisuje tom priznanju, nešto dakle slično Njegoševoj nagradi za književnost. U Crnoj Gori se uvek stremilo visinama što i jeste, uostalom, jedini način da se do njih stigne.
       Gosti iz Beograda su bili pozdravljeni kao najmiliji, kao rod rođeni. Ljuba Tadić o tome kaže: "Lepo je što su me, eto, proglasili svojim počasnim članom, i mene i druge, sve nas koji smo puno radili u Crnogorskom narodnom pozorištu. Druga je stvar da li se time održava neka direktnija veza između Beograda i Podgorice. Pravo da vam kažem, ja na tu vezu prosto gledam kao da se ona mene ni ne tiče. Jer, moj život je pri kraju i nemam više ambicija oko svega toga. Postoji, međutim, nešto što me još uspe, i to uvek iznova, da obraduje: to je uverenje da jugoslovenski kulturni prostor propasti neće. Jedino mi je još to neka optimistična opcija ovoga nečega u čemu smo i kako smo. Nemojte, pri tom, da mislite kako me ne napušta nostalgija oko one Jugoslavije. Prošlo je to. Nje više nema niti će je biti, ali se kulturne veze, vidim, opet uspostavljaju, sve više i sve češće, a pametni ljudi će znati da u njih vredi investirati i da njih vredi čuvati. Gledamo to na primeru Sarajeva, Zagreba, Ljubljane, Skoplja, evo sad polako dolazi red i na Podgoricu.
       Verujem da će, ma kakav politički ishod bio ove naše još cele Jugoslavije, upravo s Podgoricom kulturne veze ostati najprohodnije. I zbog jezika, i zbog mnogo, zaista mnogo glumaca koji su radili svuda po ovoj zemlji. Konačno, ako hoćete, i zato što Crna Gora ima predsednika koji istinski voli pozorište. On stalno ide i sve gleda i zato i ne može da napravi tu grešku. Da pomišlja, recimo, na tu liniju kulturnog prekida. Zar se nismo već nagledali poslednjih deset, petnaest godina svega, zar nismo videli kako se plemenite i lepe stvari kao što su stvari kulture svode na provincijalni nivo? Ne verujem da će se tako nešto desiti nama s Podgoricom. Možda se neko neće složiti sa mnom, ali ja to i ne tražim. Jedino što mi je u ovim mojim godinama još stalo, jeste da nikoga ne povredim."
       Slično kaže i Mira Stupica koja je Veliku nagradu CNP-a dobila, pre svega, za naslovnu ulogu u predstavi Radmile Vojvodić "Princeza Ksenija od Crne Gore", izvedene više od sto puta: "Ta nagrada, koja počinje svoj život, obeležava istovremeno i mojih šezdeset godina glumačkog rada. Mislim, baš je onako gospodski što sam je upravo za tu priliku dobila."
       Političku nijansu tog priznanja i, uopšte, ustoličenja nje i njenih kolega u doživotne članove podgoričkog nacionalnog teatra, Mira Stupica komentariše samo jednom rečju: "Kopča". I zatim dodaje: "Verujem da se tu radi zaista o bratskoj kopči naših pozorišta, naših kultura, i to bez obzira na sve strašne zavrzlame koje izmišljaju neki inventivni ljudi ne bi li nam što više zagorčali život. Biće kako će biti, ali će ta kopča ostati čvrsta. Mi smo došli zato što se volimo, oni su nas zvali zato što se volimo, a volimo se zbog toga što na isti način gledamo svet, na isti način reagujemo na svet, na isti smo način vezani za pozorište i to je nešto što je - nepomerljivo."
       Treba li još dodati da smo iz Podgorice - kako dočekani, tako i ispraćeni - otišli svi zajedno srećni zbog ukazane pažnje i ljubavi ali i zato što smo se malo odavde makli i gledali ipak neke zadovoljnije ljude, ljude pune elana i nade i to ne zato što ih greje toplo, mediteransko sunce...
      
       Jasmina LekiĆ
      
      

       U potrazi za izgubljenim vremenom

Jagoš Marković: "Da, ovo mi je četvrti put da režiram Šekspira. Meni je nekako prirodno da njega radim, ali samo kada se za to steknu uslovi i stekne podela. Sve ostalo ne priznajem, naročito ne ono da li komad odgovara vremenu ili ne. Za mene je svaki Šekspir u svakom vremenu, ako hoćemo iskreno. Konkretno, 'Komedija zabune' je priča o rasturanju porodice u zlom, haotičnom, ludom vremenu i njenom ponovnom sastavljanju. Brodolom je u komadu, kao uzročnik raspada, naravno samo metafora. A kroz sastavljanje porodice, čovek se u stvari sastavlja sa samim sobom. Jer, delovi nas su zapravo naši najbliži. Mi nemamo deo sebe ako nemamo onoga koga volimo.
       Druga stvar koja me je privukla tom komadu jeste, verovali ili ne, to što sam u njemu video svoju repliku na bombardovanje, u stvari više na ratove kroz koje smo prošli. Malo li se porodica rasturilo u tim nesrećama za poslednjih deset godina? Tako sam ja to ukačio. Jasno, u predstavi toga nema direktno, niti treba da bude, ali sam svejedno mislio: pa mi, mi koji smo iz svega izašli živi i ponovo se sastavili, to jeste negde tema tog Šekspirovog komada. Iz ličnog iskustva sam, znači, krenuo... Osim toga, u 'Komediji zabune' radi se o prekidu porodičnih veza u dugom periodu od dvadeset i pet godina. Mnogo je to. Ja jesam još mlad ali me već drmaju tempi passati. Bude se u meni sećanja, tolika sećanja, a u predstavi ima, u stvari, najviše prošlosti, zagubljene prošlosti. Pazite, ovaj komad sam ja radio u svojoj Crnoj Gori koja je meni moj Amarkord, u kojoj je meni smeštena zapravo cela moja porodična priča. I to me je baš zato veoma inspirisalo...
       Najzad, treći razlog i možda najveći jeste, što sam u toj predstavi mogao da dam ozbiljne zadatke vrlo mladim ljudima odavde, ljudima u koje sam verovao i verujem. Smatrao sam to svojom dužnošću pošto sam i ja nekada bio tako mlad a dobijao ozbiljne šanse. Hteo sam sad ja da častim, kao što su mene nekada čašćavali. I veoma sam srećan što su oni zaista zablistali na sceni..."
      
      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu