NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Svih nas je briga

Mnogo je prijatnije čitati pjesme Čarlsa Simića nego njegov članak iz The New York Review. Šta se to sve desilo da nam je u ovoj teškoj situaciji, u viđenju te situacije, bliži jedan pravi Amerikanac, g. Remzi Klark (ili recimo g. Noam Čomski) od bivšeg Beograđanina Simića. Čarls Simić u centar svojih optužbi stavlja Slobodana Miloševića. Slobodan Milošević nije bio moj tip političara ni prije raspada SFRJ a ni danas, poslije svih nesreća, u koje spada i moje izbjeglištvo. Ali, ali...

      ("Koga je briga?", NIN br. 2549)
       Vrsta krivice koja mu se sa Zapada pripisuje zapravo i ne postoji. U jednom korektnom TV sučeljavanju sa Bilom Klintonom, ili sa bilo kim drugim sa Zapada, Slobodan Milošević bi sigurno odbranio svoj stav i prava srpskog naroda. Sigurno bi to pošlo za rukom i Vojislavu Šešelju i Vuku Draškoviću. Pod uslovom da se u raspravi ne pogaze važeće norme međunarodnog prava, povelje i deklaracije.
       Ali osobi kakvom se pokazao Bil Klinton, kojem je svejedno da li ruku drži na američkoj zastavi, američkom ustavu, na srcu ili u nečijim gaćama, vjerovatno ne pada na um da prihvati takvo sučeljavanje.
       Ipak, jedno je neizbježno povodom samoupitanosti kojoj se g. Čarls izložio u jednom trenutku. "Kakvu gadost sada smišlja da napravi Albancima?" - o tome se on pitao s nekolicinom srpskih prijatelja dok su NATO bombe počinjale da padaju! Milošević se sukobio sa onim Albancima koji su riješili da mu razvale državu, otmu teritoriju, protjeraju narod.
       Kada je grupa američkih avanturista prozborila nešto o odvajanju Teksasa, predsjednik sadašnje domovine g. Čarlsa poslao je naoružanu jedinicu koja je pomenute nesretnike satjerala u jednu planinsku kuću i jednostavno spalila. Nije mi poznato da se tim povodom oglasio ni g. Čarls Simić ni Haški tribunal.
       Zločin je pucati u čovjeka, ali u čovjeka koji već puca nije. Zločin je pucati u kuću, ali u kuću iz koje se već puca nije.
       A prije nego je upotrijebio silu, Milošević je sedamnaest puta išao na noge tim istim Albancima da razgovaraju o razrešenju krize. Zašto nisu dolazili na te razgovore, g. Čarls bi mogao saznati od svog sadašnjeg predsjednika.
       Pošto je g. Klinton ubijeđen da je apsolutno u pravu, raskrinkavanje Miloševića pred ogromnim TV gledalištem mnogo bi pomoglo u predstojećim izborima kandidatu kojeg podržava (i u Americi i u Srbiji).
       G. Čarls Simić nas, moj je utisak, ne brani ni od nametanja kolektivne krivice, a da nije utvrđena ni pojedinačna. Način koji predlažem za rasvjetljavanje pojedinačne odgovornosti korektniji je, demokratskiji i efektniji od Haga.
       Predlažem g. Čarlsu da pomogne u realizaciji ove inicijative. Više bi nam to značilo nego da nam prosuđuje stepen krivice na osnovu TV slike Si-En-Ena. Siguran sam da poslije tog sučeljavanja ne bi osjećao stid koji, kako sam kaže, sada osjeća.
      
       Cvijetin Mihajlović, Subotica


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu