NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Furunovićevo čudo

Sve ono što ste želeli da saznate o knjigama a niste imali koga da pitate. Ili skraćeno: 1001 reč o knjizi. Konačno su i Srbi dobili knjigu o knjigama, što bi trebalo da znači: trezor, enciklopediju, tezaurus, čitanku, almanah... ili prostosrdačno rečeno: knjigu nad knjigama. Zbog prolećnog bombardovanja, stigla je u Srbiju, sa imenom, tj. naslovom Istorija i estetika knjige, tek na 99. jesen, poslednju u dvadesetom veku.

      Sastavljena je od enciklopedijskih odrednica, zapisa, komentara, tekstova, studija, tabela, informacija, citata, crteža, fotografija, slika, gravira, portreta, spiskova, hronologija, kalendara, ispovesti, članaka, skica, biografija, ornamenata...
       Knjiga dr Dragutina Furunovića, u četiri toma, Istorija i estetika knjige (štampana na 3 792 stranice, sa 2 881 crno-belom ilustracijom i fotografijom, sa 608 tabli kolora) nije ove godine, na Sajmu knjiga, dobila nagradu ni za izdavački poduhvat, niti bilo kakvo specijalno ili posebno priznanje. O njoj nema podataka u sajamskim “Biltenima”, ni radio ni televizija nisu objavili vest da se pojavila, a autor koji je i izdavač ovog kapitalnog dela nije imao ni štand ni tezgu. On tiraž (500 primeraka, samo za bibliofile i biblioteke) nosi na licu, u grudima i u rukama.
       Nije ovo prvi ni jedini podvig, poduhvat iliti majstorska knjiga dr Furunovića. Pre tri godine objavio je, takođe o svom trošku, trotomnu Enciklopediju štamparstva (pisao sam o njoj u NIN-u). I ona je imala sajamsku promociju 1996, a dobila nagradu Sajma knjiga za izdavački poduhvat tek sledeće godine.
       Istorija je knjiga koju možete gledati i čitati tamo gde je otvorite, a onda sve zavisi od redova koji će vas privući: i unapred i unatrag i ušreg može da bude zanimljivo i uzbudljivo. Autor se trudio da iznenadi čitaoce, da ih obraduje i obrazuje. Ko dobro prouči i savlada Furunovićevu Istoriju i estetiku knjige, može da nastavi život srećniji i pametniji od onih koji su i visoke škole završili. Jer su podaci i saznanja, likovni prilozi i sve ostalo, zapakovani u četiri toma, rasuti u stotinama knjiga koje oči mnogih rođenih u ovoj zemlji nikada neće videti.
       To je knjiga koja bi ponosno mogla da ponese i naslov: Sve ono što ste želeli da saznate o knjigama a niste imali koga da pitate. Ili skraćeno: 1001 reč o knjizi.
       U njoj možete saznati i ono što u školama učitelji, nastavnici i profesori nisu pominjali: o bibliotekama, o spaljivanju knjiga, o štampi i štamparijama, o cenzuri i progonu autora i dela, o retkim primercima, o glinenim pločicama, o sumerskom, klinastom i ostalim pismima, o drvorezima, o pergamentu, o papiru, o Gutenbergu (Johanu, čije pravo prezime je Gensflajše fon Zorgenloh) i njemu sličnim podvižnicima, o mecenama i prenumerantima, o tzv. učtivim knjigama, o ekslibrisima, o reprodukcijama, o izdavačima i piscima, grafičarima i knjižarima...
       Na početku, u prvom tomu, pokušao je i dr Furunović da definiše pojam iliti reč “Knjiga” i da utvrdi njenu starost. Ali to nikome do danas još nije uspelo.
       Da li je knjiga “u vulgarnom, ustaljenom smislu reči, ujedinjenje više rukom pisanih ili štampanih listova, sa svrhom da se trajnije sačuvaju ljudske misli”, “više zajedno povezanih, praznih, ispisanih ili štampanih listova ili tabaka”, “neka vrsta robe u kojoj se sustižu najrazličitiji interesi: sadržajni, tehnički, ekonomski i umetnički”, “oblik umnoženog materijala na kome je sadržaj čovekovog iskustva, čija je trajnost obezbeđena rukopisom ili nekim tehničkim sredstvom”, “podloga načinjena od neke određene materije, neke određene dimenzije, eventualno svezak ili svitak, na koji su naneseni znakovi koji fiksiraju izvesne intelektualne podatke”... ili je knjiga, u klasičnom, tj. savremenom smislu reči, ono što je definisao Unesko kad je 23. april proglasio za Svetski dan knjige: “listovi sa tekstom, ilustracijama i spoljašnjim elementima (povez i omot), sa najmanje 48 strana”?
       Ali je i o starosti knjige isto tako teško govoriti. Ako imamo na umu papirnati predmet sa pisanim ili štampanim slovima, onda je knjiga stara nepuna dva milenijuma (papir su pronašli Kinezi oko 100. godine naše ere). A kakve su onda “knjige” izgorele u Aleksandrijskoj biblioteci, kakve su stradale u vreme Potopa? I da li su prve “knjige” glinene pločice sa klinastim ili sumerskim pismom, stare više od pet hiljada godina, ili su to dela od svitaka na papirusima, ili zapisi na pergamentu?
       U knjizi doktora Furunovića ima i pozajmljenih, interesantnih zapisa od kojih pominjem onaj pod naslovom “Sto i jedna rečenica o opremi knjige” (tekst Alberta Karpa, prvi tom, str. 572-580). Ali ima i više odrednica koje su komponovane u stilu “kratak pregled...”, primera radi, istorije štamparskog pisma, antičke književnosti, velikih godina knjige, svetskih biblioteka, srpske štampe u 19. veku, najvećih svetskih grafičara i ilustratora, velikih bibliofila, resavske prepisivačke škole... itd. Kao što ima zapisa u kojima je reč “prvi” sastavni deo naslova: o prvoj ljubavnoj pesmi, prvom bibliotečkom katalogu, prvim basnama, prvom političkom kongresu, prvom ratarskom godišnjaku, prvom srpskom Bukvaru iz 16. veka, prvoj Bibliji (osim one čuvene po štampi na listovima sa 42 reda), prvim tipografskim radnicima, privatnim štamparijama ili pokušajima knjigopečatnje u Srbiji...
       Kao i mitski junak Gilgameš, autor Istorije i estetike knjige je na vreme saznao i shvatio da je čovek smrtan a da jedino dela njegova mogu da budu besmrtna. A upamtio je i one Geteove stihove iz Fausta, koji nam u prevodu Branimira Živojinovića poručuju: “Želiš li u beskonačno stići, moraš u konačnom na sve strane ići.”
       U literaturi koju pominje (prvi na spisku su Andrićevi zapisi O knjizi i biblioteci), a navodi nekoliko stotina dela koja je koristio, pručavao ili konsultovao (enciklopedije, istorije, kataloge, knjige Stojana Novakovića, Đorđa S. Radojičića, Ljubomira Durkovića-Jakšića, Ljubomira Stojanovića, Dinka Davidova...), nije preskočio ni delo koje najviše liči na njegovo: Kulundžićevu Knjigu o knjizi, štampanu pre bezmalo pola veka.
       O tome da li bi išta trebalo zameriti autoru (organizacija, raspored ili obim “odrednica”, na primer), ovde nije ni vreme ni mesto za škrgute, ovaj zapis je tek opomena da je jedan čovek sam priredio i o svom trošku objavio knjigu koja pripada krugu kapitalnih dela.
      
       MIROSLAV JOSIĆ VIŠNJIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu