Šćepan Vuković sakupio je u knjizi “Veseli lelekači” anegdote koje objašnjavaju karakter stanovnika Brda i Primorja Biznis je u Crnoj Gori tema svih tema: “Obiđimo najslavnija brda koja su, od gromova i ratnika, ječala vijekovima. Revalorizujmo ih i transformišimo, odredimo njihovu knjigovodstvenu vrijednost, podijelimo akcije, ažurirajmo zbivanja na berzi... Investirajmo u Crnu Goru!”

      Milovan Đilas će dovesti do karikature dar Crnogoraca “da svojemu gospodaru slijepo se pokorava”. U “Zapisu jednog razvojvode” on će opisati razgovor Knjaza i glavara “nakon ručka, uz kafu i čibuke”. Rekne Knjaz: “Pogledajte čuda! Nigdje oblačka, a - zvijezde nad Lovćenom! Ovo je neko veliko znamenje!” I: “Glavari se zgledali put Lovćena i počeli da se dive - vojvoda Lako najprvi, kao da muštuluk grabi!” Ali, javi se “nevjerni Jole” (“a, ko bi drugi?”) pa će reći: “Ja ljudi ne vidim ništa... Viđu Lovćen lijepo i nad njim nebo čisto kao dragulj - drugo ništa.” Međutim, može li čovek, a da je Crnogorac, tako da gleda i veruje svojim očima više nego “višoj sili”? “Skočiše, zagrajaše da ga ubjeđuju: Ti si mimo ljudi! Zar kad birani Crnogorci vide - ti ne vidiš? Zar ne vidiš znamenje za kuću Petrovića i srpstvo? Nije, Jole, nego si nakrivo nasađen mimo ikoga u Crnoj Gori...” Izdržavao Jole neko vreme, ali ne izdrža: “Ogrezao sam u starosti, oči popuštile...” Tek onda, kaže priča, kad se i poslednji “prilagodio”, knjaz se zasmeje, pa prizna: “Ni ja ništa ne vidim - probam kako mi posuljujete i kako ste mi dostovjerni.”
       Đilas, kome se, eto, nije posrećilo da bude “pravi Crnogorac”, i nije morao bežati u istoriju da bi plastično opisao tu “karakternu crtu” svojih sunarodnika. Na kakvom partijskom sastanku kad je knjaz bio partijski sekretar a Program SKJ - “Gorski vijenac” bivao je i on svedok scena: “Ako sam vas dobro shvatio”, iščuđava se predsjedavajući, “vi dajete za pravo i drugu Janku i drugu Marku... Pobogu, čovječe?! Pa, njihove diskusije su dijametralno suprotne... ‘Slažem se, slažem se... Eto, vidite, i vi ste u pravu.’”
      
       Junaci
       Brojne primere tih “crnogorskih veština” sakupio je i stavio u knjigu “Veseli lelekači” (“Pokret”, Podgorica, 1999) Šćepan Vuković (45), pisac i novinar, krajem prošle decenije i glavni i odgovorni urednik “Pobjede”. Ovakvim delom o “kulturi prilagođavanja” naroda koji voli da veruje (i širi mit o sebi) kako se sve “na svijet” baš njemu prilagođava autor uvek rizikuje da bude neshvaćen, ili čak popreko gledan. A oni koji “nisu dobri”, u Crnoj Gori skupo su to oduvek plaćali. Čak je i najveći među Crnogorcima vladika Rade u “Gorskom vijencu” izbegao da spomene “bratstva koja se nijesu isticala svojom vijernošću vladičinoj vlasti”. I ne samo to: “posebno je, recimo, zanimljivo kako je Njegoš jednog nasilnika i osrednjeg otimača hercegovačke stoke - Batrića Perovića, predstavio kao viteza i junaka ‘mimo ljudi’, kakvoga ‘Crnogorka jošt rađala nije’: “Znali su savremenici da to vladika “vraća dug” bratstvu Perovića, jer je Andrija Perović “oženio vladičinu sestru Mariju”.
       Ipak, valja odmah reći da Šćepan Vuković (verovatno) ne rizikuje anatemu. Prvo, što Crnogorci sada imaju preča posla nego da čitaju knjige, a drugo što je uz sve “neprijatne opise” autor “Veselih lelekača” prilagođavanje svojih savremenika prikazao onako kako oni vole sebe da vide: “Gospodin Crnogorac ne čačka mečku, a kamoli budućnost - opustimo se slobodno, nema on namjeru da diže ustanke i revolucijama mijenja svijet. Amerika i Engleska neće biti proleterske zemlje! Mirno spavaj, Španijo!”
       Nije ih on podsećao ni na nedavno “slavno vojevanje” po Konavlima pod “njeguškim pancirima”, i kad se ono u vojnim odsecima mesto na frontu plaćalo. Nije namera ni ovog osvrta na knjigu da posvuda tura nos i podseća na vreme kad su ono svi ti dobri i pošteni ljudi bili iskorišćeni, a od koga bi drugog, do od Slobodana Miloševića, đavola nad đavolima, ali čijim imenom se sada lepo mogu oprati i najuprljaniji obrazi. Nije smisleno ovim povodom ni pitanje da li je moguće, bez posledica, da se jedno autoritarno i poluplemensko društvo “odemokrati preko noći”.
       Odgovor će se videti već početkom novog veka, ali naravno, valja priznati da neke razlike između dedova i unuka, na pojavnom nivou, ima. Jer priča koja upravo sledi ipak je samo relikt iz dedovih vremena. Dakle, tada “nije (bio) rijedak slučaj da Crnogorac koji je nekada i nekom prilikom govorio, recimo, protiv Austrije, na putu za Berlin obiđe svu Austriju i okolišnim putem oko sve Evrope stigne tamo. To čini stoga što veruje da se u Austriji zna za njegov grijeh kao u njegovom pamćenju, i da mu krivica nije oproštena, kao što ni on ne oprašta; čak vjeruje da je i tim okolišnim putem rasturena čitava legija Austrijanaca koji samo biraju zgodan momenat pa da kidišu na nj; stoga on preza i od svakog putnika koji mu, i sasvim slučajno, priđe u putu.” (Simo Šobajić)
      
       Turci
       Logika “prilagođavanja” naučila je današnjeg Crnogorca da sada kada pokret nesvrstanih odavno nije u modi “libijskom predsjedniku Moameru Gadafiju (ne bi) postavio pitanje svih pitanja: gospodine predsjedniče, jesu li Vaši đedovi Berberi ili... Piperi”. Ne, daleko tom Moameru lepa kuća. Ali, zato bi se Crnogorac naklonio - Turčinu! “Zašto da ne, razgovarajmo o Turcima, ali, zar ova mogućnost nije bolja - pričajmo sa njima. Pregovarajmo. U Istanbulu je koža jeftina, i džins, i svila. Šta bi potomci Mahmut-paše još imali da nam ponude? Igračke, zvečke, značke, plišane mede, porcelanske mačke...”
       A, brate, i naratovali su se s njima. Da ne bi Turaka, nestalo bi pravih Crnogoraca. “Crno seme” bi se zatrlo. “Tih bojnih polja: okršaj kod neviđboga, obračun u nedođiji, sukob kod planinskog vrha, klanje kod klanca i klisure, jurnjava i bježanja niz visoravni i slomivrate... Kao da su se planinari urotili protiv alpinista! A ono, ovamo Crnogorci, a s druge strane Turci, Turci, Turci... Pa, opet, Turci i Turci, mladoturci i njihovo mlađano potomstvo. Naprijed - nazad, tamo i ovam’- onamo, obrni-okreni: Turci, Turci, Turci...”
       Ali sve prođe. Nije se u Crnoj Gori rodio Đura Jakšić pa da ukori unuka što mu je do “jarca pečenog”. I pisac “Veselih lelekača” tek konstatuje: “Ovo je praunuk negdašnjeg megdandžije, pripravan za vojne druge vrste.” Pa dopisuje: “Kad bi predak, o, mogao da vidi! Zaprepastio bi se ratnik sa Carevog laza, zbunio vojnik sa Bojne njive, zatreptali bi serdar i vojvoda, začudili se perjanik i Gospodar... Kakav preokret, zaokret i raskid s tradicijom! Crnogorac na morskoj plaži, sa krofnama u plastičnoj kanti! Krofne, svježe krofne! Vruće, medene, šećerom u prahu prelivene!”
      
       Postmodernista
       Pisac “Veselih lelekača” tvrdi da je “Crna Gora danas, dva svijeta, jučerašnjica i sjutra, koje uporedo žive, dopunjavaju se, sarađuju, kontaktiraju, uznose svoje prednosti i oglašavaju tuđe mane, nude mogućnost izbora, ukazuju na alternative. Da vidimo: ko je za gusle a ko za rok-muziku?!
       Dokle su “reforme” stigle, niko sada ne može sa sigurnošću reći. Ni Milo, ni Gelbard, ni italijanska pogranična policija. Ali u Crnoj Gori jesu raskrstili sa tim da će u globalnom svetu njih neko nešto pitati i da zbog toga vredi zasedati kao, ono, 1968: “kad su sovjetske trupe na tenkovima upale u ondašnju Čehoslovačku, partijska organizacija iz okoline Nikšića održala je hitan sastanak. Prisutni, odsutni, gotovo! Ima li ko protiv? Nema... Ko je uzdržan? Niko... Aktivisti su zapisnički konstatovali neophodnost da se Sovjeti presaberu i, neodložno, povuku doma. Šta ako to ne učine još večeras? I na to pitanje čekao je spreman odgovor - ništa... Ako Sovjeti noćas ne napuste Prag i Bratislavu, daj da se mi, ranom zorom, sastanemo opet.”
       Nekad bilo, a danas kao smešno. U ovoj Crnoj Gori su, bogami, tako radikalno raskinuli s “mračnom prošlošću” da se više ne drži sastanak ni kad “velika sila” uzme Kosovo - deo i crnogorske istorije i deo teritorije, a o mitu da se i ne govori. E, u tome Crnoj Gori u Evropi nema ravne države. Ali, razlog je jasan i teško mu je prigovoriti: to nikako ne spada u strategijske crnogorske teme je l’. Biznis je u Crnoj Gori tema svih tema: “Obiđimo najslavnija brda koja su, od gromova i ratnika, ječala vijekovima. Revalorizujmo ih i transformišimo, odredimo njihovu knjigovodstvenu vrijednost, podijelimo akcije, ažurirajmo zbivanja na berzi... Investirajmo u Crnu Goru!”
       Ili, manimo Kosovo, državu, himnu, zastavu, bratstvo “reklamni slogan mogao (bi) da glasi i ovako: investirajte u Crnu Goru!” Nema za Crnogorca vrednosti - nad markom! Sve ostalo je prokletstvo za ovakav “profil” koji je bezuslovno odan globalizaciji, amerikanizaciji i kako se sve te blagodeti ne zovu. Dakle, kako je bacio komunizam u Moraču, “lakše je uhvatiti jegulju za rep negoli njega (tog postmodernistu-mondijalistu) za riječ... Pare su mu udarile u glavu... Ne dolazi na bratstveničke skupove.” A, s druge strane: “Negdašnji vjerolomnik i bezbožnik danas je vjernik kojem pop ne izlazi iz kuće, a on ne izbiva iz crkve.” Ali kad da “Bogu božje”, evo ga pred “slatkim grehom”: “Oduvijek ga je privlačila naturistička plaža na ušću Bojane u more, sad ne krije namjeru da ljetos tamo osunča leđa i ostalo. Priznaće, bez nelagode, da u kazinu nema sreće, ne padaju mu teško lake droge, bensedin mu je odmijenio ovce u dozivanju snova. Crnogorka njegove dobi ima odgovor na vaše čuđenje: dobro ste čuli, nije udata, a ima dijete! Ne smeta joj da voljenog čovjeka dijeli sa zakonitom ženom...”
       Sodoma i Gomora, kriknuo bi stari đedo, iako gornjem “profilu” nedostaje važan segment. Ali, evo već se priča vic koji Crnogorce i definitivno privodi “velikom svetu” (gde im je i mesto), naravno, sa svim manama i vrlinama. Dakle: “Stigao istraživač iz Beča na Cetinje. Anketira na temu: Crnogorci i homoseksualnost. ‘Bože sačuvaj! Takve pogani na ovim stranama nije bivalo od kad je svijeta i vijeka. Paščad ih, dabogda, raskubala i tamo đe ih ima’, odgovara mu na znatiželju postariji Crnogorac. ‘Niko to ne bi radio ni za novac? Za stotinu perpera, na primjer?’, raspituje se kuražni stranac.” Vic je dalje poznat, jedino što se dosad pričao o drugim narodima. Kako je istraživač povećavao sumu na trista, šeststo, hiljadu perpera, tako je anketa dobijala na smislu. Izveštaj je glasio: “Homoseksualci u Crnoj Gori... M-da, interesovanja ima, ali nema sredstava.”
      
       Alternativa
       U stvari, kad se pažljivo iščita knjiga “Veseli lelekači”, onda se nije daleko od zaključka da je ta priča o “đedovoj ljutnji” samo dobar zaplet. Neće li biti, ipak, i danas istine o narodnoj izreci kako iver ne pada daleko od panja. Oduvek Crnogorac od svih zakona, izgleda, najbolje razume “zakon jačega”. Jer “Crnogorcu je drago da ima dobroga knjaza, a knjazu da ima dobar narod. Toga nigdje nema”, uočio je Jozef Holeček. To jest: “U cjelokupnoj istoriji Crne Gore ‘gospodar’ je sve i svja i nebeski dar. Izuzetna i velika ličnost je čak i Šćepan Mali, o kojem se u jednoj pjesmi Petra I kaže:/Za njega je narod prionuo/Kako djeca za svojega oca./
       I šta je sad novo u “kulturi obožavanja moći” koju pokazuju simpatizeri “mladog crnogorskog rukovodstva”. Prvo celog, pa onda raspolućenog. Ničeg novo tu nema kaže i sledeći zapis: “Oposlismo i to, smijenismo ove foteljaše”, hvali se majci, početkom devedesetih sin-demonstrant tek pristigao s mitinga pred republičkom skupštinom. ‘A, nu, reci sine’, zapitkuje ga starica, ‘hoće li ovi novi na trupicama sjedeti?’ O, ovi ‘novi’, ovi sadašnji... Pitate, moguće provocirate: kakvi su oni? Pa, zar to nijesmo već bar stotinu puta rekli?! Pomozi Bože, ovoga blagostanja, ljepote, pečenih ševa, meda i mlijeka. A kad i to jednoga dana prođe, tada ćemo, i tamo njima, muški, sve, ama baš sve... Vala, u brk skresati!”
       Zvuči kao kraj (ili početak) stare priče. I to baš od onih kakve su se oduvek najbolje opričavale u Crnoj Gori.
      
       SLOBODAN RELjIĆ