NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Živećete zajedno

“Otkako smo mi došli, nasilja na Kosovu je sve manje. Ako izuzmemo silovanja i ubistva, može se reći da je broj prevara na Kosovu manji nego, recimo, u Vašingtonu” Iz blatnjavog japanskog džipa iskočio je muškarac u besprekorno ispeglanoj američkoj uniformi. Bilo je kasno popodne, i major Erik O. Ganhus je kasnio.

      Pošto se, pod svetlošću sveće predstavio kao savetnik za odnose sa javnošću brigadnog generala Pitersona, glavnokomandujućeg u sektoru “Istok”, stavio je do znanja, pre nego što je razgovor i počeo, da on jedino može da govori u ime američkih snaga Kfora. Ne bez ponosa objasnio je da je vojna baza američkih snaga kod Uroševca nazvana po Bondstilu, jednom od nosilaca najvišeg vojnog odlikovanja u američkoj vojsci “Medal of honor” kojim je nagrađen za hrabrost pokazanu u Vijetnamu. Želeći, valjda, da stvori ležernu atmosferu za razgovor, major Ganhus, kršeći prste koji kao da nikada nisu držali pušku, rekao je da bi bio srećniji da za NIN priča o košarci i bejzbolu koje mnogo bolje razume nego o situaciji na Kosovu i Metohiji.
      
       U Uroševcu postoji kasarna jugoslovenske vojske koji ima odličan strateški položaj. Zašto nju niste iskoristili kao što koristite zgrade mesne zajednice ili domove kulture? To bi ipak bilo najjeftinije rešenje?
       Ne znam zašto nismo. Znam samo da tu kasarnu nismo zauzeli, kao što nismo zauzeli ni napuštene hotele, skladišta da ne bismo ometali lokalno kosovsko stanovništvo.
      
       Američke baze u Bosni bile su pod šatorima. Zbog čega se u “Bondstilu” grade montažne zgrade?
       Tri godine naši vojnici u Bosni žive pod šatorima koji moraju stalno da se menjaju, jer se cepaju, potporna konstrukcija im popušta, a sve te zamene su veoma skupe i tehnički vrlo komplikovane. Stoga je jeftinije sagraditi montažnu zgradu..
      
       Spada li “Bondstil”, po američkim standardima, u malu ili veliku vojnu bazu?
       U male kampove koji su zamišljeni da pruže logističku podršku našim vojnicima na Kosovu. Znate, hrana, gorivo, spavaonice...
      
       Kako ocenjujete saradnju između ruskih i američkih vojnika Kfora?
       Saradnja je izuzetno dobra jer je negovana još u Bosni, iako su nam Rusi uputili neku vrstu izazova ovde na Kosovu. Mnogi ruski oficiri i vojnici žive i rade sa nama u operativnom centru u “Bondstilu”.
      
       Na izgradnji vaše baze rade, uglavnom, samo Albanci. Ako se ima u vidu da Srbi napuštaju Kosovo i zato što se ekonomski osećaju ugroženo u odnosu na Albance zar nije trebalo i njima pružiti istu šansu?
       Albanci i Srbi neće da rade zajedno, a mi ne možemo da ih odvajamo jer upravo želimo suprotno da postignemo. Osim toga, Srbi su zaplašeni jer ih ima manje nego Albanaca. Mi nastojimo da zaposlimo one koji su najbolji za određeni posao. Recimo, od Srba smo kupili oko 1000 mašina za čišćenje blatnjavih čizama. Verujte mi da nikad u životu nisam video nešto slično tome.
      
       Šta ćete učiniti da se nasilje nad Srbima zaustavi pre nego što i oni najuporniji napuste Kosovo?
       Otkako smo došli, nasilja na Kosovu je sve manje. Ako se izuzmu silovanja i ubistva, može se reći da je broj prevara na Kosovu manji nego, recimo, u Vašingtonu.
      
       Izvinite, ali teško je složiti se sa vašom tvrdnjom jer je od dolaska Kfora oko 24 000 Srba napustilo Gnjilane, da ne govorimo o Peći, Prizrenu, Uroševcu...
       Ne mogu da govorim o Peći i Prizrenu, ali znam da u Uroševcu ima još 30, 40 Srba koje mi čuvamo 24 sata, dnevno sedam dana u nedelji.
      
       Uroševac koji opisujete više liči na etnički očišćen grad nego na model grada gde je koegzistencija Srba i Albanaca moguća, zar ne?
       Da, Srbi su otišli.
      
       Verujete li da KFOR može da obezbedi da Albanci i Srbi žive zajedno?
       Mi možemo da ih primoramo da žive zajedno. Ako treba, nateraćemo vas da živite zajedno. Ne morate da menjate svoje stavove, ali morate da naučite da ne možete jedni druge da povređujete, ubijate, da činite nasilje jedni nad drugima.
      
       Shvatate li koliko je Srbima teško da se u ovakvim okolnostima održe na Kosovu i da to nema veze sa njihovom dobrom voljom, već osnovnim uslovima za život?
       Da, ali sve zavisi sa koje strane gledate na sve to. Kako to mislite?
       Razgovaram li sa Albancima, čuću kako im je u proteklih deset godina Miloševićev režim oduzeo autonomiju koja je stečena na nenasilan način i sve o tome kako su Srbi tretirali Albance. Sada kada pričam sa novinarima svi me pitaju kako ćemo da zaštitimo Srbe. Dakle, sve zavisi od toga sa kim pričam. Da su Albanci i Srbi nastavili još 60 ili 70 godina da žive u miru i da su izgrađivali Kosovo i budućnost za svoju decu, do svega ovoga nikad ne bi došlo. Međutim, nije bilo tako i mi smo morali da dođemo.
      
       Zašto Rusi čuvaju administrativnu granicu između Srbije i Kosova kada se zna da je Kosovo teritorija SR Jugoslavije?
       Znam samo da je Kosovo provincija koju Kfor štiti.
      
       Da li Kfor ima plan u slučaju da se sukobi na Kosovu ponovo obnove?
       Mi imamo planere kojima je posao da predvide sve situacije kako bismo bili spremni da adekvatno reagujemo. I zaista verujem da postoji plan, ako bi, recimo, VJ napala Kosovo iz Srbije.
      
       Šta biste uradili ako bi se tako nešto zaista i dogodilo?
       - Treba da shvatite da smo mi armija, a ne mirotvorci i da smo obučeni da ratujemo. Ukoliko se ukaže potreba, spremni smo da se upustimo u borbu sa svakim ko nama ili provinciji predstavlja pretnju. Iskreno se nadam da neće biti potrebe za tim.
      
       LIDIJA KUJUNDžIĆ
      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu