NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Magnet glasačke kutije

Dok se za predsednika Republike već uređuje ekskluzivna grobnica na Mirogoju, konzervativni katolički kler sa strepnjom očekuje "posttuđmanovsku budućnost" Hrvatske

      A parati za održavanje vitalnih funkcija na Odeljenju za intenzivnu negu kliničke bolnice "Dubrava" u Zagrebu prestali su da beleže moždanu aktivnost hrvatskog predsednika Franje Tuđmana. Zbog udarnih doza "dopamina" koje mu ne dozvoljavaju da stane, živo je još jedino srce. Kroz tajne bolničke prolaze do sobe sedamdesetsedmogodišnjeg predsednika zato je požurio kaptolski i vatikanski kardinal Franjo Kuharić. Dr Tuđman je od nekadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa primio "poslednju pomast".
       Dr Franjo Tuđman biće sahranjen na zaista ekskluzivnoj lokaciji najstarijeg zagrebačkog groblja "Mirogoj". To je centralno mesto, na samom ulazu u groblje, iza crkve Hrista Kralja koju je, zajedno sa čuvenim mirogojskim arkadama, na prelazu stoleća, projektovao slavni bečki arhitekta Herman Bole. Nova grobnica sastoji se od nekoliko betonskih blokova izrađenih u klesarskoj radionici obližnjeg gradića Samobor. Tu su i ukrasni delovi od crnog granita iz Rodezije koji je u Hrvatsku stigao preko Italije, a njegova početna cena iznosi osam hiljada maraka. Spomenik će biti malo uzdignut da bi se dobio utisak da pokojnik gleda na glavnu aleju groblja uz koju se nalaze grobovi Augusta Šenoe, Tina Ujevića, Miroslava Krleže, Stjepana Radića...
       Protokol za sahranu već je razrađen, a ključna mesta bi mogla da budu Markov trg na Gornjem gradu u Zagrebu i, naravno, mrtvačnica na Mirogoju. Odar predsednika Hrvatske biće izložen u obližnjoj zgradi Sabora, u Banskim dvorima ili u samoj Markovoj crkvi pred kojom je, pre gotovo četiri i po veka, pogubljen Matija Gubec. Na samom groblju "Mirogoj" već su sklonjene klupe i oznake grobnih polja, jer se očekuje da će taj prostor ispuniti impozantan broj ljudi.
      
       "Grijeh struktura"
       Sadržaj "Božje volje" veća je zagonetka katoličkom vrhu na Kaptolu, nego vernicima i nevernicima sadašnje hrvatske države. Birači znaju za novog premijera miliji bio reformisani komunista, socijaldemokrata Ivica Račan, nego partijski već potrošeni hadezeovac Nikica Valentić. Kaptol ćuti, ali napregnuto razmišlja. "Pastirsko pismo" koje je ovih dana izdala Hrvatska biskupska konferencija pozvalo je sve katolike u Hrvatskoj da izađu na januarske parlamentarne izbore i da na njima glasaju za najbolje, najiskrenije i najpoštenije.
       Naslednik Franje Kuharića, zagrebački nadbiskup dr Josip Bozanić još pre dve godine javno je progovorio o "grijehu struktura" koji dolazi sa najvišeg mesta u zemlji. Kaptol je dobio svoje medije, a sveštenici su na velika vrata ušli i u vojne institucije. Pa ipak, dolaskom krčkog biskupa Josipa Bozanića na vrhovno mesto zagrebačkog Kaptola, politička upotreba Crkve stavljena je u znatno uže okvire. Lokalno sveštenstvo više ne blagosilja provincijske vodovode i otvaranje prodavnica mešovite robe, a kler se odnedavno dobro čuva da ga državna televizija ne snimi u presrdačnom razgovoru sa nekim poznatim hadezeovcem.
       Svaki pop u Zagrebu zna da na svojim nedeljnim misama može da okupi više ljudi nego ijedna politička stranka u zemlji, a njihovo raspoloženje nipošto nije za potcenjivanje. Istina je, doduše, da su hrvatski katolički biskupi, a pogotovo zagrebački nadbiskup Josip Bozanić, veliki protivnici politikantskih propovedi koje otvoreno idu naruku predizbornoj propagandi vladajuće partije.
       Konzervativna struja na Kaptolu ne krije svoje animozitete prema socijaldemokratiji koja je danas oličena u bivšem komunisti Ivici Račanu.
       Ugledni zagrebački teolog Adalbert Rebić odbija svaku mogućnost da socijalna dimenzija opozicije birače odvuče od vladajuće partije. Račanova partija je, kaže, Crkvu progonila 50 godina, i može se očekivati da će se takva praksa ponoviti. Šta drugo katolici u Hrvatskoj mogu da očekuju od partije koja je, reći će Rebić, "djevojkama branila nositi križeve oko vrata".
      
       Zajednička kuća
       Težina krsta koji sada pritišće prosečnog stanovnika Hrvatske ne može se izmeriti čak ni ovakvim gorkim uspomenama uvređenog klera. Pogotovo na nivou simbola koji su veru sveli na političku ikebanu i jeftinu zabavu za mase. Moderna hrvatska država proglašena tzv. Božićnim ustavom iz 1990. godine započela je, podsećanja radi, svoj život u crkvenim jaslicama koje su pred najveći hrišćanski praznik ceremonijalno iznešene na tek preimenovani Jelačić-plac u Zagrebu. Tadašnji nadbiskup Franjo Kuharić i predsednik Franjo Tuđman bili su tog Božića centralne ličnosti populističkog slavlja u Zagrebu i Hrvatskoj. Već iduće proleće donelo je "krvavi Uskrs" i ljudske žrtve na Plitvičkim jezerima. U maju je krv stigla do Borova Sela, a u novembru je preplavila vukovarsko stratište.
       U godinama koje su sledile, teolog Adalbert Rebić iz crkvene prešao je u državnu službu preuzimajući ministarski resor u vladinom uredu za prognanike i izbeglice. Njegov humanitarni rad ostao je zapamćen po bizarnoj izjavi datoj u vreme prvih početaka normalizacije života u Vukovaru i okolnim selima Slavonije i Baranje. Hrvati koji su se vraćali, zaticali su u svojim kućama Srbe čije su kuće u drugom delu Hrvatske zauzele izbeglice iz Bosne. Ministar Rebić svima im je, kao dobrim hrišćanima, preporučio da privremeno zajedno stanuju u istoj kući dok hrvatska država ne napravi dovoljno kuća za sve koji su bez njih ostali. Samo oni birači u Hrvatskoj koji, posle svega što im se dogodilo u prethodnih devet godina, nisu izgubili ni kuće, ni veru, ozareni mogu da se upute ka glasačkim kutijama. Ako im Crkva i nije dala direktna uputstva šta u njih treba da ubace, to je samo zato što je svakom već postalo jasno da je Bog visoko, a pravda daleko. Politika je zato spasonosni magnet koji treba da približi i jedno i drugo.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu