NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Nešto drugo

NASLOV: "Pelikan"

AUTOR: August Strindberg

REDITELj: David Putnik

POZORIŠTE: Atelje 212

      Vladimir Stamenković
      
       U Strindbergovom pozorišnom opusu, koji obuhvata šezdeset dva komada, "Pelikan" nema značajno mesto, čak spada u lošija dela, koja se u istorijama dramske književnosti obično i ne pominju.
       Ali, u trenutku kad se pojavila, pre otprilike jednog stoleća, u vreme Frojdovog traganja za onim što je u čoveku podsvesno, ta drama je morala biti zanimljiva ondašnjim gledaocima, makar i zbog toga što je na do tada neuobičajen način prilazila problemima ljudske duše, odnosu između muškarca i žene. U njoj su, naime, likovi bili predstavljeni, istina bez složenosti i dubine koju imaju u najboljim Strindbergovim komadima, kao "nekarakterni" ljudi, koji su produkt nasleđa, prirodnih sklonosti, obrazovanja, uticaja mesta i godišnjih doba, pa i pukog slučaja, čije je ponašanje objašnjavano ne jednim motivom nego nizom motiva. Ukratko, Strindberg je u "Pelikanu" još jednom varirao svoju omiljenu temu o ratu i smrtonosnoj mržnji među polovima, o paklu u koji može da se izrodi život u građanskoj porodici.
       Danas, međutim, nije lako prevideti mane Strindbergovog postupka u "Pelikanu": preteranu sklonost ka psihološkom verizmu; transparentnu tendencioznost; shematičnost strukture u kojoj se mehanički smenjuju dijaloški dueti; jedan lažan, za čitavu oktavu povišen ton u dijalogu pomoću koga se postiže dramska napetost. Do tog obrta je doveo dugotrajan proces, koji je imao i vanpozorišni i teatarski aspekt. U suštini, ugao posmatranja se promenio zato što su se u međuvremenu nekad šokantne psihološke istine deformisale i u modernoj psihologiji, i u današnjem pozorištu u opšta mesta, u znake sterilnosti i neoriginalnosti, čime je dovedena u pitanje recepcija prethodnih generacija gledalaca.Suočen s tim hendikepom, reditelj David Putnik nije mogao mnogo da učini. On je, ipak, sklopio korektnu kamernu predstavu, u kojoj su likovi tačno ocrtani, odnosi među njima jasno definisani, a situacije u koje su oni stavljeni uverljivo dramatizovane. Ali, iz dva razloga, predstava je dobila i izrazito melodramsko obeležje, prikazala nam je Strindberga kao bliskog rođaka pisaca "dobro skrojenih komada". To se dogodilo i zato što su likovi pomoću kojih je razvijana priča o licemernoj erotizovanoj ženi (Vladica Milosavljević) koja udaje ćerku (Paulina Manova) za svog pohlepnog, beskrupuloznog ljubavnika (Igor Filipović) bili manje živi, manje pojedinačni organizmi, a više arhetipske figure, personifikacije dobra i zla, vrline i poroka. A u tom skretanju u područje melodrame važnu ulogu je imao emfatičan stil glume, neprestana potraga za jakim izrazima, koji će osećanja junaka učiniti što očiglednijim, što žešćim.
       Skrojena po ukusu široke publike, predstava na kojoj se prikazuje "Pelikan" biće i rado i dugo gledana, a gledaoci koji žele da im Strindberg pruža nešto više, moraće da sačekaju da se iz temelja izmene prilike u našem teatru pa da na sceni vide neku od njegovih odista velikih drama.      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu