NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Dragi Gerharde...

Ujedinjenjem Nemačke i potpisivanjem sporazuma "Dva plus četiri" otvoren je put i za obeštećenje prinudnih radnika koji su tako, na izmaku ovog veka u kome su Nemci "naneli velike patnje drugim narodima", dobili svojih deset milijardi maraka

      Velikih reči nije nedostajalo - savezni predsednik Johanes Rau je podsetio da novac ne može da ispravi učinjene nepravde i dodao: "Nećemo zaboraviti vaše patnje." Čak i predstavnik nemačke privrede, koja se nije pokazala ni meka srca, ni široke ruke, ovog puta setio se i druge strane problema. Pored finansijske, značajna je i moralna strana: "Za nas je podjednako važno da se sačuva sećanje", rekao je finansijski direktor "Dajmler-Krajslera" Manfred Genc. Te reči izgovorene su u balskoj dvorani hotela "Hajat" u centru Berlina, tokom sedme runde pregovora o obeštećenju onima koji su bili na prinudnom radu u Nemačkoj u vreme nacizma. Istina, za razliku od prethodnih pregovora koji su bili mučni i mukotrpni, ovog puta sve je pre ličilo na svečanost.
       Zahvaljujući razmeni pisama nemačkog kancelara Gerharda Šredera i američkog predsednika Bila Klintona, prethodno je omogućeno postizanje sporazuma o obeštećenju. Onima koji su bili na prinudnom radu i te sreće su da su još živi, namenjeno je deset milijardi maraka. U pismu koje počinje sa "Dragi Gerharde..." američki predsednik je obećao da administracija, posle postizanja dogovora, neće podržati kolektivne tužbe protiv nemačkih preduzeća koja su tokom rata koristila prinudne radnike. Kancelar je, u pismu koje počinje sa "Veoma poštovani gospodine Predsedniče...", odgovorio da je sporazum i bio moguć samo pod tim uslovom.
      
       Radnici robovi
       Na svečanosti u "Hajatu" kancelar Šreder je rekao da se raduje ovom sporazumu na kraju veka "u kome je Nemačka nanela velike patnje (mnogim) narodima", predsednik Rau je preživele, u ime nemačkog naroda, zamolio za oproštaj, a predstavnik SAD u pregovorima Stjuart Ajzenstat ocenio je da je reč o "sporazumu od istorijskog značaja". Prema američkim saznanjima, pravo na obeštećenje ima oko 240 hiljada onih koji su bili radnici-robovi i nešto više od milion prinudnih radnika. Tokom nacističke vladavine iz porobljenih zemalja Evrope i Severne Afrike, na prinudni rad u Nemačku deportovano je oko 12 miliona ljudi. Sada ostaje još da se postigne dogovor kako novac da se raspodeli i ko će koliko dobiti - najviše preživelih radnika danas je u Izraelu, Poljskoj, Češkoj, Rusiji, Belorusiji i Ukrajini. Kako se procenjuje, radnici-robovi mogli bi da dobiju po 15 hiljada maraka, oni koji su bili na prinudnom radu polovinu te sume.
       Inače, nemački pregovarač grof Oto Lambsdorf podsetio je da je Nemačka posle rata na ime obeštećenja za nacističke zločine platila 60 milijardi maraka. Poređenja radi, u proteklih devet godina, koliko je prošlo od ujedinjenja zemlje, za obnovu istočnog dela Nemačke uloženo je ukupno hiljadu i po milijardi maraka, a samo preseljenje glavnog grada iz Bona u Berlin košta tačno dvostruko više od onog što je, posle toliko pregovora i muka, izdvojeno kao obeštećenje prinudnim radnicima. Najzad, advokati su se tokom pregovora pozivali i na istraživanje Univerziteta u Bremenu prema kojem je dobit nemačkih preduzeća ostvarena radom prinudnih radnika tokom rata uporediva sa današnjom sumom od 180 milijardi maraka.
      
       Podgrevanje priče
       Pregovori o obeštećenju imaju dugu istoriju: Londonskim sporazumom iz 1953. bilo je utvrđeno da Nemačka - do potpisivanja mirovnog sporazuma - ne mora da plaća reparacije. Za privatna lica, s obzirom na hladni rat, to je značilo da mogu da zaborave bilo kakvu odštetu. Osim toga, prinudni rad je dugo smatran merom koja je bila uslovljena ratnim prilikama. U skladu sa takvim viđenjem, Savezni upravni ured odbacio je 1966. godine zahtev jednog istočnoevropskog radnika za obeštećenje uz obrazloženje da nije bio primoran da radi zato što je bio stranac, nego je bila reč o ratom uslovljenoj meri kojom se otklanjala nestašica radne snage "i njom su bile pogođene osobe svih nacionalnosti". Tek ujedinjenjem Nemačke i potpisivanjem sporazuma "Dva plus četiri" otvoren je put i za obeštećenje prinudnih radnika koji su tako, na izmaku ovog veka u kome su Nemci "naneli velike patnje drugim narodima", dobili svojih deset milijardi maraka.
       Najzaslužniji za postizanje sporazuma su svakako grof Lambsdorf, kao strpljiv i razložan pregovarač, i kancelar Šreder koji je u ime države obećao pet milijardi maraka. Drugih pet trebalo bi da obezbedi nemačka privreda. Za nju su, inače, uglavnom rezervisane reči prezira. Pre svega, godinama je podgrevana priča kako je nacionalsocijalistička država, zapravo, prinudne radnike nametnula privredi, što je odavno demantovano - i izjavama svedoka i tvrdnjama istoričara.
       Za sada, samo 65 kompanija pristalo je da uplati sredstva u fond za obeštećenje prinudnim radnicima, pri čemu pomenuti Genc nije propustio da ukaže da ne postoji zakonska obaveza da se obeštećenje isplati, mada je i dodao: "Mi prihvatamo svoju istoriju i svoju odgovornost i želimo da pomognemo onima koji su stradali." Istina, tu bi se moglo postaviti i pitanje zašto je trebalo da protekne više od pedeset godina od kraja rata da bi se nemačka privreda setila da nešto duguje onima koji su bili prinuđeni da rade za nju. Pa i tih pet milijardi za privredu nije pet milijardi - polovinu doprinosa ima pravo da otpiše od poreza, što će reći da će ceh platiti poreski obveznici.
       Osim toga, privreda nije pristala da plati obeštećenje dobrovoljno ili iz altruizma, nego zbog toga što je odjednom zapretila opasnost da pred američkim sudovima advokati, u ime preživelih žrtava, podignu kolektivne optužnice. A ta suđenja ne bi samo naškodila imidžu nemačke industrije, nego bi i te kako ugrozila zaradu. "Ono što ostaje, jeste utisak nedostojnog pogađanja oko nečega što je odavno moralo da se podrazumeva samo po sebi", napisao je jedan komentator, dok je drugi primetio da je "obezbeđena nova hrana za sliku o odvratnim Nemcima koji samo broje dobit, a zaboravljaju istoriju, što neće ostati bez uticaja na zaštitni znak made in Germandž..." Istina, nisu se baš pokazale ni (južne) savezne zemlje koje su odbile da učestvuju u finansiranju fonda za obeštećenje, iako sa tih "deset milijardi nije namiren nikakav dug. Na taj način, on je samo priznat" ("Berlinerkurir")
       Predstavnici Zelenih i sindikata traže sada da se što pre usvoji odgovarajući zakon kako bi do kraja 2000. godine preživeli prinudni radnici dobili novac. Ko preživi do tada.
      
       NENAD BRISKI
      
      

       Ko ima pravo na obeštećenje

Isplate iz fonda od deset milijardi maraka mogu da očekuju:
       Radnici - robovi.
       Reč je o zatočenicima koncentracionih logora, uglavnom Jevrejima, za koje je rad bio smrtna presuda. Procenjuje se da ih je u životu još oko 230 hiljada.
       Prinudni radnici.
       To su svi koji su bili deportovani u Nemačku i bili primorani da rade najmanje dva meseca. Iako se i prema njima često postupalo surovo, nisu uvršćeni u kategoriju žrtava genocida.
       Određen broj žrtava čija je imovina zaplenjena od strane nacista. Osnovni preduslovi su da ranije već nisu dobili neko obeštećenje i da su nemačke kompanije imale indirektnu korist od te imovine.
       Određen broj ljudi koji su bili na prinudnom radu u poljoprivredi. Oni mogu da očekuju nadoknadu u slučajevima kada se proceni da se prema njima postupalo izuzetno surovo.
       Žrtve medicinskih eksperimenata.
       Do sredine iduće godine Bundestag bi trebalo da usvoji zakon kojim bi se omogućila isplata obeštećenja.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu