NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Potisnute mitologije

Vlado Gotovac,
književnik i liberal

"Hrvatska je doista bila u posljednje vrijeme, od zemalja koje su izlazile iz tranzicije, jedna od najizoliranijih i najmanje poštivanih zemalja"

      Svi narodi u Jugoslaviji imali su svoje katakombe u kojima su živjeli jednu drugu realnost, koja nije imala veze sa onim što se vani događalo. Politika integralnog jugoslavenstva nije uspjela razoriti duboke slojeve iracionalnog i kada su se katakombe otvorile, pred nama su iskrsli sadržaji i postupci za koje nismo mogli vjerovati da postoje."
       "Balkan me nikad ne uzrujava kao geografski pojam, jer se naprosto radi o evropskom poluotoku koji se tako zove. Ali, kad se pod tim podrazumijeva nered, iracionalnost i sve što oni sobom donose, radi se o mentalitetu koji je pobijedio na raspadu Jugoslavije i za njega je posve svejedno kakvi su ga motivi pokrenuli", kaže u razgovoru za NIN hrvatski književnik Vlado Gotovac.
       Pesnik, esejist, filozof i govornik, Gotovac je posle neuspeha "Hrvatskog proljeća" 1972. godine osuđen na četiri godine zatvora i tri godine gubitka građanskih prava. Zastupajući liberalna uverenja, Vlado Gotovac je 1989. godine bio i jedan od osnivača prve političke stranke u Hrvatskoj uz tada vladajući Savez komunista Hrvatske. Današnja Liberalna stranka, čiji je predsednik, na predstojeće parlamentarne izbore u Hrvatskoj izlazi u koaliciji sa Istarskim demokratskim saborom, Hrvatskom seljačkom i Hrvatskom narodnom strankom i Akcijom socijaldemokrata Hrvatske. Oni koji ne dele uverenje Vlade Gotovca da će opozicija pobediti na ovim izborima, obično se pozivaju na tradicionalne nesporazume između politike i poetike. Ni pragmatici ni prozaici, međutim, Gotovcu ne odriču snagu uverenja da bez moralnih principa nema političkih pobeda na duži rok.
      
       Kao politički prvak liberalne orijentacije često ste govorili o "Drugoj Hrvatskoj", o Hrvatskoj kao "Drugoj Republici". Po čemu bi ona trebalo da bude različita od dosadašnje Hrvatske?
       - Vi znate dobro da je Hrvatska u periodu dr Franje Tuđmana dobila obrise zemlje kojom upravlja jedan pokret, kojemu je na čelu jedan čovjek, i koji, baš zato što je na čelu pokreta, gotovo neizbježno ide prema dvije stvari. Izjednačuje pokret, sebe i državu, na jednoj strani, a na drugoj iz dana u dan uvećava svoju osobnu moć. Te dvije karakteristike su bile bitne za razvitak unutarnje Hrvatske, kao i za položaj Hrvatske u međunarodnom životu. U unutarnjem životu zemlje takva centralizacija sa golemom moći koju je imala politika dovela je do toga da je politika praktično nadzirala cijeli nacionalni život. A prema vani, ta politika koja je do te mjere bila zaokupljena onim što se u nas zove "državotvornom pozicijom", postupno se razvijala u državu koja se sve više izolirala, koja je sve više strahovala za svoju samostalnost, iako ju nitko nije ugrožavao u posljednje vrijeme, koja je zapravo baš u mirno doba počela jače naglašavati problem svoje samostalnosti i ugroženosti. Time je, naravno, svoje međunarodne odnose dovela u vrlo neugodan položaj, pa bi se moglo reći da je Hrvatska doista bila u posljednje vrijeme, od zemalja koje su izlazile iz tranzicije, jedna od najizoliranijih i najmanje poštivanih zemalja.
       Druga Republika bi trebala okrenuti stvari. Prvo bi se morao vratiti dignitet parlamentu, kao onom mjestu koje nije samo zakonodavno, nego je i faktični nosilac suvereniteta. Drugo, parlament bi morao biti istinsko mjesto donošenja odluka, a ne samo mjesto izglasavanja onih odluka koje su na drugom mjestu donešene i o kojima se više ništa nema za reći, jer je prevlast HDZ-a u parlamentu bila takva da je bilo posve svejedno što mi iz opozicije mislimo i o čemu govorimo.
      
       Kako biste ocenili "Tuđmanovu eru" i oficijelnu državnu politiku u poslednjih devet godina? Sahrana predsednika Republike u Zagrebu za neke je bila slika i prilika niskog međunarodnog rejtinga zemlje. Je li tačno da Hrvatska nema prijatelja u svetu?
       - U svim državama je potrebno da građani shvate jednu bitnu činjenicu, a to je da se strogo razlikuje položaj trenutne vlasti od položaja nacije i njezina ugleda. Hrvatska vlast nema nikakav ugled. To je evidentno i tu nemamo što izbjegavati. Činjenica da je na pogreb predsjednika Tuđmana došao jedan jedini predsjednik, da je najveći broj država poslao predstavnike niskog ranga, pokazuje da je predsjednik Tuđman izolirao zemlju, učinio ju zemljom koja međunarodnoj zajednici nije bila draga i zato smo doživjeli to što smo doživjeli. To nije bilo nimalo neočekivano i oni koji tvrde da je to za njih bio šok, ili su naivni, ili su naprosto bili zaslijepljeni. Velik broj državnika nikako se nije mogao očekivati, a u javnosti se o tome već i govorilo. Opozicija je neprekidno upozoravala na činjenicu da je Hrvatska u sve lošijem položaju zbog vlasti koju imamo, da ta vlast naciji stvara teškoće u svim odnosima i na svim područjima, i to se pokazalo istinitim.
      
       Mislite li da vladajuća Hrvatska demokratska zajednica ima šanse da politički preživi ove parlamentarne izbore i smrt Franje Tuđmana? Da li u rukama i dalje može da drži neke važne poluge vlasti?
       - Ne vjerujem da će iza izbora u rukama zadržati važne poluge vlasti. Ali mislim da će sudbina HDZ-a uvelike biti važna za razvitak hrvatske politike u doglednom razdoblju. Na početku sam rekao da je to bio pokret. Oni više pokret ne mogu biti. Tuđmanovom smrću temelj koji je držao pokret na okupu je nestao. Prema tome, HDZ očekuje pretvaranje u normalnu političku stranku, što znači da moraju proći određene političke promjene. Taj proces će nam pokazati kamo ide HDZ. Na koje mjesto će se spustiti.
       Za Hrvatsku bi, po mom mišljenju, bilo jako dobro da HDZ ne ode mnogo desno, bilo bi dobro da to bude stranka koja će biti formirana u svakom pogledu i time spremna za normalnu parlamentarnu borbu i normalan parlamentarni položaj. To bi Hrvatsku dovelo u stabilne političke okvire, bez naginjanja previše udesno ili previše ulijevo. Nije to samo moja želja; mi liberali smo uvijek centristi, ali zemlja nikad ne može uvijek biti stabilno u centru. Bitno je samo da to naginjanje od centra ne ide prema ekstremnim rješenjima. I zato je silno važno na koji način će se HDZ razvijati. On se svakako promijeniti mora, on mora postati stranka, jer u demokraciji nema pokreta niti oni u njoj mogu sudjelovati, po svojoj biti su suprotni demokraciji. Nitko od nas iz opozicije nije zlurad u pogledu onoga što će se događati sa HDZ-om, upravo zbog toga što posljedice mogu biti loše za opću stvar. Da li će se HDZ, što bi za njega bilo strašno, naprosto raspasti iznutra s obzirom na različite struje, teško je reći, ali osobno smatram da ipak imaju dovoljno političkog iskustva i sposobnosti da ne dopuste takvo razrješenje svoje situacije.
      
       Šta mislite o spekulacijama da HDZ neće mirno prepustiti vlast ako izgubi na izborima? Inostrani mediji uvek rado analiziraju ko u rukama drži vojsku, ko drži policiju...
       - Položaj koji je predsjednik Tuđman imao uvijek je ljude činio skeptičnim u pitanjima prijenosa vlasti, jer su znali da on sve drži u svojim rukama, a nije čovjek koji će to nekome pokloniti. Sada te komponente koja je bila vrlo značajna u tom sumnjičenju vlasti, više nema. S druge strane, posve je sigurno da u modernom svijetu možete napraviti nešto nesmotreno, državni udar ili nešto slično, ali to ne može biti dugotrajno. Hrvatska je već postigla takav stupanj političke kulture da ne bi mogli uspjeti ljudi koji bi se odvažili na tako nešto. Mogli bi trenutno, jer sila je uvijek sila. Ali, na duži rok ni govora. Ne samo da oni ne bi uspjeli, nego bi to doista bilo definitivno političko samoubojstvo onih koji bi iza toga stali. Uzimajući u obzir ove, u osnovi banalne, ali racionalne razloge, ne postoji nitko tko bi poduzeo takvu avanturu i preuzeo odgovornost za posljedice.
      
       Kakav predsednik Hrvatskoj treba u ovom trenutku? Da li je to nacionalni vođa i plebejski tribun ili moralni integritet koji bi integrisao naciju i sve građane u zemlji?
       - Našoj zemlji je potreban predsjednik koji će u dva pravca promijeniti stvari. Prvi pravac mora isti čas pokazati i domaćoj i međunarodnoj javnosti da se radi o predsjedniku -građaninu. Dakle, o predsjedniku koji zna da je on samo jedno vrijeme na određenoj dužnosti i da tu dužnost treba obavljati u skladu sa zakonima i svim onim što njegovu zemlju čini državom među modernim nacijama. Drugo, to mora biti predsjednik sposoban ispuniti ono što je opozicija stavila u svoj program, a to su promjene Ustava koje se odnose upravo na njegov položaj.
      
       Ima mišljenja da su za ratno rasulo bivše Jugoslavije, osim direktnih političkih uzroka i povoda, za nasilje koje je iz svega proisteklo, zapravo krive nacionalne intelektualne elite koje su u svesti miliona ljudi pripremile teren za zločine koji su učinjeni. Kako vi gledate na to?
       - Posve je sigurno da nijedan od ovih naroda koji su bili uvučeni u ovaj strahoviti rat nije položio sve svoje račune. I da je svaki od njih imao svoju mitologiju, i da se svaki od njih pokušavao prikazati kao najbolji i najvrjedniji. U tom pogledu mi nismo osobito originalni. Ono što čini našu nesreću je nesposobnost da izvjesne iluzije o sebi, kakve imaju sve nacije, dovedemo u sklad sa smislom za zajednički život, za poredak i za red. Proces raspada Jugoslavije neminovno je išao u jednom pravcu, a to je da mitologija opravdava sve. Dok to ne shvatimo, mislim da se ništa dobroga neće događati ili će to biti vrlo sporo.
       Moram reći, upravo zato što sam uvijek iskren i otvoren, da imamo u ovom trenutku velike prednosti pred Srbijom. Prvo, zato što naša mitologija nije imala taj specifični "nebeski sadržaj" koji je imala srpska mitologija. To je mitologija koja je u svojoj biti mitologija posvećivanja "svega moga". Hrvati imaju, naprotiv, jedan osjećaj ponosa svojom kulturom koja, naravno, ne može imati takvu snagu ni kad bi oni to htjeli. Mi koji smo skeptični, nikad nismo ni mislili da će nas to spasiti od svih budalaština. Ali, znate koja je naša prednost? Prva i osnovna prednost je, po mom uvjerenju, što smo mi imali opoziciju koja ni u jedinom trenutku nije dopustila da se natječe sa Franjom Tuđmanom u hrvatstvu, u ratništvu, u osvajačkim zamislima, nismo prihvatili nijednu priču o Hrvatskoj kao velesili. Mi smo doista htjeli ostati opozicija koja je, bez obzira na pogreške, uspjela sačuvati jedan neprekinut evropski karakter. Time smo stekli političku prednost koju Srbija nema i koja sada ovu situaciju kakva je tamo, čini jednom posve apsurdnom, nevjerojatnom situacijom koju čovjek može otčitati samo ako zbilja jako dobro zna uvjete pod kojima Srbija živi i kako se razvija.
      
       Verovatno znate da deo vaših kolega u Beogradu smatra da su promene koje su se devedesetih godina dogodile u Hrvatskoj, delom proistekle i iz Društva hrvatskih književnika. Ima mišljenja da su književnici u Zagrebu partiju na vlasti prigrlili čak i pre samih birača.
       - U Hrvatskoj postoje pisci koji su doista vatrene pristalice HDZ-a. Postoje pisci koji su bili vatreni nacionalisti. Ali, daleko je veći broj pisaca koji to nisu bili. Neusporedivo je više onih koji su se, mada su se u prvi čas i ponašali tako, brzo povukli. Krug hrvatskih pisaca koji se i dalje zadržao u okrilju HDZ-a bio je sveden na mali broj, uglavnom beznačajnih pisaca. Dogodilo se, međutim, nešto što ja ni danas ne razumijem, a to je da se nekoliko naših klasika kao što su Petar Šegedin, Ranko Marinković i posebno, Vjekoslav Kaleb, pretvorilo u gorljive hadezeovce. Izgleda je to nešto što se događa svugdje u tranziciji. Da gorljivim hadezeovcima postaju bivši gorljivi komunisti. I mislim da u tome nema ničeg začuđujućeg. Razgovarao sam s našim kolegama iz Poljske, razgovarao sam s našim kolegama iz Češke. Svugdje isto. Nimalo originalnosti. Ono što je u takvim prilikama za neke prednost, jest da njihova iskušenja nisu išla predaleko, jer se zemlja uglavnom mirno razvijala, nije imala dramatičnih sukoba i onda se i nije toliko opazilo. Više je ražalostilo prijatelje, nego naciju koja to nije ni primijetila. Međutim, u nas je taj proces išao obrnuto i u prvi mah se činilo da će HDZ pridobiti intelektualnu elitu. Ali, kako je HDZ vladao tako je sve manje i manje ljudi bilo uz njega. Posebno iz kulture, tako da je cijela stvar završila na tom glupom "Hrvatskom slovu" (nedeljnik Društva hrvatskih književnika, u ratno vreme poznat po jasnoj prorežimskoj orijentaciji i izrazitoj ksenofobiji, prim. Z. S.) koje nitko ne čita. Ja ga, recimo, godinama nisam uzeo u ruku. Uopće, ni fizički. Neki od nas su i napustili Društvo književnika zbog tog lista i njegovog načina pisanja. Naše kolege u Beogradu nisu, u tom pogledu, sasvim pravedne, mada im se možda čini da jesu, jer svatko, jasno, stvari gleda iz svoje perspektive.
      
       Kao predsednički kandidat i sami ste, pre dve godine, bili brutalno fizički napadnuti u predizbornoj kampanji, a govorilo se i o atentatu. Koliko se u međuvremenu promenio psihološki profil hrvatskih birača?
       - Sasvim je sigurno da u povijesti postoje različiti slojevi kretanja. Mentalne promjene su najsporije. To je ono tzv. dugo trajanje, kako francuski povjesničari zovu taj fenomen. Sigurno je da mi zato ne možemo u naciji očekivati dramatične promjene, ali je sigurno i da je ona u međuvremenu ipak svladala neke principe. To se vidi iz svega. Iz pristupa problemima, iz sposobnosti da se počnu koristiti normalne demokratske procedure, iz razvitka sindikata, inicijativa poduzeća u kojima se ljudi sastaju, tu je i sve veći broj nevladinih institucija koje se ne daju zbuniti pričama o špijunima i sl. Koliko su te promjene opsežne i koliko su duboke, teško je reći u ovom trenutku, jer mi nemamo mogućnost da to sociološki pratimo. Ali, onaj tko diše u politici, osjeća da su se neke promjene u zraku dogodile. Zato vjerujem da će opozicija na ovim izborima pobijediti. Sad sam jednom našem novinaru, kad me pitao "jeste li vi u to posve sigurni?", rekao: "Znate, postoje stvari u koje ne želim vjerovati, a jedna od njih je da bismo mogli izgubiti na ovim izborima..."
      
       Koliko dobro su se, po vašem mišljenju, u Hrvatskoj u poslednjih devet godina osećali ljudi koji ne pripadaju većinskoj naciji?
       - Kako tko. Nekima je bilo teže, nekima je bilo lakše. Mi smo u parlamentu svima nastojali osigurati ravnopravnost. Svim ljudima koji su Hrvatsku prihvatili kao svoju domovinu, da u njoj žive, ona je zauzvrat trebala jamčiti ravnopravan položaj. U nekim se stvarima uspjelo, u nekima nije. Opozicija nije imala ni takvu moć, a ni pravi uvid u sve činjenice. Svakako se moglo učiniti više.
      
       U parlamentu ste, pre nekoliko godina, rekli da biste bili veoma srećni da je Hrvatska jedna mala, dosadna, svetu politički nezanimljiva država, poput Danske. Koliko je zemlja u ovom trenutku daleko od takve projekcije?
       - I danas to mislim i to je moj životni cilj. Da živim u Hrvatskoj koju nitko u Evropi ne spominje, jer smatra da je to nepotrebno, s obzirom na činjenicu da je to jedna mala, normalna, sasvim uređena zemlja. To očekujemo da ćemo ostvariti iza ovih izbora. To nije vrlo blizu, ali nije ni tako daleko da bi čovjek rekao "nema smisla da se već sada za to borimo". Stekao sam jedno veliko iskustvo koje bi moglo biti svugdje upotrebljivo, a to je da se ni najudaljeniji ciljevi ne smiju odlagati za neko daleko vrijeme. Ako demokraciju dugo odgađaš, ona više ni ne dolazi. Imali smo problema, tu su bile i ratne restrikcije, a ljude u ratu demokracija puno ni ne zanima. Mi koji smo političari i koji jednog dana trebamo odgovarati za sve ono što se dogodilo, moramo ipak znati da je demokracija bezuvjetna perspektiva, bezuvjetni okvir i jedina mogućnost da dobijemo normalnu, modernu državu.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu