NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Pisci samo tumače snove

David Albahari

Činjeničnost života koji ostaje iza nas mnogo se duže pamti. Pogotovo kada su u pitanju javne ili političke ličnosti. Zaboravnost i nespremnost da se priznaju sopstvene greške, nažalost, najviše su doprineli strmoglavom propadanju

      Bez pompezne najave u Beogradu se prošle nedelje iznenada pojavio David Albahari. Učešće na jednom kongresu balkanskih pisaca u Atini iskoristio je, kaže, da nakratko dođe kući i promoviše zbirku "Neobične priče" koju su "Stubovi kulture" objavili u ediciji "Minut".
       David Albahari govori za NIN o 60 kratkih priča koje liče na snove, bombardovanju, 2000. godini i mraku koji nikako ne prolazi.
      
       "Neobičnim pričama" vratili ste se najkraćoj formi. Neke od njih deluju kao svakodnevne beleške, skice postojećih ili budućih većih celina. Kada su nastale?
       - Priče su najvećim delom novijeg datuma, mada neke kao temu ili moguću priču nosim u sebi, ili, kako kažete, u beleškama već niz godina. U ovom trenutku mi se učinilo zgodno da se ponovo posvetim formi najsažetijih, sasvim kratkih priča jer mi je bila potrebna neka vrsta predaha. Predaha od, doduše kratkih, ali ipak romana koje sam pisao poslednjih nekoliko godina. Ono što se zbivalo u Jugoslaviji ovog proleća uticalo je, bez obzira na daljinu, i na mene, i bavljenje ovako kratkom, sažetom formom bilo je najviše što je čovek sebi mogao da dopusti kao neku vrstu duhovnog luksuza u vreme kada nije bilo vreme za takve luksuze.
      
       Kako ste vi preživeli bombardovanje?
       - Teško je na to dati odgovor nekome ko ga je preživeo ovde, bar ja tako osećam, i mene uvek začudi kada mi ljudi koje ovde srećem kažu: 'Tebi tamo bilo je teže nego nama ovde!' Mislim da je to neki privid ili zaštita onoga ko je sve doživeo ovde. Naravno da je onome ko je daleko, iako je oslobođen te užasne obaveze da zbivanja oseća doslovno na svojoj koži, moglo da bude podjednako teško. Sve je uticalo i na mene, pre svega na neku vrstu potpunog rušenja svakog pokušaja da se bavim bilo čime osim samom situacijom.
      
       Nekoliko priča indirektno govore o bombardovanju. Da li ste vi čovek iz priče "Mačka" koji "Spazi naslov 'Pedeset treći dan bombardovanja', strese se i počne da čita"?
       - Pisac ipak ne bi smeo da otkriva svaku svoju malu tajnu. Na neki način ja jesam taj čovek, jer je svaki novi dan počinjao tim otvaranjem novina ili otvaranjem Interneta. Neizrečeni užas iz te priče može, pretpostavljam, da se oseti, i to je bila neka vrsta užasa sa kojim sam i ja sačekivao svaki novi dan.
      
       Iako priče nemaju veze jedna sa drugom, oseća se neka skrivena logika u njihovom smenjivanju. Da li neke od njih predstavljaju dramaturške oslonce zbirke?
       - Čitalac možda oseća nešto bolje nego ja, vidi nešto što autoru može i da promakne. Nisam imao svesnu nameru da priče tako poređam ili da imaju tu vrstu dodatnog kazivanja na koju ukazujete. Mene je više zanimala svaka pojedinačno kao mogućnost spajanja ili uspostavljanja niti sa onim što sam radio u prethodnim knjigama. Jer me to uvek zanima. Zanima me da svaka moja knjiga na neki način bude rekapitulacija prethodnih knjiga ili tema, i da knjiga koja se upravo pojavljuje pred čitaocem, ili koja nastaje, predstavlja i sažetak onoga što sam do sada radio.
       Mene sada više kopka način na koji ste vi pročitali te priče i sad mi preostaje novo čitanje u svetlosti onoga što kaže čitalac. Međutim, priznajem da priče jesu zaokružene poslednjom koja govori o tome da je možda nemoguće ispričati priču i koja se zove "Ne može se od ovoga napraviti priča". To je jedna od postavki moje poetike koju dosledno sprovodim od prve knjige do danas iako i dalje uporno pišem priče koje se ipak mogu ispričati.
      
       Kada ste 1997. godine, u jeku entuzijazma izazvanog građanskim protestima, romanom "Mrak" predvideli šta će uslediti, svi smo bili iznenađeni. Ako je ono bio mrak, šta je ovo što nam se dešava sada?
       - Osećam potrebu da uvek budem oprezan kada govorim o tome - ne zato što strepim od toga šta ću reći ili ko će to da čuje, već zato što kao neko ko živi daleko nemam prava da onima koji su ovde govorim šta i kako treba da rade...
      
       Ali, upravo ta distanca daje vam objektivnost.
       - Moguće je da daljina daje neku vrstu sigurnosti ili tačnosti, oslobođena stege življenja na tom mestu omogućava da se nešto bolje ili lakše vidi. Moje spisateljsko iskustvo, da ga tako nazovemo, kazuje mi da, nažalost, mrak i dalje traje i da, nažalost, postaje sve gušći i sve više nagriza i oduzima tragove preostale svetlosti. Ako se ikada budem odlučio da pišem "Mrak 2" - kako to već ide u Holivudu, mada je ovo život a ne Holivud - taj roman bi morao da govori o namernoj ili nenamernoj spremnosti svetlosti da ponekad popusti tom mraku, odnosno da mu se ne odupire dovoljno. Ovo možda zvuči metaforično ili zapetljano, ali pisac i ne treba da govori drugačije nego u slikama ili u metaforama.
      
       Prošle su tri godine, a ovdašnja kritika se još nije usudila da se ozbiljnije pozabavi tom knjigom. Kako to tumačite?
       - Prikazi koje sam video uglavnom su se bavili pitanjem zašto sam napisao takvu knjigu. "Mrak" je na neki način ostao u senci "Snežnog čoveka" i "Mamca". Moguće je da tema o kojoj se tu govori - pitanje stvarne ili nestvarne uloge pisaca u ovim dešavanjima, na ovim prostorima, jeste ostavila kritičare u nedoumici ili nespremnosti da otvoreno progovore o nečemu. Ja sam, ruku na srce, to očekivao.
      
       Razmišljanja o tome šta nam donosi novi vek glavna su tema poslednjih meseci. Šta 2000. godina donosi nama a šta ostatku sveta?
       - Iz mog ličnog ugla, ta 2000. godina i ulazak u novi vek i milenijum veliko su iskustvo razočarenja u odnosu na ono što sam očekivao kada sam bio dete i osećao ushit što ću biti svedok ulaska u 21. vek. Na severnoameričkom kontinentu prelaz u novi vek - rekao bih, sasvim prikladno - protiče u znaku jedne od onih milenijumskih kriza. Ali umesto da je pomerena na sferu religije, na iščekivanje "sudnjeg časa", propasti sveta ili svega onog što razne sekte predviđaju za novi milenijum, ona je pomerena na priču o opštepoznatoj "kompjuterskoj bubi" koja će opet dovesti do neke vrste "kraja sveta". Ljudi koji žive tamo, a koje poznajem i smatram vrlo razumnim, već su nabavili zalihe suve hrane, alternativnih izvora grejanja, svega što može da ih spase u tom kriznom trenutku i čak su me ubedili da ne produžim boravak ovde tako da on zahvati i Novu godinu, insistiranjem da Evropa čitav problem ne shvata dovoljno ozbiljno i da će manje-više ceo svet (osim Amerike, pretpostavljam) propasti. Za jednu u tehnološkom smislu tako razvijenu sredinu u kojoj više ništa ne funkcioniše bez kompjutera, ta zamena religijskog straha kompjuterskim strahom sasvim je prikladna i simbolična.
       Što se ove sredine tiče, znam šta priželjkuje i čemu se nada Beograd... Ovde ljude nije toliko briga kako će kompjuteri preživeti 2000. godinu, već kako će svako pojedinačno uspeti da preživi u nadi da nova godina i vek donose neke promene. Dakle, ostaje samo nada, ali sve dok ima nade, ima i neke vrednosti trajanja.
      
       Neki analitičari se nadaju da će novi vek doneti povratak religiji i duhovnosti, u globalnom smislu. Koliko je to realno i da li je u svetu u kojem živimo bitka za duhovnost izgubljena?
       - Bitka za duhovnost NIJE izgubljena. Ali uvek postoji opasnost da duhovnost bude dovedena do nekih krajnosti koje su pogubne po nju. Dakle, ako religija - bez obzira o kojoj je religiji reč - insistira na trpeljivosti, na pravu ljudi da budu ili ne budu religiozni, i da pri tom ne pravi razliku između različitih ubeđenja - onda duhovnost ne može biti ugrožena. Opasnost dolazi iz situacije u kojoj se religija nudi kao jedino moguće rešenje za bilo kakvu duhovnost, jer je to neka vrsta zatvaranja i prihvatanja totalitarnog mišljenja koje je uvek pogubno. Za sve pa i za religiju koja to nudi kao rešenje.
      
       Naš nedeljnik je nedavno počeo da objavljuje dokumentarnu seriju pod nazivom "Šta nam se to dogodilo". To pitanje ću preformulisati u: gde smo najviše pogrešili?
       - Pitanje je teško, ali ću ipak pokušati da odgovorim. Najveća greška svih nas jeste u tome što nismo spremni da priznamo svoje greške. Ako to i nije jedini i najtačniji odgovor, onda je sigurno nešto što je odigralo veoma važnu ulogu u čitavoj situaciji. Druga stvar je nešto što nije ničija greška, već odgovornost svih nas zbog tolerisanja kratkoće istorijskog pamćenja. Dovoljno je da sasvim malo vremena provedete živeći u inostranstvu i da shvatite da se činjeničnost života koji ostaje iza nas mnogo duže pamti. Pogotovo kada su u pitanju javne ili političke ličnosti. Kod nas je spremnost da se vrlo brzo zaboravi ono što se radi delimično i posledica načina razmišljanja koji je postojao u jednom ranijem društveno-političkom sistemu. Zaboravnost i nespremnost da se priznaju sopstvene greške, nažalost, najviše su doprineli strmoglavom propadanju.
      
       U jednom intervjuu iz 1996. godine izjavili ste sledeće: "U neku ruku, delimično sam ostvario san da pisac treba da bude pisac samo u svojoj sobi, za radnim stolom. Jedino još ne znam kada ću se probuditi." Da li ste se u međuvremenu probudili?
       - Ne. Nisam se još probudio. U izvesnom smislu i dalje sanjam taj san i smatram i dalje da pisac treba da bude čovek koji sanja i da njegovo delo treba da budu snovi. To znači da sa javom i stvarnošću može da ima veze, ali da pisac nije onaj koga treba prozivati da ih tumači. Pisci ipak tumače samo snove.
      
       TANjA PETROVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu