NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Žestoki kritičari

I kritika atlantske (NATO) civilizacije kao volje za moć i nosioca globalnog neoimperijalizma takođe su nasleđe ove grupe mislilaca

      Trivo Inđić
      
       Početkom šezdesetih godina druga Jugoslavija dobila je snažnu grupu intelektualaca - disidenata, radikalnih kritičara tadašnjeg režima Josipa Broza Tita, koji su poznati po jednom od časopisa oko koga su se okupljali, časopisu "Praksis", koji je izlazio u Zagrebu od 1964. do 1974. godine. Bila je to intelektualna zajednica i pribežište za sve misaone ljude i nezavisne duhove širom Jugoslavije - od Ljubljane do Skoplja - koji su, sa stanovišta levice, bili kritički raspoloženi prema vladajućem sistemu. Praksisovci su u prvom proglasu napisali: "Čemu Praksis". "Smatramo da je kritičnost koja ide do korena stvari ne prezajući ni od kakvih konzekvencija jedna od bitnih karakteristika svake prave filozofije. Također mislimo da niko nema monopol ni izuzetno pravo na bilo koju vrstu ili područje kritike. Nema nijednog opšteg ni specijalnog pitanja koje bi bilo samo unutrašnje pitanje ove ili one zemlje ili privatno pitanje ove ili one društvene grupe, organizacije ili pojedinca."
       "Praksis" je bio otvorena zajednica najžešćih kritičara jugoslovensko staljinističkog, kvazisamoupravnog socijalizma, koja je tokom decenije svog postojanja stekla brojne, najuglednije pristalice i pobornike iz sveta: Markuze, Bloh, Sartr, Fink, Habermas, Heler, Gorc, From, Goldman, Botomor... ali i najoštrije, najbrutalnije protivnike u svojoj zemlji: Tito, Kardelj, Bakarić, Dolanc, P. Stambolić, D. Marković, Mikulić... Svim metodama političko-policijskog pritiska, uključujući izbacivanje sa posla, sudske procese, zabrane javne delatnosti i štampanja, optužbe za špijunažu i kontrarevolucionarno delovanje, uz svakodnevno uhođenje i pljuvanje po novinama i drugim medijima i redovne denuncijacije po samoupravnim forumima, partija na vlasti je proganjala ove ljude i zatirala svaku slobodnu reč. Na lično Titovo insistiranje definitivno je zabranjen časopis "Praksis" 1974, kao i ostala glasila u kojima je sarađivala ova grupa, a osmoro profesora beogradskog Filozofskog fakulteta oterano je sa Univerziteta kao "moralno-politički nepodobni" odlukom Skupštine Srbije početkom 1975.
       Grupu Praksis su činili ljudi snažne individualnosti, samostalne ličnosti bogatog socijalnog i intelektualnog iskustva, velikog obrazovanja i široke kulture. Grupa Praksis je povukla oštar rez između nauke i ideologije, između političkih deklaracija i stvarnog stanja u zemlji, između slobode i despotije. Propast realsocijalističkih režima u Istočnoj Evropi kao i ubrzani sunovrat Brozove Jugoslavije dao je za pravo grupi Praksis i njenoj bespoštednoj kritici državnog staljinističkog ili jednopartijskog socijalizma.
       Čini mi se naročito važnom praksisovska kritika predstavničke, reprezentativne demokratije kao partitokratije ili saveza finasijskih i političkih oligarhija koji manipuliše idejom narodnog suvereniteta i parlamentarne reprezentacije. Kritika socijalnih nejednakosti i rehabilitacija ideja o solidarnom i odgovornom društvu, odbacivanje ogoljenog socijaldarvinizma i socijalne patologije koju proizvodi ekskluzivno privatno vlasništvo, kao i analitički uvidi u jednodimenzionalnu redukciju čoveka kao robe na tržištu radne snage ili kao potrošača, ostaju vredni doprinosi ovog toka misli. Rehabilitacija ideja participativne demokratije (od preduzeća, sindikata, lokalnih zajednica, do centralnih vlasti i parlamenta) i kritika atlantske (NATO) civilizacije kao volje za moć i nosioca globalnog neoimperijalizma takođe su nasleđe ove grupe mislilaca. Ukazivanje da demokratija sama po sebi (kao oblik vlasti i pravne jednakosti) nije rešenje svih problema, a pogotovo onih koje rađa područje tržišne ekonomije (ogromne imovinske i socijalne nejednakosti i surova privatizacija ili pljačka društvenog bogatstva koja se dogodila u svim zemljama istočne Evrope i dovela do vlasti mafijaških oligarhija i osiromašenja ne samo radnika ili seljaka već i srednje klase) i njeno razaranje sistema društvene solidarnosti (u zdravstvu ili obrazovanju, penzijskim sistemima ili korišćenju prirodnih resursa) jeste značajan doprinos grupe Praksis.
       Gde su u svemu tome današnji praksisovci?
      
       Krvavi raspad Brozoslavije učinio je da se i grupa Praksis raspadne. Neki njeni pripadnici prihvatili su novi politički angažman i otišli su, bar kad je reč o beogradskim praksisovcima, u "nezavisne" sledbenike Beogradskog kruga, drugi su se pridružili Građanskom savezu, treći Demokratskoj stranci, jedan je čak postao potpredsednik vladajuće Socijalističke partije, ostali nisu pristali ni u jednu stranku, nastavivši da deluju kao vanstranačke ličnosti nezadovoljne nezrelom i liderstvom opijenom opozicijom i njenim odbijanjem da prihvati prepoznatljive demokratske i socijalne programe. I u ovoj situaciji se, dakle, sledio lični izbor, poštovalo lično uverenje da se u okviru ove ili one političke opcije može maksimalno uraditi. Ove razlike su samo dokaz koliko je grupa Praksis u prethodnom vremenu bila sačinjena od izrazitih individualnosti, homogenizovana ne samo potrebom za solidarnom ljudskom i intelektualnom zajednicom i slobodarskim angažmanom, već i presijom i represijom sistema koji je svim silama nastojao da getoizira svaku oazu slobode ili da je, jednostavno, stavi van zakona.
       Neopravdano je zahtevati da isti tip intelektualnog angažmana i duhovne i ljudske zajednice kakav je postojao i (jedino) bio moguć pre trideset godina u našoj zemlji ostane i danas, pod bitno izmenjenim uslovima političkog i intelektualnog delanja. Praksis i praksisovce treba prepustiti preispitivanjima istoričara našeg duhovnog i političkog nasleđa. A ono što je živo u toj misli dejstvovaće i nezavisno od njenih autora i začetnika, pod uslovom da se ovo vreme prepozna u njenoj supstanci.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu