Najpoznatiji militantni islamski fundamentalisti iz srednje Bosne kreću u svoje terorističke akcije po svetu

      Član parlamenta Muslimansko-hrvatske Federacije Bogić Bogićević nedavno je sa skupštinske govornice zatražio objašnjenje od vlade, odnosno odgovornog resora, zbog čega su poznatim međunarodnim teroristima i vjerskim fanaticima poput Osame bin Ladena i Mehreza Audounija izdavani pasoši BiH. Umjesto odgovora, dobio je revoltiranu reakciju kopredsjedavajućeg Savjeta ministara BiH Harisa Silajdžića: "Pustite vi, Bogićeviću, pasoše, bilo bi vam bolje da se izjasnite o Karadžiću!"
       Međutim, već sama činjenica da je ova tema otvorena tek na individualnu inicijativu jednog poslanika opozicije, i to još Srbina, a ne najavljena u dnevnom redu kao posebna tačka o kojoj će referisati ministar unutrašnjih poslova, i to Musliman, govori koliko je sati. Vijest koja je obišla planetu da najpoznatiji militantni islamski fundamentalisti kreću u svoje terorističke akcije po svijetu iz srednje Bosne sa putovnicama izdatim u Sarajevu, nije, naime, našla mjesta u redovnoj skupštinskoj proceduri naprosto zato što njih SDA i poslanička većina očito doživljava kao braću po vjeri koji su im pristigli u pomoć pred pravoslavno-katoličkom krstaškom agresijom iz Srbije i Hrvatske.
      
       Varnica
       Zbog te toliko samorazumljive bliskosti između SDA establišmenta i islamskih terorista, odnedavno Bosanci i Hercegovci, bez obzira na vjeru i naciju, uživaju posebno temeljit tretman na svim međunarodnim prelazima tačno naspram foto-portreta lica sa Interpolovih potjernica. Naglašavamo, bez obzira na vjeru i naciju jer odlukom Visokog predstavnika UN pasoši-putovnice su jedinstveni za cijelu BiH pa među Bosancima na međunarodnim aerodromima i željezničkim stanicama, kakve li ironije, ambiciozni inostrani policajci, neupućeni u finese prepoznavanja naših imena i prezimena, vjerovatno pokušavaju da u nekom Srbinu otkriju maskiranog Bin Ladena a u Muslimanu da prepoznaju maskiranog dr Karadžića..
       "Bogićeviću, pustite vi pasoše...!" Za taj prvi dio rečenice je relativno jasno da Silajdžić biće valjda baš kao lider Stranke za BiH i Koalicije za cjelovitu i demokratsku BiH smatra da nije umjesno da se Bogićević kao Srbin i pravoslavac bavi njihovim muslimanskim sa velikim a pogotovo sa malim "m" temama, odnosno da se on kao inovjeran i inonacionalan petlja u njihove unutrašnje stvari. Sin imama Begove džamije i bivši šef kabineta reis ul-uleme u afektu je na momenat zaboravio da je u međuvremenu posredstvom SDA i zahvaljujući prijemu BiH u UN postao ministar vanjskih poslova i promoter multietničke građanske države. Odnosno da bi mu u toj novoj ulozi Bogić Bogićević, bez obzira na to što se ne zove Alahčić Alahčević, morao biti bliži nego Osama i Mehrez sa Bliskog istoka.
      
       Samokontrola
       Ali, kako vele politički posmatrači u Sarajevu, najveća mana Harisa Silajdžića i jeste u tome što lako padne u vatru i izgubi samokontrolu, pa mu se omakne da kaže i ono što ne bi trebalo, ali, dodali bismo, ne i ono što ne misli.
       Baš u takvom stanju je Hare, kako Silajdžiću tepaju na Baščaršiji, uzeo u zaštitu svoju braću po vjeri Osamu i Mehreza sa kojim se moli zajedničkom Alahu od inovjerne vlaščine Bogića koji ima svoga Boga. Bez obzira na to što bi to formalno bilo jednako kao kada bi se Bogićević naljutio što mu komšija Silajdžić nešto ružno kaže o Koptima iz Abisinije jer su pravoslavne vjere. No, stvarno nije baš tako! Bogić Bogićević ne samo da nema takav odnos prema etiopskim Koptima po liniji pravoslavlja pa ni sa Rusima po liniji pravoslavlja i slavenstva, nego ni prema Srbima po liniji pravoslavlja, slavenstva i sunarodništva jer je njegovo iskreno političko opredjeljenje multietnička građanska BiH.
      
       Sumnja
       Nastavak rečenice: "... bilo bi vam bolje da se izjasnite o Karadžiću!" čini se manje jasan i razumljiv jer poziva Bogićevića da riječima potvrdi nešto što bar deceniju čini i svojim političkim djelovanjem. Član posljednjeg Predsjedništva SFRJ iz BiH na onoj čuvenoj sjednici kolektivnog šefa države nije, naime, podržao inicijativu vrha JNA da se u zemlji uvede vanredno stanje i vojno spriječi raspad zemlje. Time se toliko zamjerio bosanskim Srbima da su njemu jednom manje spremni da oproste nego zajedno bar desetini Srba koji su kao politički funkcioneri ostali i participirali u pretežno muslimanskoj vlasti u Sarajevu tokom i poslije rata.
       Čak i sam Silajdžić bi, uprkos svom značajnom doprinosu secesiji BiH, na Palama bio bolje dočekan iako bi se druga Jugoslavija sasvim sigurno raspala i bez Bogićevićeve spuštene ruke. A što se pak tiče ratnih patnji u opkoljenom Sarajevu, Bogićevićeve su svakako bile i duže i teže jer je Silajdžić veći dio tog troipogodišnjeg perioda proveo na zadatku u inostranstvu a sve vrijeme provedeno u zemlji bio je okružen obezbjeđenjem i komforom koji i u tim uslovima ide uz premijersku funkciju. Zašto, dakle, uprkos svemu tome, Silajdžić ipak traži od Bogićevića da se izjasni o Karadžiću?
       Pa zato što on u afektu ne samo demonstrira svoj inače prikriveno osjećanje solidarnosti sa braćom po vjeri Osamom i Mehrezom (prvi dio rečenice), nego potpuno dosljedno tome u istom stanju povišene temperature otkriva i svoje duboke sumnje da kod Bogićevića može da bude drugačije (drugi deo rečenice). On, naime, naprosto po psihološkom mehanizmu projekcije svoj odnos prema istovjernim međunarodnim teroristima i islamskim fanaticima hoće da prepozna i u Bogićevićevom odnosu prema sunarodniku i sugrađaninu Karadžiću koji je optužen od Haškog tribunala.
       U sljedećoj konsekvenci sumnja se logično proteže i na lojalnost Bogića Bogićevića prema multietničkoj i građanskoj BiH jer i njemu samom na srcu leži neka druga i drugačija država. Takva BiH u kojoj bi mu istovjerni Osama i Merhez rodom iz Bangladeša, Sudana ili Jemena na privremenom radu kod talibana u Avganistanu postali sugrađani a inovjerni sugrađanin srpske nacionalnosti Bogić postao stranac. Možda je to i objašnjenje zašto je godinama sa Zapada favorizovani Haris Silajdžić u međunarodnim krugovima izgubio rejting najpoželjnijeg Izetbegovićevog nasljednika, ali i objašnjenje zašto je Hare istovremeno na Baščaršiji stekao veću popularnost i od samog Alije.
      
       Hajduci
       Da fenomen, naime, nije samo individualnog nego i kolektivnog karaktera, pokazala je i situacija početkom rata u Sarajevu. Građanski orijentisani Srbi, koji su ostali u gradu u ime očuvanja multietničke BiH te na Palama zaradili pogrdne nadimke tipa "soliterski Srbi", "gnjili Srbi", "Alijini Srbi", "janičari",... istovremeno su bili izloženi otvorenim sumnjama komšija. Govorilo se da su neka vrsta "trojanskog konja" koji će se aktivirati iznutra kada njihova braća krenu u napad izvana i da u međuvremenu daju svjetlosne signale artiljeriji sa brda. Kada su se sumnje pretvorile u prijetnje, a potom i nasilje, većina je otišla. Oni koji su ostali, dokazujući svoju lojalnost jedinstvenoj i cjelovitoj BiH pod pretežno muslimanskom vlašću više nego i sami Muslimani, poslije rata su postali nacionalna manjina u Muslimansko-hrvatskoj Federaciji. One pak među njima koji su umišljali da su na osnovu posebno velikih zasluga bar kao pojedinci izuzeti iz takvog statusa, istaknuti predstavnici sarajevskog establišmenta povremeno oštro opomenu. Marka Vešovića da je ipak vlah. Gavrila Grahovca da je ipak hajduk, a Bogića Bogićevića, evo, da je prikriveni pristalica Radovana Karadžića.
       Da li će put do u Dejtonu zamišljene BiH samo biti jako dug i trnovit ili je riječ o stranputici? Jer teorija Samjuela Hantingtona da će u narednom stoljeću globalne vjerske podjele zamijeniti ranije ideološke, ne potvrđuje samo polemika Bogićević-Silajdžić nego se komšije u BiH dijele i oko sukoba na Kosovu, i u Čečeniji, i Dagestanu, i na Bliskom istoku. Badava što im je Aneksom 4 propisano jedinstveno Ministarstvo vanjskih poslova.