NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Šta da se radi
Smrtonosni mitovi
 
Raša Popov

Prva politička činjenica koju sam iz knjiga čitanih u detinjstvu saznao, bio je pomor Indijanaca u Severnoj Americi, i masakr Inka u Južnoj Americi

      Pizaro je na Inke nasrnuo čim je prevalila prva polovina milenijuma, 1531. Pizaro je najpre tražio od vladara Inka da mu odmeri zlata koliko je težak. Bezazleni Inka, pomalo začuđen tom pohlepom prema rudarskim sirovinama, odmerio mu je prema svojoj težini žuti metal. Nadao se da će se došljak okanuti daljeg izmuzanja blaga, jer Pizaro je Inki dao časnu reč da će biti "fer".
       To je ključna činjenica milenijuma koji upravo protiče: narodi predindustrijske civilizacije verovali su u časnu reč! Narodi koji su stizali iz Evrope, opremljeni manufakturno urađenim polugama i mašinama - nisu znali za časnu reč. Iako je časnost, dakle, istorijski naivna, ja smatram da je pljačkaško-imperijalistička etika nešto čega se kao kuge mora kloniti svako onaj ko želi da svojoj deci i unučadi izgradi budućnost dostojnu čoveka.
       Ni severnoamerički Indijanci nisu bolje prošli. Tridesetih godina našeg veka Džon Najhart je zabeležio kazivanja indijanskih stogodišnjaka o poslednjim danima široke indijanske autonomije, uoči njenog sužavanja na pojam "rezervata". Delo "Kazivanja Crnog Jelena" opisuje kako je na sela Sijuksa Oglala nasrnula vojska generala Kastera i Terija.
       Taj juriš vojske na sela, ili bolje rečeno šatorske kampove, Sijuksa, kojim je zgažen ugovor iz 1868. godine, došao je iznenada. Crni Jelen je bio dečak. On sam početak ovog u istoriji neregistrovanog rata opisuje idilično: "Moj me je otac u zoru probudio i pozvao me da krenem sa njim na ispašu konja."
       Nije mi cilj da opisujem prizore te neravne borbe. Kad su Sijuksi pobegli u šumu, sa ženama i decom, lišće je otpadalo sa drveća, košeno mecima državne armije. Krv se lila po zelenoj zemlji. No, najfascinantnija je u celoj ovoj knjizi izjava Crnog Jelena, da je posle masakra bio srećan. Kad je počela pucnjava, kroz njegovu dušu su tekla ova osećanja: "Znao sam da je moj narod rođak gromu i njegovim bićima iz mojih vizija. Zato sam osećao da su vojnici strašne budale što sve to rade."
       Iz ovog istorijskog događaja koji se zbio 120 godina pre kraja milenijuma, opet izvodim pouku: žrtve su živele u svetu svojih vizija i mitova! Zato se svako ko se pita "šta da se radi", mora kao vatre čuvati mitova. Valja živeti u stvarnosti.
       Još jedna me slika iz proteklog milenijuma opseda od prvih godina učenja svetske istorije. Ona je sablasna posledica fanatičke mitomanije. Između Četvrtog i Petog krstaškog rata, iz Francuske i Nemačke poveden je Dečji krstaški rat. Planeri toga rata rezonovali su ovako: Odrasli su ratnici mahom grešni ljudi, zato krstaški pohodi ne uspevaju. Valja povesti bezgrešne stvorove, pa će nevernike spržiti gromovi sa nebesa! A ko je nevin, čedan i bezgrešan? Deca, dečica, jaganjci. Čudio sam se dok sam učio tu lekciju. Čudim se i danas kao šezdesetogodišnjak. Inicijatori ovog rata smatrali su da su samo deca "nebeski narod"... Mit o nebeskom narodu nije srpska novost, nego je to francusko-nemačka istorijska tekovina iz 1212. godine. Šta veli enciklopedija o tom ratu: "(tad) su zaluđeni francuski i nemački dečaci pošli oslobađati Hristov grob. Neki od njih stigli su u Marselj, gde su ih trgovci robljem namamili na svoje brodove pa ih onda u Egiptu prodali, dok su drugi stradali putem od gladi i hladnoće..."
       Nažalost, u istoriji ostaje samo pregršt selektovanih činjenica. Zasnivači novih ratova izostavljaju iz knjiga najgrđe stvari o dečjem ratu. U tom su kvaziratu farsičnim frazetinama fanatičnih lupeža bile "regrutovane" i devojčice od deset i dvanaest godina. Baš negde kod znamenitog El Almejna horde Saracena su na juriš opkolile i porobile dugu kolonu iznurene dece...
       Tek taj me fakt navodi na dve milenijumske pouke: oslobađajmo se fanatičkih mitova, i čuvajmo decu od apokalipse.
       U prevodu na praktični politički jezik to znači: valja biti umeren. Ali, nažalost, kako je pisao Krejn Brinton, ima neka skoro organska nemoć u poziciji umerenih! "Oni su smešteni između dve grupacije. Osujećeni, ali još ne i ućutkani konzervativci ih opkoljavaju s jedne strane, a s druge im prete samopouzdani agresivni ekstremisti..."
       No, ipak, na pitanje "šta da se radi?", ja odgovaram: budimo umereni.
       (Autor je novinar i pesnik, u televizijskim serijama za decu glumi kao naturščik i piše scenarija)


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu