Dražen Budiša
Srbi u Hrvatskoj bili su instrumentalizirani politikom koju smo doživljavali i osjećali kao neprijateljsku. Nećemo sada bježati od tih činjenica. Ali danas smo mi posebne države i ne vidim više mogućnost za tu opasnost

      Prije puno godina u NIN-u se pisalo o tome da sam možda mrtav, da sam stradao u zatvoru, a da vlasti to taje. A ja sam, vidite, živ i zdrav i još hoću postati predsjednik hrvatske države i svih njenih građana i razvijati dobre odnose sa svim susjedima."
       "Hrvatski građani srpske nacionalnosti imaju se pravo vratiti u svoju državu i nova vlast će učiniti sve da ukloni preostale administrativne i političke zapreke, ali spektakularne obrate u demografskoj strukturi ne treba očekivati."
       "Ovo je prvi intervju koji dajem, ne samo NIN-u nego bilo kojem beogradskom listu, unazad... da, baš unazad trideset godina", izračunao je u razgovoru za NIN kandidat za predsednika Hrvatske, liberal i poznati studentski vođa iz vremena "Hrvatskog proljeća" Dražen Budiša.
       Današnji predsednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke i kandidat pobedničke koalicije socijaldemokrata i liberala na skorim predsedničkim izborima najavljuje da namerava da postane predsednik svih građana Hrvatske, i to "predsjednik bez lente". Njegovi predizborni skupovi širom zemlje ne počinju onim, ranijih godina toliko uobičajenim "Hrvatice i Hrvati", nego "dragi građani", ili "dragi prijatelji". Kad mu se prigovara da je zbog toga veći liberal nego nacionalno svesni Hrvat, pedesetdvogodišnji Dražen Budiša ne mora mnogo da se trudi oko efektnih odgovora. Čak i najmaliciozniji kritičari ne mogu poreći njegov "zatvorski staž" u Staroj Gradiški i Lepoglavi iza sloma "Hrvatskog proljeća" 1971. godine, a tu je i osam dugih godina zabrane javnog istupanja i oduzimanje pasoša koji je ponovo dobio tek u četrdesetoj godini. Između toga je proteklo devetnaest godina u kojima je elokventni studentski lider iz sedamdesetih, tada redovni čitatelj NIN-a, diplomirao sociologiju i filozofiju u Zagrebu, "pleo košare u Gradiški" i pisao o kulturnoj istoriji Hrvata. Činjenica da je razgovor za NIN sa Draženom Budišom vođen na putu između Zagreba i Korenice, nakon takve prošlosti deluje upravo ironično. Na ovoj relaciji nema ni traga atraktivnim muzejima, galerijama i bibliotekama u koje hrle ljubitelji starina. Posetiocima se, kao uspomene iz poslednjeg srpsko-hrvatskog rata, nude samo ruševine naseljene ljudima koji su se preko noći pretvorili u izbeglice iz razorenih gradova i spaljenih sela. Budiša tvrdi da će biti i njihov predsednik.
      
       U predizbornoj kampanji često se ističe da ste trideset godina života posvetili ideji samostalne Hrvatske, ali neki političari poražene Hrvatske demokratske zajednice ipak vole da kažu da će, ako opozicija dođe na vlast, glavni grad Hrvatske biti Beograd. Otkuda takvi apsurdi?
       - Pridružili ste nam se na ovom putu, baš na dijelu Hrvatske koji je bio pod okupacijom i koji je pretrpio teške žrtve i razaranja u ratu. Naravno da ne govorim suprotne stvari od mjesta do mjesta, ali govor ipak prilagođavam i posebnim područjima Hrvatske, a pogotovo ovome koji ste i vi posjetili i gdje ste to uočili. Ljudi to ovdje jednostavno žele čuti, a mi smo, kao ranija opozicija, uz to bili i žrtva političke promidžbe. Podrazumijevalo se da je kritika dosadašnje vlasti bila napad na hrvatsku državu. Prije mjesec i pol dana doista se pojavio članak u novinama pod naslovom "Budiša i Račan vode Hrvatsku pod Beograd". Onda sam ja na to odgovorio bivšoj zastupnici HDZ-a u Saboru koja je to rekla, da će prije HDZ odvesti Hrvatsku pod Avare, nego što će ju Račan i Budiša podvesti pod Beograd. Naravno da je to apsurdna teza.
      
       Da li je nova vlast spremna i za nove oblike saradnje sa susedima i na kojim principima?
       - U našem programu koji je prihvatilo šest stranaka bivše opozicije stoji da namjeravamo razvijati dobrosusjedske odnose sa svim državama, nema iznimke. Nismo posebno apostrofirali nijednu državu osim Bosne i Hercegovine. Tu smo istakli da je, uz bošnjački i srpski, i hrvatski narod tamo konstitutivan. Ali u toj volji i spremnosti da razvijamo dobrosusjedske odnose sa svima, nema nikakvih iznimki. Nekada smo stavljali u naš programda sa Jugoslavijom želimo surađivati na temelju reciprociteta, a sad smo ito izbacili, što znači da smo zainteresirani da se uspostave normalni politički odnosi. Moram konstatirati da je tu u zadnje vrijeme došlo do određenog pada. Nakon uspostave diplomatskih odnosa, nakon mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, kada se mogla uočiti uzlazna linija u tim odnosima, došlo je do, no, neću reći do iskrsavanja nekih novih problema, ali došlo je do zatišja, a možda i silazne linije. I dopustite mi da još nešto kažem, jer govorim za NIN. Kad ste već uočili da se ističe tih mojih trideset godina borbe za nezavisnu Hrvatsku, da to ne biste krivo shvatili, u vašim novinama, prije trideset godina, pojavio se članak s naslovom "Je li Budiša umro?". Da, da. NIN je tada bio jedna prilično opozicijska novina. U tom članku se špekuliralo o tome da sam ipak ubijen u zatvoru, ili sam stradao, a da vlasti to taje. Eto. A jasam, vidite, živ i zdrav i još hoću postati predsjednik hrvatske države.
      
       Gospoda Ivica Račan i Mate Granić su u nekim izjavama pozvali ljude srpske nacionalnosti koji su napustili Hrvatsku da se vrate? Što vi mislite o tome, može li povratak Srba, ako ga bude, destabilizovati Hrvatsku kako se to smatralo ranijih godina?
       - Dosad se, prema mojim saznanjima, oko 55 tisuća Srba vratilo u Hrvatsku. Neki kažu da je to malo, a to misli i međunarodna zajednica. Ali, kad vidite kako, recimo, teče proces rekoncilijacije na Kosovu, ili povratak u Bosnu i Hercegovinu, posebno u Republiku Srpsku, gdje ga skoro i nema, onda baš i ne bih rekao da je to malo. Prema našim saznanjima, još toliko Srba se želi vratiti u Hrvatsku. Svaki državljanin Republike Hrvatske koji se želi vratiti ima pravo da se vrati. A podrazumijeva se da su Srbi koji su napustili Hrvatsku njeni državljani. Je li netko stekao dokumente u međuvremenu ili nije, to su administrativne stvari i s njima ne treba praviti zabunu. Ljudi se, dakle, imaju pravo vratiti u svoju državu. Tri su zapreke. Političke, psihološke i materijalne. Prve dvije su iz dana u dan sve manje, otkako se odmičemo od ratnih vremena. Ono što je poslije "Bljeska" i "Oluje" bilo apsolutno nezamislivo, sada postaje skoro normalno. Što se nove vlasti tiče, nikakve se administrativne i političke zapreke neće stvarati, a nastojat će se uklanjati i one psihološke. Ali, spektakularne obrate ne treba očekivati. Znate, rane moraju zacijeliti i na jednoj i na drugoj strani, a to je ipak veoma dug proces. Materijalni problem je možda najveći. Ne mogu ja pozvati Srbe da se vrate u Hrvatsku, a još se ne zna gdje ih se može u ovom trenutku smjestiti. U njihove kuće koje su ili razorene ili u njima stanuju Hrvati koji su izbjegli iz BiH? Sad ćemo doći u jedno takvo mjesto, u Korenicu, vidjet ćete što ću ljudima tamo reći, obraćajući se prije svega Hrvatima koji su došli iz BiH. Pokušajte razumjeti da ti ljudi već godinama žive u provizoriju, neizvjesno je što će biti s njima i oni su kakav- takav život organizirali u kući koja nije njihova. Gdje ih sada smjestiti? U hotel? Pa tu su fazu prošli kad su dolazili u Hrvatsku. Sagraditi kuće? To traje i košta. Želim reći da su administrativne, političke i psihološke zapreke dobrim dijelom uklonjene i da ćemo ih uklanjati i dalje. Pravo građana Hrvatske da se vrate u svoju državu ostaje, a pomoć međunarodne zajednice nam je neophodna pri rješavanju materijalnih problema. Vi znate da smo najavili smanjivanje javne potrošnje za pet posto, a to će se dijelom odraziti i na obnovu. Prema podacima koje je jučerašnja Vlada Hrvatske iznijela, a mi ćemo vidjeti jesu li oni točni, samo dva posto sredstava za obnovu svega što je u Hrvatskoj obnovljeno dala je međunarodna zajednica. Prema tome, taj će se povratak odvijati prema tempu kojim se budu stvarali uvjeti za normalan i dostojan život. Kako Hrvata koji su sada u srpskim kućama, tako i Srba koji dolaze, bez obzira dolaze li u kuće koje se grade ili u kuće koje se prazne. Od mene bi, kao predsjedničkog kandidata, bilo neodgovorno reći: "Srbi, vratite se" i onda, što? Tek bi tada nastali problemi. Čitav taj proces će završiti za koju godinu, jer mislim da će se vratiti ljudi koji namjeravaju život vezati za Hrvatsku, drugi će ostati u Srbiji ili u drugim zemljama. A isto se to odnosi i na Hrvate koji su izbjegli iz dijelova Republike Srpske, a i Bosne i Hercegovine. Nije realno očekivati da će se demografska struktura u potpunosti rekonstruirati, onakva kakva je bila u odnosu na prijeratno stanje. Ali, zato što mislimo da to nije realno, ne znači da tome nećemo težiti u interesu onih koji se žele vratiti. I ne mislim da postoji opasnost da bi Srbi koji se vrate bili čimbenik destabilizacije Hrvatske. Srbi u Hrvatskoj bili su instrumentalizirani od politike koju smo mi doživljavali i osjećali kao neprijateljsku. Molim, nećemo sada bježati od tih činjenica. Ali danas smo mi posebne države i ne vidim više mogućnost za tu opasnost, a volio bih još i vjerovati da je konačno nestala bilo kakva pomisao o tome da se ili ujedinjujemo, ili da se mijenjaju granice koje su uspostavljene raspadom bivše države. Ali svakako možemo i trebamo biti dobri susjedi i afirmirati ono pozitivno u hrvatsko-srpskim odnosima. Oni, znate, nisu samo to što smo proživjeli u ovom ratu, nego kroz cijelu povijest, a tu ima puno svijetlih trenutaka u različitim razdobljima.
      
       Može li promena vlasti u Hrvatskoj posredno da utiče na promenu vlasti u Srbiji i Jugoslaviji, ili mislite da je to stvar birača u svakoj zemlji?
       - Reći ću vam nešto što znam da bi mi zamjerili birači skloni bivšoj opoziciji u Hrvatskoj. Za mene je bilo prihvatljivo Tuđmanovo mišljenje, a to je da srpski narod, građani Srbije, biraju svoju vlast i da to nije hrvatsko pitanje. Ja u to ne bih ulazio, znate, to je odluka srpskog naroda i građana Srbije, to će oni odlučiti. Izabrat će one za koje smatraju da su najbolji.
      
       Je li tačno da se Hrvatska, kako sada može da se čuje, posle parlamentarnih izbora našla u rukama levice, gde su je odveli vaši koalicioni partneri iz Socijaldemokratske partije budućeg premijera Ivice Račana?
       - Od svih lijevih političkih stranaka, naš koalicijski partner je najdesniji. Ponavljam, mislim na lijeve stranke u Hrvatskoj. A to da je zemlja u rukama ekstremne ljevice, to tako izgleda samo iz perspektive radikalnih desničara, ali to nije objektivno. SDP je na programu šireg, "blerovskog" shvaćanja socijaldemokracije, a sve ostale ljevičarske stranke imaju radikalnije lijeve opcije. A što se Hrvatske socijalno-liberalne stranke tiče, naši su oponenti, znate, htjeli ovu našu koaliciju prikazati kao ljevičarsku, a govorili su čak i to da sam ja izdao svoje političke ideale kada sam s Račanom sklapao savez. Ali, vidite, biračko tijelo to nije tako prepoznalo. Jedan i pol posto građana Hrvatske misli da bi SDP i HSLS mogli vratiti komunizam u Hrvatsku, dakle, to je posve nerealna opcija.
      
       Da li, kao predsednički kandidat, možete da garantujete da neće biti partijskog i etničkog revanšizma kakav je HDZ provodio devedesetih godina?
       - Bit će onakvih promjena kakve su uobičajene u svim demokratskim zemljama. Primjerice, kad je ministarstvo u pitanju, onda će ići ministar i njegov zamjenik, a ne službenice iz ministarstva, ne treba se toga plašiti. Evo, ja to najbolje potvrđujem ovim primjerom. Jedna vaša kolegica me neki dan pitala u kojoj je stranci vozač koji vozi naš autobus na predizbornoj turneji. Rekao sam da ne znam, a gospodin je onda rekao da je član SDP-a. U tom sam trenutku to prvi puta saznao. Što se mene tiče, mogao je biti i u HDZ-u i u bilo kojoj drugoj stranci, kao što je mogao biti i pripadnik bilo koje nacionalne zajednice. Želim vam kazati da ne namjeravamo voditi politiku diskriminacije. Niti po političkoj, niti po nacionalnoj osnovi, nego afirmirati sposobnost, profesionalnost, stručnost, a ne više političku podobnost. Tome bi, svakako, već jednom trebalo stati na put.
      
       U predizbornoj kampanji se predstavljate kao mogući predsednik svih Hrvata. Kakva je vrsta obnove Hrvatskoj sada najpotrebnija moralna, socijalna, privredna, obnova odnosa sa susedima, sa Evropom?
       - Sve su te obnove Hrvatskoj potrebne, sve koje ste nabrojali. Neke više, neke manje. Ali, tri su cilja glavna. Izvući zemlju iz gospodarske krize, a to je povezano i sa teškom socijalnom situacijom, ukloniti nedostatke u funkcioniranju Hrvatske kao demokratske države i poboljšati međunarodni položaj naše zemlje. A što se susjeda tiče, sa svima ćemo razvijati dobre odnose, s posebnim naglaskom na Bosnu i Hercegovinu kao državu čiji teritorijalni integritet i suverenitet namjeravamo ne samo priznavati nego i čuvati. Tu iz Hrvatske neće biti nikakve dvostruke politike, a onda nam je zadaća i da uđemo u svjetsku trgovinsku organizaciju, u "Fare" program, u Partnerstvo za mir, u NATO. Bili smo, uostalom, prva stranka koja je to predložila još prije deset godina, kada je to bilo prilično neodlučno postavljeno. Mislimo da bi time bio rješen problem naše nacionalne sigurnosti. To su tri ključna cilja naše politike i vjerujemo da ćemo ih ostvariti, neke brzo, kao primjerice mijenjanje međunarodnog položaja naše zemlje. Već sad se "image" Hrvatske u svijetu promijenio na bolje. Ove promjene na izborima primljene su sa simpatijama, a u Hrvatsku su počeli dolaziti strani državnici. Da ste vidjeli samo čestitke koje smo dobili gospodin Račan i ja! To pokazuje da nema nikakve međunarodne zavjere protiv nas, protiv hrvatskog naroda i protiv hrvatske države, kao što su nam često sugerirali, a ako smijem reći, pa se upetljati i u stvari kod susjeda, mislim da nema nikakve zavjere ni protivsrpskog naroda i njegove države.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ