NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Kolonijalna sreća

Građanima koji su ostali bez stanova zbog Nato bombi Dragan Tomić predsednik Skupštine Srbije obećao je da će dobiti stanove kakve zaslužuju i dobili su ih, mada bismo oko zasluga još mogli da se sporimo

      Na ruševinama valjevskog naselja Kolonija, uz krš preostao od fabrike "Krušik", stoje dve-tri nove novcate zgrade. Čiste, uredne, doterane, ofarbane roze i svetloplavo, kao rođendanske torte, izgledaju, u tom okruženju, potpuno nadrealno. Izbetonirani prilazi i veliki parking su prazni, vlada potpuna tišina i, osim nekoliko radnika na susednoj građevini, nema nigde nikoga. Slika bi bila potpuno idilična da se ipak nekako ne oseća da tu nešto nedostaje, a ispostaviće se da nedostaju - stanari.
       "Evo, baš smo se parkirali na tu bombu. Kopali, kopali, nisu mogli da je nađu i stavili betonsku ploču, sad da l' to stvarno tako može..." - objašnjava Aleksandar Stojanović, bivši radnik "Krušika", jedan od srećnih vlasnika stana. Tačno ispred njegove sadašnje zgrade pala je bomba, ali nije eksplodirala. Kopalo se do 11 metara, pa kako nije pronađena, zaključeno je da ne vredi dalje tražiti i stavljena je betonska kapa, koja bi trebalo da amortizuje eventualnu eksploziju.
       "A što se ne uselim? Ništa neću da ti pričam, sad ćeš da vidiš, da se uveriš. Lepo ti izgleda zgrada, pa dođi da vidiš kako je lepa. Zaključavaju je, ima ovde čuvar, ali nas puštaju da uđemo, da otvorimo prozore i to..."
       U stanu jedan kauč, sto i četiri stolice, sudopera i jedan viseći kuhinjski deo, to je pomoć koja sleduje uz stan. Pod brodski, neizlakiran, već se pomalo diže. Nema struje, nema grejanja, nema ni vode u slavinama, ali je zato ima u zidovima. U kupatilu se sliva sa svih strana, a zidovi su potpuno šareni od vlage. Kada ih dodirnete, na ruci ostaje kreč, a kada malo udarite nekako šuplje zvuči, kao da nije zid.
       "Stiropor", kaže Aca. "Oblepili stiropor, kao izolaciju, da bi moglo da se okreči, da lepo izgleda, ali sad vlaga ne može da izađe, pa ide kroz zidove. Ne da stiropor da se suši, zato otvaramo prozore, valjda će na leto, kad počnu vrućine, nekako da se osuši..."
      
       Početak
       Naselje Kolonija stradalo je u maju, tokom bombardovanja, kao kolateralna šteta dok je gađana fabrika "Krušik". Opština je već bila planirala da ga obnovi, kada je stigla srećna vest da je ušlo u obećavajući projekat Direkcije za obnovu i izgradnju zemlje. Bilo je malo svađe oko toga ko će graditi, ali je stigla direktiva da nema svađe, pa su svi zainteresovani podelili posao ("Rad", "Trudbenik", "Komgrap" i "Jablanica"). Gradilište je svečano otvoreno 8. jula, na slikanje su došli i predsednik direkcije Milutin Mrkonjić, republički ministar građevina Dejan Kovačević, predsednik Veća građana Skupštine SRJ Milomir Minić i predsednik Skupštine Srbije Dragan Tomić, koji je održao prigodno slovo i skinuo zastavu sa ploče "Početak izgradnje stambenih objekata porušenih bombama NATO agresora". Malo se lopatalo u znak početka, a onda je izgovoreno nešto o lepom povodu, životu koji teče dalje i građanima koji će, kako je proročki izrekao Dragan Tomić, dobiti stanove kakve zaslužuju. I dobili su ih, mada bismo oko zasluga još mogli da se sporimo.
       Gradnja je počela u septembru, pošto su prethodno porušene i neoštećene kuće, valjda zato što su bile sklone padu, a i da bi sve bilo novije i bolje. Samopregalačkim radom Direkcije stanovi su izgrađeni za tri meseca. Sam Mrkonjić dolazio je da podstakne obnovu, da potera, da podvikne kad je trebalo, tako da je sve završeno u ekspresnom roku, pre nego što su se betonske ploče osušile, pre nego što je uopšte bilo moguće da se osuše. Parket je postavljen za tri dana, mada su radnici govorili da je to nemoguće, ispalo je moguće. Tu i tamo izostavljene su kvake na prozorima, instalacije ne funkcionišu, zidovi cure, ali fasada se dobro drži. Opet bi mogao da se snimi isti spektakl, kao onaj upriličen početkom decembra, kada je RTS preneo otvaranje objekta i uručenje ključeva.
      
       Modernizacija
       Rečeno je i da će se izgraditi 118 stanova, više nego što je potrebno, a da je za sada podeljeno 79 ključeva. Podeljeno je, međutim, pedesetak stanova, čiji vlasnici očajavaju što nisu u drugoj lameli koja se gradi sada, malo sporije, pa, nadaju se, i malo solidnije. Završnica je predviđena za proleće kada će se naselje kompletirati objektima, a kako stvari stoje i stanarima, želeli oni to ili ne.
       Stanovi su modernizovani interfonom, kao napredak u odnosu na staro naselje obećano je grejanje, od čega ništa nije bilo, osim što su, za sada, u jednu zgradu uvedene cevi. Jedino što je ispunjeno jeste vlasnički status: privatni stanovi ostali su privatni, oni koji su otplaćivali, nastavili su to da čine tamo gde su stali.
       Trenutno samo jedna zgrada ima dve stanarke, dve penzionerke.
       "Jedva sam čekala da se uselim, plakala sam kad sam videla ključeve, ali nikad neću prežaliti svoj stari stan", kaže gospođa Marija Kubiček, stalno ponavljajući da nije u redu žaliti se, kako god da je, ipak nije loše. "Ovde imam pet kvadrata više, ali nemam špajz, kad sam ušla sve se okrećem, gledam, gde ću špajz da nađem, ali nema. A došla sam prvo veče, stavila limun na kosu, da malo stoji pa da je operem, kad ja u kupatilo, bojler ne radi. Pozovem majstora, on pogleda, slegne ramenima i kaže: 'Izvestiću ja'. Posle dođe drugi, opet isto. Ja kažem: Čoveče, recite šta je, platiću ja, nisam da ne platim, a on isto ćuti i:'Izvestiću'. I tako i treći majstor. Na kraju sam napisala molbu, odnela je u kontejner, to su ove radničke kućice, da dođu da vide, a ja ću da platim, samo da poprave. A i parket se podigao i voda curi na sve strane, a i taj špajz... Ali, ne žalim se, kad se radi, mora i da se pogreši, oni su hteli najbolje, ali eto..."
       Marija se uselila prva, rekli su joj da se svi useljavaju, a ionako je jedva čekala. Ispostavilo se onda da ima samo jednu komšinicu, a da svi ostali dolaze samo povremeno, da provetre i ubace poneku stvar, ako imaju. U sobi i kuhinji parket je poispadao, u kupatilu sa plafona stalno kaplje, a niz ulazna vrata bukvalno se sliva voda, zidovi hodnika potpuno su mokri.
      
       Agonija
       Nekadašnji stanovnici Kolonije od maja su smešteni u hotelu "Jablanica". I kao što u Srbiji obično biva sa raznoraznim "raseljenim licima", hotelski smeštaj predstavljen u početku kao gest dobre volje i želje da se pomogne, pretvorio se u agoniju po pretrpanim sobama, nedovoljnom broju kupatila, slabom grejanju, takoreći bez njega, pa i isključenjima struje i vode. Od kako su podeljeni ključevi i zaprećeno da će, ukoliko se bude sarađivalo sa novinarima, isti biti oduzeti, nagovešteno je i da je dobroj volji došao kraj, te da se čim pre imaju useliti u date im stanove.
       "Nemam gde da se uselim pošto se u stanu sve raspada", kaže Dragoljub Tešić, jedini povređen prilikom bombardovanja naselja. Bivši radnik "Krušika", iz bolnice je došao u hotel, još uvek je na štakama. "Razumem se malo u te poslove i vidim kako je urađeno. Ovo što se sada vidi je ništa, tek za nekoliko godina biće jasno kako su gradili. Uselio bih se, ali nemam gde. Sada sam ovde, hranim se kod prijatelja, i tako, snalazim se..."
       "Ja još nisam dobio ključeve, još nisu završili moju zgradu, a kada je završe, useliću se kako god da je, ionako nemam gde, ja samo to imam", priča Bratislav Leontijević, tridesetogodišnji mladić. "Ovde nas je mnogo i tesno je, pa vidite, nemamo gde hranu da pripremamo, samo ako ima nešto suvo. Nije u redu to što nam rade sa tim stanovima, ipak su u pitanju ljudske sudbine, svaka je priča za sebe. A možda će ove što sada rade malo bolje da naprave, ne žure toliko, ali opet, kako vidim da rade, bojim se da će biti isto."
       Do nove godine hotel je pripremao hranu, ali je za srećnu novu stiglo obaveštenje da više nema obroka. Pismeno obaveštenje zalepljeno je na vrata hotela i, po običaju, niko ništa nije objasnio. Na isti način obavešteni su i da će do maja svi morati da se isele. Sada se hrani gde ko stigne, kod rođaka, prijatelja ili "samostalno". Oni koji su od svojih stvari spasli frižider, mogu u njemu da sačuvaju hranu od buba, oni koji nisu spasli ništa, uglavnom nemaju ni za hranu, pa im tako ne treba ni frižider...
      
       Kolonija
       Radnička Kolonija na periferiji Valjeva oduvek je imala neku svoju priču. Naselje staro pedesetak godina smešteno je sasvim uz fabriku "Krušik" u kojoj je većina stanovnika radila, ali se od tipičnih fabričkih naselja razlikovalo zelenilom, travnjacima i drvećem, a, kažu, i mentalitetom. Iz naselja je retko ko odlazio i retko ko se doseljavao, u njega uglavnom su se samo generacije smenjivale. Iako je važilo za siromašan kraj, žitelji nekako nisu bili previše nesrećni zbog svoje bede, niti previše oduševljeni idejom da menjaju način života. Modernizacija, koju je opština pre nekog vremena planirala u vidu podizanja većih zgrada, umesto dvospratnih i trospratnih kuća koje su do tada postojale, nije baš dobila njihovu podršku.
       Iz Kolonije je potekao i Bogoljub Arsenijević Maki, koji je letos, pozvavši građane da oslobode svoje gradove i od vlasti i od opozicije, podigao Valjevo na noge, a za uzvrat dobio kaznu od tri godine zatvora.
       Obećanja o obnovi fabrike takođe su pala u vodu, pa je većina radnika ostala i bez posla. Sada se snalaze, radeći sve i svašta, preprodajući devize ili benzin, uz česte susrete sa policijom, koja im sve to revnosno oduzima. Od posla tako imaju ono što im se progleda kroz prste, od hrane ono što im daju prijatelji, a od stanova ključeve i telefonske račune. Računi za decembar isporučeni su im na nove adrese, jer su ih žice, za koje još niko nije priključio aparat, uredno uvele u registar pretplatnika. I svi su platili - "ko će sa njima da se svađa!"
       Obnova ipak tera napred, ne osvrćući se mnogo za sobom, a žrtve se sve nadaju da će predizbornoj kampanji možda trebati jedan TV prilog o stvarnom useljenju i da će izbor pasti baš na njih, hrabreći se da sve to jednom mora da se popravi: "Pa, gde misle da stanujemo?!"
       Valjevska priča izgleda da nema kraja, ili svakako da nema srećnog kraja. Možda bi sve bilo drugačije da je neko na vreme rekao Direkciji da u novoizgrađenoj Koloniji treba i da se stanuje, jer Direkcija to sama ne može znati s obzirom na to da je zadužena samo za obnovu, a ne i za život posle obnove.
       A u svojoj poemi posvećenoj Valjevu, Matija Bećković, još letos, ne sluteći ništa, piše o tome kako su svi gradovi delovi jednog grada "prema kome idu svi", "Dobro je što si došao / Da se u to uveriš / Baš u Valjevu".
      
       IVANA JANKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu