NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Budućnost prazno odzvanja

Socijalistička partija Srbije ponudila je "21 projekat za 21 vek" - skup starih prežvakanih ideja, koji su u svetu napušteni, ili su bar neostvarljivi dok je ta partija na vlasti

      Milko Štimac, član grupe nezavisnih ekonomista G 17, i berzanski stručnjak napisao je tekst o trgovanju akcijama, ali ga nikad nije objavio jer mu se učinilo da je suviše ciničan. U njemu se govori o Srbima koji postupaju kao i sav ostali svet, ali ipak malo drugačije. Svi počinju da čitaju novine otpozadi, ali dok ostali ljudi tamo traže berzanske izveštaje, Srbi proučavaju - čitulje.
       Na tom krokiju moguće je nadgraditi malu filozofiju o tome zašto u Srbiji nema modernih ekonomskih ideja za 21.vek, i zašto uopšte predviđanje i građenje svake, pa i ekonomske, budućnosti u našem životu ne igra gotovo nikakvu ulogu.
       Svi svetski časopisi posvetili su krajem prošle i početkom ove godine veliki prostor razmatranju najvažnijih ideja prethodnog veka, i novim idejama koje bi mogle biti vodilje u trećem milenijumu. O tome šta priželjkujemo i šta nas čeka, u Srbiji su se oglasile tri lokalne medijske sile: Televizija Pink u prigodnoj novogodišnjoj pesmici u kojoj se izražava nada da će u 2000. godini biti dovoljno gasa i nafte, beli mag Lav Geršman koji predviđa iznenadne i blagorodne promene pošto se Srbija oslobodi prokletstva zlih sila, i Socijalistička partija Srbije koja je ovih dana izašla s radnim dokumentom za svoj Četvrti kongres "21 projekat za 21.vek".
      
       Zagrobni život
       Sasvim predvidljivo, u tom dokumentu ne pominju se ni privatizacija, ni akcionari, ni berza. Partija koja sebe smatra najozbiljnijim političkim faktorom u Srbiji izašla je u javnost s dokumentom koji govori ili da ta partija nema ljude koji bi mogli da iznedre bilo koju ideju koja već nije prežvakana i napuštena u poslednjoj deceniji, ili da je budućnost Srbije do te mere stvar "zagrobnog" načina razmišljanja da o njoj ne vredi ozbiljno ni raspravljati.
       Evo nekih od tih ideja:
       Brze pruge. Ideja je lansirana pre deset godina, a od tada do sada ukupno je izgrađeno 4,5 kilometra takvih pruga, što je nedovoljno da voz zakoči. U svetu "brzi vozovi" voze, ali je ideja u međuvremenu napuštena.
       Evropolis. Vredi manje od hartije na kojoj je predstavljen.
       Tri mosta na Dunavu kod Novog Sada. Veoma dobra ideja, tim pre što je Novi Sad i ranije imao tri mosta. U suštini, prema zamisli socijalista, projekti za 21.vek prirodno se razvijaju iz druge faze obnove Srbije, koja, opet, kad se svede na ono što zaista jeste, predstavlja pokušaje krpljenja onoga što je u prošloj godini razbijeno.
       Autoputevi prema bugarskoj i makedonskoj granici. Večito dobra ideja koliko i u modi "mala crna haljina". Grade se, krpe, i dorađuju godinama i jedina su nada da će Srbija, makar geografski, ako ne može drugačije, biti prolazna stanica između Evrope i Bliskog istoka.
       U istu grupu ideja spada i završetak izgradnje pruge Valjevo-Loznica (gradi se godinama) i revitalizacija pruge Beograd-Bar.
       Poljoprivreda. Postala je aktuelna tek pošto je u Srbiji zabeležen takav pad industrijske proizvodnje koji je sve privredne uspehe sveo na energetiku i ono što nudi zemlja. Suprotno uveravanjima SPS-a, poljoprivredni stručnjaci slažu se u tome da je ova grana potpuno zapuštena i upropašćena i najavljuju da nas već u ovoj godini čeka manjak hleba.
       "Krov za sve porodice". Ideja o kreditima za stanove do sada se nije pojavljivala u dokumentima SPS-a, u takvom izričitom obliku, ali je uvek rabljena. Činjenice govore da je broj stanova koji se u Beogradu gradio početkom prošle decenije deset puta veći od broja završenih stanova u prošloj godini.
       Mobilni telefoni i RTV signal u celoj Republici. Jedan od retkih planova u kojem se pominju visoke tehnologije. Podrazumeva izgradnju nove satelitske stanice pošto je prethodna srušena u bombardovanju NATO-a. Digitalizacija u fiksnoj mreži i pokrivanje cele teritorije signalom mobilne telefonije, kao planovi pre pripadaju komercijalnoj sferi, i mogli bi se naći u programima "Mobtela" i Telekoma Srbije a ne države.
      
       Vidimo se u čitulji
       Zapošljavanje. Na projektima za 21.vek treba do 2005. godine da se zaposli tri miliona ljudi. U 1998. godini broj zaposlenih opao je u odnosu na 1997.godinu za 12 procenata, a samo u prvih deset meseci 1999.godine više od 260 000 ljudi izgubilo je posao. Nezvanična stopa nezaposlenosti u Srbiji iznosi oko 50 procenata, zvanična oko 30 i apsolutno je najveća u odnosu na sve zemlje u regionu.
       Poboljšavanje standarda građana. Prema podacima koje je prošle godine objavio Evropski pokret u Srbiji, prosečna dnevnica četvoročlane porodice u Srbiji je 0,85 dolara. Najnoviji podaci pokazuju da je oko 64 odsto stanovništva na i blizu ivice siromaštva.
       Na razvalinama socijalističke ekonomije i pod uticajem sankcija, u poslednjih deset godina u Srbiji je procvetala "siva" ekonomija koja je omogućila da se neki ljudi preko noći obogate i istom brzinom završe u čitulji. Kada se u ranim jutarnjim satima posvete proučavanju umrlica, Srbi u stvari čine isto što i sav normalan svet. Broj čitulja objavljen posle nečije (uvek nasilne) smrti govori o položaju u lokalnoj poslovnoj zajednici, ekonomskoj moći, o tome kako je neko bio "umrežen", čak i ko će biti naslednik unosnih poslova pokojnika. Željko Ražnatović Arkan, koji je ovde smatran ozbiljnim poslovnim čovekom, trenutno je poslednji dokaz za to.
       Budućnost cele srpske ekonomije ima tesne i odsudne veze s prošlošću. Pre dve godine ekonomisti su izračunali da nam treba najmanje 40 godina da bismo se pod ovim uslovima vratili u 1989.godinu. Na početku ove godine, Miroljub Labus, stručnjak Ekonomskog instituta u Beogradu, izračunao je da nam, ovim tempom, treba najmanje dve godine da bismo se vratili u 1998.godinu. Budućnost uvek zvuči kao stremljenje za slavnom prošlošću. Štimac smatra da korene srpske navike nezanimanja za budućnost treba tražiti u istoriji u poslednjih 50 godina. "Jedno je udružiti rad, a sasvim drugo biti akcionar", kaže on. Biti akcionar podrazumeva da čovek vodi računa o tome kako posluje preduzeće u kojem ima akcije, kakve rezultate pokazuje grana u kojoj je to preduzeće, da li je to posao budućnosti ili nije, da li makroekonomska politika vlade pogoduje privrednom rastu ili ne. Za razliku od ovde preovlađujućeg pasivnog pristupa jer "ima ko misli", koncept otvorenog građanskog društva podrazumeva aktivan pristup sopstvenoj budućnosti.
       Ekonomista Stojan Stamenković konstatovao je krajem prošle godine da je stepen državnog dirigovanja u srpskoj ekonomiji viši od onog u 1965. godini. "Onaj ko misli" upravlja cenama, inflacijom, čak i podacima koji o tome govore.
       Saradnik Instituta za evropske studije Miša Đurković smatra da, za razliku od svih zemalja u Istočnoj Evropi, ovde vladajuća partija nije imala potrebu da prigrabi reformske ideje jer se, bar na prvi pogled, ovde dobro živelo.
       Socijalisti stvaraju famu da čuvaju ljudima radna mesta, da se bore za njihovu socijalnu sigurnost, i bez obzira što sve to nije istina, takve ideje u podtekstu imaju prećutni konzervativni konsenzus održavanja statusa kvo.
       "Nasuprot tome, imamo užasno lošu opozicionu politiku. Svi opozicioni lideri i vodeći ljudi u nevladinim organizacijama uglavnom su američki đaci koji neprestano traže radikalne ekonomske promene, a previđaju da se prosečan birač toga boji i da mu iskustvo zemalja iz regiona pokazuje da su reforme bolne i ne donose prosperitet običnom čoveku", kaže Đurković.
       U stvari, na opozicionoj sceni, kaže on, ne postoji ozbiljna ideja o ekonomskom razvoju društva koja bi pomirila realnost i osećaj socijalne nesigurnosti birača.
       "Kad socijalisti kažu most, oni naprave mostić, ali pošto nema nikog drugog ko bi se bavio ekonomskom budućnošću nacije, onda to deluje", kaže Branislava Alandar, naučni saradnik Instituta za međunarodnu politiku i privredu.
       Ljudi koji su u najboljim godinama da formiraju porodicu i da osmišljavaju budućnost Srbije odlaze iz zemlje, i to je objektivno najveća prepreka, smatra Alandar, ali veruje da u zemlji i dalje postoje ljudi koji imaju ideje koje bi se mogle sprovesti bez obzira što ih nema u javnosti.
       "Do promena će, pre ili kasnije doći, ali ono što me brine jeste što je najveći deo onoga što će nam se desiti unapred dat. Iako izgleda da je Srbija van sveta, globalizacija kao generalni trend i regionalni projekti, kakav je recimo Pakt za stabilnost, odrediće našu budućnost. Problem je u tome što naša opozicija nema svoje ideje i što će, jednostavno, u trenutku kad se promene dogode, neko od tih ljudi skočiti i reći: Eto, to je naš program", kaže Alandar.
      
       TANjA JAKOBI
      
      

       Nebranjeni prostor

U nebranjeni prostor između jalovih ideja vlasti i nepostojanja ozbiljnih ideja u opoziciji, ubacio se, najpre kao ekspertska grupa ekonomista, G 17, a zatim je cela ideja proširena. G 17 Plus koji danas okuplja oko 1400 ljudi stručnjaka iz različitih branši nastavak je te ideje, ali proširen i na druge oblasti.
       "Pokazalo se da i tamo gde je opozicija preuzela vlast, tim ljudima nedostaje znanje o vladanjima resursima koji su im stavljeni na raspolaganje", kaže Predrag Marković, koordinator za nacionalni i kulturni preporod G 17 plus. To budi sumnje - ako do smene vlasti dođe, neće doći i do stvarne promene sistema.
       "Ideja većine partija jeste da će prirodno, kad preuzmu vlast u državnom aparatu, naći ljude koji će biti sposobni da sprovedu njihove ideje i da prvo treba osvojiti vlast, a onda razmišljati kako da se ona upotrebi. Pošto je budućnost ovde teško predvidljiva, ide se onom logikom: ako sebe ne vidim kao budućeg cara, onda nemam razloga da razmišljam ni o tome šta će se dogoditi", kaže Marković.
       Oko deset odsto ljudi koje okuplja G 17 plus veoma je angažovano u javnom životu, ali im je partijska pripadnost onemogućavala da se decidirano drže svojih stručnih stavova. Neki od njih su na osetljivim mestima u državnom aparatu, tvrdi Marković, i ne pojavljuju se u javnosti, a treća grupa su ljudi koji su do sada verovali da će im promene doneti neko drugi i da će u tom kontekstu imati prilike da pokažu svoju stručnost.
       "Naš cilj je da pre svega prikupimo podatke koji će Srbiju suočiti s njom samom. Nisu potrebne grandiozne ideje, moguće je bez ideološkog podteksta prosto razmotriti činjenice. One nam danas najviše i nedostaju", kaže Marković.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu