NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Odlazak kao samoubistvo

Katalin Ladik, glumica
Mislim da sam se spakovala i otišla onog jutra kada sam osetila da je negativne energije oko mene više nego one druge...

      Katalin Ladik je ranih šezdesetih krenula u avanturu sa avangardom, a na poslednjem, 4. međunarodnom video-samitu, novosadskoj Video Medeji, bila je njen počasni gost. Ladikova je početkom devedesetih otišla iz svog Novog Sada i od tada živi i stvara u Mađarskoj.
      
       Inspirisana vama, Milica Mrđa-Kuzmanov napravila je film "Katalin Ladik i novosadska umetnička scena sedamdesetih". Kako se osećate kao junak i klasik avangarde?
       - Tu projekciju gledala sam kroz autora, Milicu, kroz njen pristup "sedamdesetim" u kojem sam ja jedan segment. To da sam baš ja ta Katalin Ladik tamo, to ne deluje na mene. U ovom čime se bavim oduvek sam težila da budem iskrena i autentična. Nisam mislila da li je to avangarda, eksperiment ili nešto treće. Ja nisam sledila nikakve "pojave", za mene je avangarda manje stil a više pobuna. Nisam išla tragom nekakve tehničke revolucije. Za mene je video-rekorder i dan-danas skupa stvar. Meni je magnetofonska traka bila najpristupačnija. Sve što sam imala i šta sam uložila u svoj umetnički plasman bili su moj glas i moje telo.
      
       Ovde, gde je sve politika, performans je često njen nastavak "drugim sredstvima". Čime performans danas u svetu provocira, u šta dira?
       - U "dobro udešenom" svetu te vrste, nema provokacije, jer nema kritične mase događaja, nema impulsa da pokrene nove stvari. Ovde ima "viška događaja" i da nije sve to užasna nesreća, bio bi to dobar performans. U svetu nema bogzna kakvih indikacija za umetnički bunt. Tamo su samo gutači vatre.
      
       Svojom poetikom ušli ste u područje zabranjenog. Prekršiteljice tih zabrana Radmila Lazić zove "kradljivicama jezika". Kad ste u toj "krađi" bili najhrabriji?
       - Kad sam se skinula. Kad sam ritualno odbacila okove. Tada sam se osećala najbolje, slobodno. Bila je to moja terapija u kojoj sam sebe izložila surovom tretmanu. Bila sam pre toga veoma ranjiva, stidljiva, inferiorna, slaba, puna frustracija, sa svih strana pokupljenih trauma. I tim činom, skidanjem, htela sam da ojačam. Da stizanjem do krajnje konsekvence pretpostavljene hrabrosti dobijem snagu. Izložila sam sebe, svoje rane i svoju ranjivost pogledima inferiornih ljudi. Verbalna poruka tog čina je bila: Evo me, udarite po meni!
      
       Bolelo je?
       - Užasno je bolelo, sad mogu da kažem. Ali je drukčije bolelo nego pre te odluke o razotkrivanju, kada je sve bilo zapleteno duboko u meni, kao po ritualima i dečjim igrama kolariću-paniću. Morala sam da izdržim sve reakcije. Nisam se povukla, vadila. Bio je to moj krst. Ni suzu nisam pustila. Hvatala sam povratne poruke i od onog gde sam najviše bila "nevaljalica", gde sam najviše zbunjivala i provocirala, gradila sam svoje "vjeruju".
      
       Šta je sem nagosti u vašoj umetničkoj pojavi najviše provociralo?
       - Obučenost. Kad sam osetila da je moja poruka otišla dalje od umetničkog kazivanja, kad su se ljudi navikli na moj gest u toj meri da su očekivali od mene nešto kao striptiz, onda sam izneveravala njihova očekivanja i pojavljivala se do grla zakopčana, što je bio isti bunt pa je i izazvao isti šok kao moja nagost.
      
       Katalin Ladik sa iskustvom Telepa, Tvrđave, Katoličke porte, odseda kad se ovamo vraća u hotelu "Vojvodina" na gradskom trgu. Kako je biti gost u sopstvenom gradu?
       - Bolno je kad se tako nanižu delovi grada u kojima ste rasli u svakom smislu reči. Čine se kao amputirani delovi tela bez kojih hramljete ostatak života. Ovaj grad je bio moj svet iz kojeg me niko nije proterao. U pitanju je samoizgnanstvo. Niko mi nije opalio šamar niti mi sasuo uvredu u lice da bih se ja posle toga pokupila i otišla. Jednostavno, nestajao je i dah i duh koji sam volela. Počela je da se seje mržnja među nama na sve strane.
       Mislim da sam se spakovala i otišla onog jutra kad sam osetila da je negativne energije oko mene više nego one druge. Prepoznavala sam je svuda oko sebe, čak i u pozorištu u kojem sam bila najbezbednija. Umetnički razlozi su uzmicali pred političkim. Moj odlazak je gest samoodbrane od svega toga, možda i slabost i nemoć da se tome suprotstavim. Odlučila sam da se, ako mogu, spasem bekstvom.
      
       Jeste li se spasli?
       - Ne znam. Izgubila sam tamo neke godine u prilagođavanju da bih stigla do tačke koju sam ovde napustila. U Mađarskoj radim slične umetničke poslove kao što sam ih radila ovde i za mene je to najvažnije. Odatle mogu da putujem, da odlazim na mesta na kojima se dešava ono što mene kao performera i pesnika zaokupljenog foničnom poezijom zanima, mogu da budem u toku. Više i ne tražim. Boli me, kao što me zaboli pomen na napuštene delove moga grada, to što smo nekad, ovde, u ovoj zemlji, sve to imali i sve to mogli.
      
       Da li je moguć ritualni povratak?
       - Nije.
      
       ZAGORKA RADOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu