NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Naknadno umiranje

Posledice odagnatih stresova, koje su građani doživljavali u toku NATO agresije, kod mnogih se tek sada ispoljavaju i u vidu raznih psihosomatskih bolesti, ali i dvostruko veće smrtnosti. O tome za NIN govori neuropsihijatar dr Petar Bokun

      Izgleda fantazmagorično, ali je nepobitno da i mrtav čovek može da hoda. Kao u filmu. Kao što se, uostalom, poslednjih meseci masovno događa u Jugoslaviji, mada mnogi toga nisu svesni.
       O fenomenu "mrtav čovek hoda", odnosno o naknadnom umiranju kao posledice odloženog dejstva stresova preživljenih za vreme NATO bombardovanja, za NIN govori neuropsihijatar primarijus dr Petar Bokun, autor 21 knjige o nevidljivoj granici između normalnog i patološkog ponašanja.
       - U skali od oko 150 stresogenih faktora, od kojih je među prvima smrt bliske osobe, veoma visoko se kotira rat i ratno stanje - predočava dr Bokun. - O naknadnom delovanju stresa obično se ne vodi dovoljno računa, a posledice se ispoljavaju i posle više meseci, kao sada posle prošlogodišnjeg bombardovanja. Te posledice mogu biti u vidu raznih psihosomatskih bolesti - astme, čira na želucu, psorijaze, infarkta srca, moždanog udara ali i fatalnog ishoda. Sasvim je sigurno da je više nego dvostruko veća smrtnost Jugoslovena poslednjih meseci rezultat i ozbiljnih psihičkih potresa koje su doživljavali za vreme vazdušne agresije.
       Bar u Beogradu upravo se dešava nešto potpuno novo i neočekivano: kada vremenski uslovi to omogućuju, mrtve sahranjuju i po mraku, a inače se na red za sahranu čeka po nedelju dana.
       Laicima je potpuno neobjašnjivo kako je bilo moguće da su ljudi manje-više dobro podneli prošlogodišnje najpotresnije događaje u poslednjih pola veka, a da ih tek sada zadese neprijatne, pa i kobne psihofizičke posledice tog bombardovanja?
       - Na neposredno delovanje stresa, organizam deluje mobilizacijom svih svojih odbrambenih mehanizama i najčešće se uspešno suprotstavlja stresu - objašnjava naš sagovornik. - Visoku cenu tog psihičkog udara, međutim, organizam plaća naknadno, zbog pada imuniteta izazvanog upravo velikim i dugotrajnim stresom tokom svakodnevnih višemesečnih vazdušnih napada. U psihijatriji je to poznato kao "pomak afekta", ili pojava velikih epidemija posle velikih kataklizmi, kao što je bio španski grip posle Prvog svetskog rata koji je odneo više od 20 miliona ljudskih života.
      
       Tresnuta psiha
       Na pitanje: nije li i sadašnja pandemija (svetska epidemija) gripa doprinela povećanoj smrtnosti Jugoslovena, dr Bokun dopušta i takvu mogućnost, ali tvrdi da je i pre toga, mesecima, beležena povećana smrtnost na ovom tlu. Kao posledica delovanja odloženog stresa.
       - Preciznije rečeno, i pre gripa bilo je primećeno povećano obolevanje od tumora vezanih za hormonalne žlezde. Tako sada, kao posledice komplikacija od gripa, ide i povećan mortalitet od moždanih i srčanih udara, od malignih oboljenja, koja inače nisu direktna posledica ove epidemije. U pitanju je opet naknadno delovanje stresa.
       Iz te konstatacije proističe i pitanje: koja je to, dakle, kobna kombinacija mehanizma odloženog delovanja stresa?
       - Na pojavu stresa organizam reaguje mobilizacijom svih svojih sposobnosti. To znači da se u takvoj situaciji povećava rad žlezda koje proizvode adrenalin - hormon stresa. A kao što je poznato, adrenalin povišava stepen rada svih životnih funkcija: disanje je ubrzano, srce brže radi, mišići su napetiji i na taj način se ugroženi organizam priprema da se zaštiti od psihičkog udara, što, u stvari, predstavlja stres. Sama reč "stres" je stranog porekla, ali u našem jeziku je adekvatna situaciji - stres kao stresnuti, tačnije - tresnuti psihu!
       Ono što je novo u svetskoj nauci, objašnjava dr Bokun, jeste isticanje psihičke komponente stresa u prvi plan, za razliku od starog medicinskog mišljenja koje je naglašavalo organsku (fizičku) komponentu. Smatralo se da onaj ko je jači, ko ima jače mišiće, lakše će ga podneti. Nauka, međutim, odriče korelaciju između mišića, odnosno fizičke snage i stresa.
       Kao dokaz te tvrdnje naš sagovornik pominje podatak, koji je za nauku činjenica, da žene lakše podnose stres. Žene su, kaže on, zbog toga jači pol, jer žive u stvarnosti pošto ih priroda svakog meseca podseća da su živa bića, za razliku od muškaraca koji žive u transcendentalnom svetu.
       Muškarac sve čini da bi fascinirao ženu: ako je oficir, bori se da dobije ordenje, ako je novinar, trudi se da postane urednik, odnosno glavni urednik, nastoji da nosi dobra odela, da vozi skupocena kola, bilduje mišiće, poneki muškarac zamišlja da zaslužuje neku svetski vrednu nagradu i čak očekuje da je dobije. Ali ako neku od svojih preokupacija ne ostvari, navodi dr Bokun - eto stresa.
       Žena, naprotiv, tvrdi on, ma koliko preuzela ulogu muškarca, brine pre svega o svom mužu, deci, porodici. Dok On pokušava na sve načine da je fascinira, Ona ima cilj samo da mu se dopadne. Uostalom, ženino telo je i napravljeno tako da služi za produženje vrste - da u sebi devet meseci nosi dete pre nego što se rodi, da ga posle toga doji. Zbog toga, navodi naš sagovornik, nema dokaza da su žene, čak i za vreme matrijarhata, izazivale ratove, iako su se zbog žena vodili ratovi. Trojanski rat je, recimo, vođen zbog lepe Jelene, ali nema dokaza da je ijedna Jelena povela rat.
       Sudeći po psihijatrijskom učenju, čovekova psiha nije pratila tehničko-tehnološki razvoj civilizacije. U emocionalnom pogledu, čovek je tamo gde je bio i pre pet-šest hiljada godina: kako je to moguće?
       Čovečanstvo je zavarano tehnološko-tehničkim napretkom koji je izveden isključivo racionalnom komponentom mozga. A čovek nije samo racionalno, nego i emocionalno biće, dok je osećajnost onih devet desetina ledenog brega ispod površine vode, dotle je racio samo onaj vidljivi deo.
       Za nauku, međutim, nije tajna da stres nema samo negativne posledice. On može biti i stimulativan ukoliko je dobro doziran i ako je organizam dobro pripremljen. U tom slučaju, stres je u evolucionom smislu pozitivan, jer testira sposobnosti, a prema biološkoj pravdi - sposobnosti idu napred.
      
       Može li da se kontroliše stres?
       - Na spoljnu agresiju čovek reaguje borbom ili begom! U našem slučaju, ONI (čitaj: Klinton, Olbrajt, NATO), želeli su da izazovu predimenzioniran strah koji izaziva blokadu normalnog ponašanja.
      
       Desilo se, međutim, to da je naš narod reagovao na za njih neočekivan način. Pošto smo narod izrastao iz "kuće nasred druma" i izložen ruži vetrova, izvukao je iz podsvesti najbolju moguću odbranu - humor.
       - Humor je jedini ljudski kvalitet u kojem se gubi sa osećanjem superiornosti, humor je penicilin malih naroda! - zaključuje dr Petar Bokun. - To je doprinelo da se narod "navikne" na produženo trajanje agresije, što je bilo potpuno neobjašnjivo rukovodiocima alijanse koji su angažovali čak i stručnjake za psihološki rat da bi rešili taj njihov problem.
      
       Koliko je moglo tako da se izdrži bez posledica?
       - Svako produženo trajanje stresa bilo kog oblika iscrpljuje odbrambene mehanizme organizma. Treba, međutim, imati u vidu da se u životu čoveka obično koristi svega pet odsto mogućnosti mozga, dok se pri najvećem angažmanu koristi najviše 30 odsto njegovog potencijala. Hoću reći da čovek poseduje veoma velike mogućnosti mentalnog prilagođavanja te ko igra na kartu iscrpljivanja naroda - igra na pogrešnu kartu.
      
       Hoćete reći da narod može da izdrži mnogo više nego što nas je snašlo?
       - Da! Uvek se nasmejem kada pročitam ili čujem da neko kaže kako smo "dosegli dno". Nema dna: čovek može neverovatno mnogo da izdrži. U logorima, za vreme Drugog svetskog rata, stradalo je oko pet miliona ljudi, ali nijedan logoraš nije izvršio samoubistvo. Ljudi su izdržali i najveće torture. Nema granice mogućnostima ljudske izdržljivosti...
      
       Ipak ostaje činjenica da se u svim neprilikama, kojima je bogat ovakav život, rađaju stresne situacije. Kako se braniti od te psihološke pošasti?
       - Jedini lek protiv stresa jeste da čovek živi u skladu sa svojim sposobnostima, da ih ne precenjuje, što muškarac inače rado čini, kao i da uvek i na svakom mestu nastoji da duhovito reaguje na ono što mu se (nama) događa - recept je neuropsihijatra Petra Bokuna.
       Treba, dakle, sačuvati smisao za humor i kada se čovek nađe u redu za mleko ili ulje, i u prepunom autobusu, i u cipelama koje propuštaju vodu, pa i kada ceo mesec treba da izdržava porodicu sa platom koja nije dovoljna ni za pristojan džeparac. Bar povremeno čovek treba da se nasmeje. Valja se!
      
       TOMA DŽADŽIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu