NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Bura u helsinškoj šolji

Veliki broj ozbiljnih ljudi postavlja danas pitanje veza predsednice Helsinškog odbora sa režimom u Srbiji, jer njene izjave idu direktno u prilog Slobodanu Miloševiću, kaže Ognjen Pribićević savetnik Vuka Draškovića

      Srpska opozicija ujedinila se 10.januara, a Zapad je 24.januara za to nije nagradio. Savet ministara Evropske unije nije tog dana ukinuo avio i naftne sankcije Jugoslaviji jer su se tome usprotivili Britanci i Holanđani, koji više od ostalih evropskih država slušaju Amerikance.
       Opozicija je ponovo ispala nevešta čak i u očima sopstvenih birača budući da su neki njeni lideri prethodno opet bili obećali građanima da će im olakšati život posredstvom svojih veza sa Zapadom. Ta se nada u januaru po ko zna koji put izjalovila mada sve kazuje da će Amerikanci možda već u martu popustiti Evropi, koju su Đinđić i kompanija ubedili da će labavljenjem sankcija najbolje pokazati Srbiji da ozbiljno računaju na opoziciju i da nisu protiv srpskog naroda u celini.
      
       Cinkaroš
       Usred te transatlantsko-srpske prepirke, opozicija je primila žestok udarac ispod pojasa, i to od ženske ruke. Predsednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko optužila je srpsku opoziciju 26.januara u nemačkom listu "Di velt" (u tekstu pod naaslovom "Arkan je bio Srbija") da je sklapala ilegalne poslove sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, kao i da je od početka bila povezana sa vlastima u Srbiji. Biserko je navela da se "u izjavama opozicije (povodom Arkanove smrti) naglašavaju Arkanove veze sa (predsednikom SRJ) Slobodanom Miloševićem, ali nije pala nijedna rečenica o njegovim kriminalnim aktivnostima". "Zato se može smatrati da je skoro svaki iz tog kruga sa njim bio povezan preko ilegalnih poslova ili preko bezbednosnog aparata", ocenila je Biserko. Posebno je pomenula dvojicu opozicionih vođa - predsednika Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića i predsednika Demokratske stranke Zorana Đinđića. "Arkan je sam pomenuo da mu je Vuk Drašković poklonio svoja dela sa posvetom 'Za mog najboljeg prijatelja' ("Duga", 8. novembar 1991).
       Đinđić je povodom Arkanove smrti, navodno, priznao da je sa njim sklapao poslove. Navodno je i Đinđićevo putovanje u zemlje Evropske unije tokom vazdušnih napada NATO-a imalo takođe za cilj da kontaktira sa Arkanovim ljudima, navela je Biserko. Ona je ocenila da "ta mreža pokazuje da je opozicija od početka bila tesno povezana sa vlastodršcima" i da je bilo "samo pitanje vremena kada će režim obelodaniti tu činjenicu". "Zato u Srbiji i nije nikada postala vidljiva istinska alternativa", ocenila je predsednica HOPS-a. "Arkan je, kažu glasine, posebno od demonstracija 1996. pokušavao da se približi opoziciji. Održavao je stalan kontakt sa Srpskom pravoslavnom crkvom, finansijski je pomagao vladiku Lukijana, a patrijarha Pavla smatrao svojim 'vrhovnim zapovednikom'", navela je Sonja Biserko, ocenjujući da je Arkan "uživao tihu podršku srpske elite".
       Dugogodišnja bivša službenica Saveznog ministarstva inostranih poslova (najviši domet u karijeri bio joj je položaj šefa kabineta Budimira Lončara neposredno pred raspad SFRJ) Sonja Biserko u Srbiji i ne uživa naročito veliki društveni ugled, te zato srazmerno malo ljudi kod nas zna da je njen uticaj u kuloarima moći u Vašingtonu upravo obrnuto proporcionalan onom u beogradskoj čaršiji. Možda je i zbog toga Demokratska stranka munjevito reagovala na njene reči ocenjujući da te optužbe "odražavaju denuncijantsku svest koja u celom narodu vidi kolektivnog krivca" i da "osobe poput Sonje Biserko" koriste krizu u Srbiji da "u odlascima po stranim ambasadama cinkare srpski narod kao genocidan, da otvoreno traže bombardovanje Beograda i denacifikaciju cele nacije". "Kada se pojavi Sonja Biserko, samozvani zaštitnik ljudskih prava, onda građani treba da budu uistinu zabrinuti za svoja prava", rečeno je 26.januara u saopštenju te stranke.
       Januarski "slučaj Biserko" predstavlja svojevrstan kuriozitet iz bar tri razloga. Prvi je taj da je kontroverzna predsednica Helsinškog odbora jedino oko čega su se Demokratska stranka i Srpski pokret obnove poslednjih nekoliko godina do daske sporazumeli. Ognjen Pribićević je u svojstvu savetnika Vuka Draškovića u izjavi za NIN okarakterisao tvrdnje Sonje Biserko "krajnje nedobronamernim". Rekao je i to da mu se, štaviše, čini da je uočio izvesnu zakonomernost u njenim istupima: "Ona kritikuje opoziciju kad god ova učini iskorak ka jedinstvenom nastupu u zemlji i kooperativnijem odnosu sa Zapadom. Veliki broj ozbiljnih ljudi postavlja danas pitanje veza predsednice Helsinškog odbora sa režimom u Srbiji, jer njene izjave idu direktno u prilog Slobodanu Miloševiću."
      
       Strateg
       Drugi kuriozitet u vezi sa ovom burom u šoljici opozicionog čaja jeste činjenica da se režim drži sasvim hladnokrvno i po strani i da njegovi inače uspaljeni ideolozi o ovome nisu ispalili nijedan novinski metak. Treća je zanimljivost, naravno, to što je Demokratska stranka u političkim kvalifikacijama Sonje Biserko upotrebila rečnik koji se gotovo u dlaku podudara sa rečnikom koji režim koristi kako bi diskvalifikovao predsednika Demokratske stranke Zorana Đinđića. Gospođa Biserko je inače napustila zemlju posle prve nedelje bombardovanja i posvetila se političkom delovanju na Zapadu, gde je za vreme rata bila čest sagovornik zapadnih političara i novinara.
       "Frankfurter algemajne cajtung" tako je njenim člankom 24. aprila prošle godine obeležio prvi mesec bombardovanja Jugoslavije. U ovim konzervativnim nemačkim novinama Biserko je predstavljena kao "jedan od najistaknutijih nezavisnih intelektualaca" u Jugoslaviji, žena koja bi bila "u velikoj opasnosti posle objavljivanja ovog eseja, da je ostala u Beogradu". U ovom članku, kao i u svim ostalim istupanjima Sonje Biserko, ponavljala su se neka njena "opšta mesta": Slobodan Milošević je čovek koji jednostavno izražava "kolektivnu svest srpske elite", "čitav srpski narod" na koncertima i drugim manifestacijama demonstrira čin samozavaravanja koji "potpuno odgovara meri zločina koji se odigrava pred očima sveta" (misli se, jasno, na navodne srpske zločine na Kosovu, a ne na "kolateralnu štetu" od NATO bombi), SAD i evropske demokratije moraju "početi denacifikaciju Srbije". U toj fazi rata, dok "Zapad još debatuje o kopnenim trupama na Kosovu", Sonji Biserko je jasno da Zapad "u stvarnosti mora da uvidi da je na duže staze u Srbiji takođe potrebna jedna internacionalna sila". Članak Sonje Biserko objavljen je, inače, pod naslovom "Moja Srbija".
       Ipak, detaljniji program Sonje Biserko za Srbiju najjasnije je izložen u "Njujork tajmsu" od 9.maja 1999, u članku Blejna Hardena, pod naslovom "Kako očistiti Srbiju". Tu čitalac saznaje da se predsednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji krajem aprila sastala sa američkim državnim sekretarom Medlin Olbrajt i da je od Olbrajtove tražila da ozbiljno razmotri "okupaciju Srbije" u uverenju da "srpski opozicioni političari nisu sposobni da izađu na kraj sa kulturom viktimizacije", drugim rečima sa lažnim uverenjem da su Srbi žrtve. Plan Sonje Biserko sažet je u nekoliko tačaka. Srbiju prvo treba vojnički poraziti, okupirati i demilitarizovati. Posle toga, državno rukovodstvo zemlje treba podvrgnuti javnim suđenjima na kojim će se Srbi prisiliti da se suoče sa zločinima počinjenim u njihovo ime. Kao treće, Zapad treba da preuzme sve medije u Srbiji i da uvede strogu zabranu širenja "ekstremnog srpskog nacionalizma".
       Konačno, treba doneti Maršalov plan za Balkan.
       U Hardenovom članku citirani su i drugi eksperti sa procenama da Srbiju treba dugoročno vojno okupirati na način na koji je to posle Drugog svetskog rata učinjeno sa Nemačkom i Japanom, jer je to jedini način da se zemlja "očisti od zla" i denacifikuje. Danijel Goldhagen, harvardski autor kontroverznog dela "Hitlerovi dobrovoljni dželati", u "Tajmsu", ne vidi nikakvu bitnu razliku između nacističke Nemačke i današnje Srbije, osim distinkcije u "razmerama zločina".
       Čini se da je izjava Sonje Biserko u njujorškom listu zaprepastila druge borce za ljudska prava iz Srbije koji su se u to vreme takođe našli u Americi kao i ona. Elena Popović i Vladimir Đerić, suosnivači Helsinškog odbora u Srbiji, javili su se rubrici Pisma čitalaca u "Njujork tajmsu" da kažu da "nije posao aktiviste za ljudska prava da se bavi poslovima političara i vojničkih stratega", te da bi izjava Sonje Biserko u neko "normalno vreme" bila stvar njene lične i profesionalne etike, ali da je u vreme rata "potpuno neodgovorna", jer dok je sama "bezbedna u Njujorku", gospođa Biserko "dovodi u opasnost sve koji se u Beogradu i u Srbiji i dalje bore za ljudska prava".
      
       Optužbe
       Inače, Sonja Biserko se posle toga i direktno obratila svojim beogradskim kolegama, otvorenim pismom koje je sa one strane Atlantika uputila bombardovanom Beogradu. Zajedno sa drugim međunarodnim aktivistima osudila je protest što su ga nevladine organizacije u Srbiji (uključujući i "njen" Helsinški odbor) uputile međunarodnoj zajednici zbog bombardovanja Jugoslavije i posavetovala ih da umesto toga protestuju "srpskim vlastima koje su odgovorne za sistematske i teške ratne zločine na Kosovu".
       Rat se, međutim, nije završio onako kako je to Sonja Biserko predlagala Medlin Olbrajt i kako je to javno priželjkivala u "Njujork tajmsu". Potkraj jula prošle godine, Biserko se ponovo našla u Kongresu SAD, gde je pred senatskim Spoljnopolitičkim odborom ponovila poznate teze o vojnički poraženim ali u duhu sveprisutnim "imperijalnim težnjama Srbije na Balkanu", podsetila na "nepredvidljivost i nepouzdanost" Vuka Draškovića i zatim dala sledeći komentar o nastojanju opozicije da formira prelaznu vladu: "Ne treba imati nikakvih iluzija o ideološkom ili političkom profilu takve vlade." Ponovila je i tezu o "gotovo totalnoj identifikaciji stanovništva i njegove elite sa projektom Velike Srbije", kao i tezu o tome da se opozicija još nije "suočila sa svojom odgovornošću".
       Treba znati da je i u vreme kada su se u Beogradu i ostalim srpskim gradovima građani ove zemlje okupljali na trgovima i ulicama da bi tražili priznanje pravih rezultata pokradenih izbora, u jesen i zimu 1996/97, Sonja Biserko predstavljala nemalu atrakciju za strane novinare koji su nastojali da odgovore na pitanje da li se Srbi konačno iskupljuju za svoje nacionalističke grehe. U Helsinški odbor odlazili su da od Sonje Biserko čuju da bi opozicioni lideri na Trgu Republike u Beogradu morali da govore pre svega o srpskoj odgovornosti za rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i da ništa u Srbiji, pa ni izborna krađa, nije preče od razobličavanja koncepta Velike Srbije. Treba kazati da Sonja Biserko nije tek sa NATO bombardovanjem počela da govori o denacifikaciji: još u publikaciji Helsinškog odbora iz decembra 1997. godine, naslovljenoj "Radikalizacija srpskog društva", Biserko je zajedno sa koleginicom iz Helsinškog odbora Seškom Stanojlović potpisala uvodnik u kojem se konstatuje da će "činjenica da Srbija nije poražena u poslednjem ratu" (u BiH i Hrvatskoj) "dodatno usporiti proces denacifikacije", te da su "unutrašnje demokratske snage beznačajne i krhke" i da su intelektualci "društveni sloj najmanje spreman da se suoči sa skorom prošlošću".
      
       Hrabrost
       Teško je reći do koje mere stavovi Sonje Biserko danas, kada je bombardovanje završeno, utiču na vodeće političare Zapada. U Beogradu u opozicionim krugovima, vlada uverenje da Biserko u inostranstvu, možda i nehotice obavlja koristan posao za Slobodana Miloševića, jer za njega nema ništa bolje nego da na Zapadu vlada uverenje da su Srbi svi isti, svi redom fašisti, i da Slobodanu Miloševiću ovde nema "istinske alternative", što bi gospođa Biserko rekla. U krugovima srpske dijaspore u Sjedinjenim Državama se pak vajkaju da Biserko, svesno ili nesvesno, čini veliku uslugu vodećim antisrpskim jastrebovima u američkoj administraciji jer pruža idealan alibi za bombardovanje, izolaciju i kažnjavanje celokupnog srpskog naroda u kome Slobodan Milošević tobož otelovljuje i Arkana i patrijarha Pavla i opoziciju i intelektualce i vojsku i Akademiju nauka i nezavisne novinare, dakle ukupnu društvenu i političku svest i savest Srbije. Postoje i verodostojni izvori koji tvrde da je netrpeljivost Roberta Gelbarda, bivšeg Klintonovog izaslanika u SRJ, prema Draškoviću i Đinđiću uzrokovana informacijama i mišljenjima gospođe Biserko. U srpskoj dijaspori, inače, tvrde da gospođa Biserko i njene "informacije" stoje i iza letošnjih američkih pretnji da će se protiv Vuka Draškovića dići optužnica za ratne zločine. Navodno, postoje i fotografije, koje NIN nije video, kojima je gospođa Biserko tobož snabdela neke balkanske eksperte u nevladinim institucijama u Vašingtonu: na tim fotografijama Vuk Drašković - kako se tvrdi - vrši smotru svoje garde pred rat u Hrvatskoj i Bosni. Kažu da ove slike po Vašingtonu pokazuje Džems Huper, direktor Balkanskog akcionog saveta i jedan od vodećih antisrpskih jastrebova u američkim nevladinim organizacijama, tvrdeći da ih je dobio od gospođe Biserko i insinuirajući da one ukazuju na Draškovićevu odgovornost za ratne zločine po komandnoj liniji.
       Kako god bilo, i kakve god bile njene stvarne i deklarisane namere, slučaj Sonje Biserko je u današnjoj Srbiji neka vrsta probnog kamena, i to pre svega u opozicionoj Srbiji. Šta god ko mislio o političkim analizama i motivima predsednice Helsinškog odbora, i stvarnim dometima njene borbe za ljudska prava, treba imati dve stvari na umu. Prvo, velika je vrednost, u političkom smislu, kad pojedinac ima hrabrost da se suprotstavi većinskom mišljenju, a isto je tako vredno kada je to izdvojeno mišljenje do te mere oprečno većinskom da izaziva veliki, makar i zasluženi gnev mase. To je nešto što bi svako društvo moralo negovati, u smislu klasičnog diktuma da se ne slažete sa nečijim mišljenjem, ali ste spremni da branite njegovo pravo na to mišljenje. Istinski liberalno društvo ne bori se samo protiv tiranije oligarhije i tiranije jednog čoveka, već mora biti spremno i da se bori protiv tiranije većine. U istoriji su se često usamljena mišljenja pojedinaca kasnije pokazala istinitim - mada u slučaju gospođe Biserko to ne mora da se desi.
       Isto tako se mora priznati da je režim Slobodana Miloševića na njenom ličnom primeru pokazao da se u Srbiji očuvao prilično visok stepen slobode govora. Rat ovde traje već deset godina, a gospođa Biserko deset godina otvoreno govori o fašistoidnom društvu i o prekoj potrebi denacifikacije Srbije. Represija režima Slobodana Miloševića se postepeno pojačava ali slučaj Sonje Biserko u ovom času donekle opovrgava njene sopstvene reči.
       Što se pak njenog uticaja na međunarodni aspekat srpske priče tiče, reklo bi se da je zvezdani trenutak Sonje Biserko možda već prošao. Ona je bila u zenitu u doba bombardovanja, kada je NATO liderima izuzetno godilo da im neko iz Beograda povlađuje pričom da sa Srbima nije moguće drugo rešenje do vojničkog i bombaškog. Težište ove priče se sada pomera, i Zapad sve aktivnije traži sagovornike iz redova opozicije, jer se približavanjem izbora nazire rasplet u Srbiji.
      
       Uticaj
       Glavni akteri raspleta biće po svoj prilici upravo ljudi koje Biserko optužuje da ne predstavljaju "istinsku alternativu". Čak i Sjedinjene Države polako odstupaju sa crte nepomirljive i osvetoljubive politike prema Srbiji. Unazad dve nedelje unutar administracije započela je službena revizija (reasesment) politike prema Jugoslaviji, na nivou nečeg što se zove Međuagencijska radna grupa (Interagencdž Task Force). Nemačka, Italija, Grčka i Francuska vrše snažan diplomatski pritisak na Vašington da se ublaže sankcije: preovladalo je uverenje da se sankcije moraju ukidati, bar one koje su uvedene neposredno uoči bombardovanja, i da to ukidanje treba sinhronizovati tako da bude od neke političke koristi srpskoj opoziciji. U Americi i srpska dijaspora pritiska administraciju (za sledeći ponedeljak zakazan je sastanak 19 uglednih predstavnika dijaspore sa Krisom Hilom iz Saveta za nacionalnu bezbednost i Džemsom Dobinsom i Džimom Svajgertom iz Stejt departmenta). Uostalom, i srpski režim je uočio da će se režim sankcija uskoro menjati, pa je brže-bolje od međunarodne zajednice krenuo da javno "zahteva" njihovo ukidanje, kako opoziciji za to ne bi pripale sve zasluge.
       Iz Vašingtona u međuvremenu stižu i vesti da Savet za nacionalnu bezbednost "tipuje" na neke ljude iz ovdašnjih državnih struktura, kojim se u nezvaničnim kontaktima obeĆavaju značajniji ustupci ukoliko mogu da dovedu do "promena" (čitaj: sloma režima). Istovremeno se planira zatezanje režima sankcija prema vladajućoj vrhušci (ne samo za putovanja već i za bankovne račune u inostranstvu). Svi ti tajni kontakti su navodno u početnoj fazi.
      
       LjILjANA SMAJLOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu