NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Mostovi mržnje

Da Srbi nisu bili dovoljno prisebni,i pomalo uplašeni, i da su pošli u susret Albancima, teško bi se izbeglo krvoproliće. Ovako, nastradali su samo novinari

      Ove nedelje Hašim Tači nije pio čaj u Zvečanu kao što je obećao svojim sunarodnicima kada ih je poveo u marš na Kosovsku Mitrovicu. Ponovni pokušaj Albanaca da pređu južnu obalu Ibra propao je, na radost Srba, ali i vojnika Kfora i policajaca UN koji su u najnovijim dešavanjima u Kosovskoj Mitrovici ipak odigrali mirotvornu ulogu.
       Iako su međunarodne snage u odsutnom trenutku reagovale kako im zvanično misija nalaže, činjenica je da su gotovo sve njihove akcije prethodnih dana Srbima iz Kosovske Mitrovice delovale kao smišljene provokacije.
       Policijski čas je produžen na 12 sati (od 18 do 6 časova) što je na neki način možda efikasna mera bezbednosti, ali stanovnicima Kosovske Mitrovice znatno komplikuje život. Vozila se detaljno pregledaju i od te procedure nisu bili izuzeti ni putnici koji su autobusom "Kosmet prevoza" 19. februara putovali na redovnoj liniji Beograd - Kosovska Mitrovica.
       Kod sela Kamenica pripadnici belgijskog korpusa Kfora otvorili su sve torbe putnika koji su zamoljeni da bez opiranja dozvole potporučniku Coiusmanu da detektorom proveri da li je neko poneo oružje. Ispostavilo se da je detektor za metal toliko senzibilna naprava da "pišti" čak i na dugmad skafandera za bebe i omot cigareta. Belgijski podoficir je na kraju morao manuelno da proveri ima li naoružanih.
       Kada su se Srbi u Kosovskoj Mitrovici ponadali da će Kfor skratiti policijski čas jer je situacija već neko vreme bila relativno "stabilna", napetost u severnom delu Kosovske Mitrovice postala je neizdržljiva 20. februara.
       Na svakoj raskrsnici u severnom delu grada stajala su oklopna vozila sa francuskim, ali i američkim oznakama, a u južni deo nisu mogli da odu ni novinari uredno akreditovani kod Kfora. Jedini put kojim bi se Srbi u Kosovskoj Mitrovici mogli evakuisati, ukoliko Kforu ne uspe da zadrži Albance u južnom delu grada, bio je na nekoliko mesta "pregrađen" bodljikavom žicom i betonskim barikadama.
      
       Slika druga Tita
       Prva dva sata Srbi su stojeći u redovima za hleb samo gunđali, ali kada su Amerikanci počeli na raskrsnicama da zabranjuju prolaz, nastale su i nevolje. Srbi su počeli da psuju, pljuju, a Amerikanci i njihovi prevodioci Albanci (takođe u američkim uniformama), bivali sve nervozniji. Nekako u isto vreme pročulo se da Kfor, u potrazi za oružjem, pretresa kuće, lokale, škole, čak i dečiji dispanzer.
       Za to vreme novinar NIN-a sedeo je u hodniku Okružnog suda i gledao kako radnik iz napuštene kancelarije iznosi prašnjave slike Josipa Broza Tita. Pred slikama se zaustavio Amerikanac, policajac UN. Radnik ga je, pomalo zaprepašćen, pogledao i nije mogao da poveruje da taj čovek zna ko je Tito i da želi da kupi jednu od slika. Za 50 nemačkih maraka Amerikanac je dobio najveću sliku.
       "Vidiš, još nam Tito valja, a kako bi nam dobro bilo da je još živ", reče radnik, cmoknu pare tako da se čulo i ode. Upitan zašto je kupio Titovu sliku, Amerikanac je odgovorio: "Zato što je stara" i ušao u kancelariju. Međutim, posle nekoliko trenutaka se vratio i upitao:"Da li je tačno da je Tito voleo svoj narod?"
       Za razliku od svog zamenika, Sven Erik Larsen, regionalni komandant UN policije, trudio se da ostavi utisak čoveka koji ne zna ni gde je i ni zbog čega je došao, ali zna da će mu predstojeći dani biti veoma teški. Nepoznavanje situacije u Kosovskoj Mitrovici Larsen je objašnjavao činjenicom da je na položaj regionalnog komandanta postavljen pre nedelju dana. Upitan da li će doći do sukoba Srba i 100 000 Albanaca koji marširaju put severnog dela grada Larson je odgovorio: "Ovde je sve moguće ali se nadam da će se sve mirno završiti i da nećemo morati da pucamo ni u Srbe ni u Albance."
       Telefon je zazvonio, Larson je malo pobledeo i intervju je prekinut. Srbi su počeli da se okupljaju na raskrsnici koja vodi ka "malom" mostu. Bio je to protest, pre svega, protiv američkih vojnika i policajaca koju su za nekoliko sati napravili više štete nego Francuzi za osam meseci. Demonstracija sile i bahatosti kulminirala je kada su bez potrebe (portir je nudio ključeve svih vrata), razvalili vrata Rudarsko-metalurškog fakulteta i počeli da demoliraju sve pred sobom. Oružje nisu pronašli ni na jednom od četiri fakulteta, kao ni u Gimnaziji.
       Oko deset sati 20.februara Srbi su izgubili strpljenje i na raskrsnici kod Tehničke škole bacali su na Amerikance i Nemce sve što im je padalo pod ruku. Kamenice, koske, komadi leda, metala, drvene građe padali su po šlemovima ne samo Amerikanaca i Nemaca već i Francuza, Belgijanaca i Italijana. Jedan deo "projektila" koji nije pogodio cilj padao je po glavama demonstranata, stranih i domaćih novinara.
       "Mi ovako svake nedelje. Umesto u crkvu, mi na ulicu", kaže Đorđe PetroviĆ, zaposlen u engleskoj humanitarnoj organizaciji Oxfam, gledajući kako se Amerikanci povlače u južni deo Kosovske Mitrovice. Naredbu o povlačenju Amerikanci su izvršili tako što su se zaleteli u demonstrante, a jedan devetnaestogodišnjak zadobio je teške povrede kičmenog stuba kada ga je pri brzini od 60 kilometara na sat udario "hamer".
       Amerikanci su se vratili, a jedan vojnik skupio je toliko hrabrosti da podignutih ruku, kao Tarzan (kralj džungle) psuje Srbe. Međutim, kada ga je grudva sa kamenom pogodila posred glave, shvatio je da to i nije bila tako dobra ideja i dobro je zatvorio poklopac na krovu "hamera".
       Kada je ponestalo Amerikanaca i Nemaca na meti Srba, koji se više umiriti nisu mogli, našli su se strani i poneki domaći novinar koji im je ličio na stranca, uključujući i reportera NIN-a. Nekoliko italijanskih i francuskih vojnika Kfora dobilo je dosta udaraca preko svojih leđa pre nego što im je uspelo da spasu kameru, kao i dva skandinavska novinara.
      
       Zatišje
       Popodne 20. februara bilo je mirno. Ono malo Srba koji imaju nekakav posao, trudili su se da ga završe do policijskog časa, doktori su povređenima previjali rane, a većina novinara sedela je na raznim konferencijama za štampu.
       Izveštač NIN-a imao je jedinstvenu priliku da ispravi grešku koju je načinio 19. februara kada se, kao svaki pristojan novinar, uredno legitimisao straži Kfora na ulazu u bolnicu. Kao "pacijent" novinar je saznao da otkako je Bernar Kušner, specijalni izaslanik UN na Kosovu i Metohiji, skinuo zastavu UN sa zgrade nikakva međunarodna humanitarna pomoć u bolnicu ne stiže.
       Prljavština u foajeu i hodnicima i pokvareni liftovi koji vode do drugog sprata gde se nalazi odeljenje hirurgije i ortopedije upućivala je na zaključak da u bolnici ne radi nijedna spremačica ili da su sva sredstva za čišćenje "isparila" iz prodavnica u severnom delu Kosovske Mitrovice. Kako je novinar hemikalije video u prodavnicama, i to po cenama nižim nego u Beogradu, morao je da zaključi kako ni doktore, koji su dvostruko bolje plaćeni od svojih kolega u Srbiji, prljavština nimalo ne potresa. Čaršavi na krevetima ortopedskog odeljenja jedva da su u nešto boljem stanju od klozeta za koje bez ikakvog ustručavanja može reći da su leglo ko zna kakvih boleština.
       "Kod nas se porađaju samo one žene koje nisu imale kud", kaže dr Dragoljub Cvetnić, ginekolog, dodavši da je nekada u ovoj bolnici bilo oko 3600 porođaja godišnje, a da se sada u nedelju dana rodi samo jedna beba".
       U opštini Kosovska Mitrovica zabeleženo je manje od 200 slučajeva žutice. U drugom delu istog grada, gde je dr Bajram Redžepi, nekadašnji hirurg mitrovičke bolnice "gradonačelnik", bilo je 1300 slučajeva od kojih su neki imali i smrtni ishod.
       Sumirajući po kafanama "Dolče vita", "Vožd" i "Crna dama" učinak prepodnevnih aktivnosti, Srbi su shvatili da nisu bogzna šta postigli jer je više od 350 Amerikanaca ušlo u Mitrovicu, patrole i pretresi Kfora dodatno su pojačani. Posebnu mučninu izazvali su leci koji su umesto obaveštenja o skraćenju policijskog časa, tražili pažnju i saradnju Srba.
       "Predajte vaše oružje kada budete zamoljeni od strane Kforovih vojnika", pisalo je na papirima izbacivanim iz helikoptera. Niti su vojnici Kfora molili, niti su Srbi predavali oružje.
       "I Tači nam je poručio da predamo oružje kako sutra ne bi bilo krvoprolića", kaže Uroš Perić, zaposlen u obezbeđenju UN, dodajući da Srbi, svojevoljno, neće dozvoliti da budu razoružani u trenutku kada je više od 100 000 Albanaca najavilo ulazak u severni deo Kosovske Mitrovice.
       Oni koji su iole upoznati sa situacijom u Kosovskoj Mitrovici, znaju da je ovaj grad "pun ko oko". Čak se može reći da neki pripadnici Kfora i policije UN, ponekad, namerno Srbima "gledaju kroz prste", jer ukoliko zaista dođe do direktnog sukoba Albanaca i Srba, bolje je da se oni međusobno poubijaju.
       "Niko ne želi da pogine na Kosovu, a većina nas ima žene i decu", kaže Mozes, policajac UN.
       Kao i obično kada se neki događaj na Kosovu najavi - ništa zaista strašno se ne dogodi. Tako je bilo i 21. februara kada su Albanci iz Prištine i drugih gradova Kosova i Metohije konačno stigli na južnu obalu Ibra. Dok se nije saznalo da je glavnina Albanaca koji učestvuju u maršu zaista zadržana u Vučitrnu, među Srbima je vladala panika koju je, za trenutak, pojačala vest da je sve osoblje pri UN dobilo slobodan dan, a da su Srbi koji rade u UN, UNHCR-u i drugim međunarodnim organizacijama, čije se kancelarije nalaze u južnom delu Kosovske Mitrovice, evakuisani.
      
       Albanski marš
       Međutim, kad su se albanske, američke, nemačke... zastave konačno zavijorile na drugoj strani mosta, panike kao da je nestalo. Procenjeno je da broj Albanaca nije dovoljan da se izvrši "invazija iz svih pravaca", da su barikade i kordoni i broj oklopnih vozila i helikoptera Kfora dovoljni da ih zadrže. Pripadnici Kfora toliko su budno pazili da se na severnoj strani ne dogodi ništa što bi Albanci na južnoj strani mogli da shvate kao izazivanje da novinaru NIN-a, koji je imao okačenu akreditaciju Kfora, nisu dozvolili da priđe ni na pet koraka od mosta.
       "Nemam ništa lično protiv vas, ali ne možete proći jer ste Srpkinja i samim tim predstavljate provokaciju", rekao je Šavalije, vojnik Kfora koji je stajao u kordonu. Međutim, novinar je bio uporan i molio je, ako već ne može sam da pređe most, kao svi ostali novinari koji su na njegove oči mirno išli ka albanskim zastavama, da vojnik umesto njega sa polovine mosta napravi fotografiju. "To nije moj posao", bilo je sve što je Šavalije hteo da kaže.
       Bilo je skoro 14 časova kada je izgledalo da su se i Srbi i Albanci umorili od vrebanja. Činilo se da su grupe sa obe obale Ibra postajale sve manje i da se Albanci polako vraćaju u provaljene srpske stanove, kao što i popriličan broj Srba živi u albanskim stanovima i kućama jer svoje iznajmljuje stranim novinarima i pripadnicima policije UN za nekoliko stotina maraka.
       Ipak, mir u ranim popodnevnim časovima bio je samo privid. Oko četiri sata Albanci su gotovo upali u severni deo Kosovske Mitrovice. Dok su se Srbi podigli od svojih trpeza i majke sa malom decom pribrale, Kfor je suzavcima i šok bombama odbio Albance.
       Da su Srbi bili brži, 21. februar bi se pamtio, ali ne kao poslednji dan agonije Srba u Kosovskoj Mitrovici, već kao dan kada su Srbi izgubili i poslednji grad na Kosovu i Metohiji.
      
       LIDIJA KUJUNDŽIC


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu