NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Bogu hvala, ateista sam

Govorio je slavni reditelj o kome za NIN, manje poznate detalje iz njegovog života, iznosi prijatelj i lekar Luis Baros

      U Kalandi, provincija Teruel, rodnom mestu Luisa Bunjuela, 22. februara, na stogodišnjicu njegovog rođenja, zaglušujućom "tamboradom" na stotine dobošara, započela je godina sećanja na stvaralaštvo velikog majstora svetske kinematografije. Pre nego što je u 83. godini, 29. jula umro u Meksiku, Bunjuel je svetu ostavio bogat filmski opus među kojima su najznačajnija dela: "Andaluzijski pas", "Zlatno doba", "Suzana", "Nazaren", "Viridijana", "Dnevnik sobarice", "Lepotica dana", "Mlečni put", "Tristana", "Diskretni šarm buržoazije", "Fantom slobode", "Taj mračni predmet želja".
       Posle otkrivanja biste i inauguralnog govora naslednika španskog prestola princa Felipea, otvorene su izložbe fotografija i predstavljene knjige o Bunjuelovom životu. I tako će, širom Španije biti čitave godine. A kakav je zaista bio Luis Bunjuel i šta ga je učinilo onim što jeste, za NIN govori Luis Baros, njegov lični lekar i dugogodišnji intimni prijatelj.
       Obeležavanje stogodišnjice rođenja jednog levičara i osvedočenog republikanca počinje govorom budućeg kralja Španije. Šta bi Bunjuel rekao na to?
       "Pa, umro bi od smeha, naravno. Uz dužno poštovanje prema zvanicama, to svakako, ali bi se svemu smejao. Rekao bi: vi ste ludi, šta to radite, kakve proslave, čemu to služi? On se klonio takvih stvari u životu koliko god je mogao, jer davno je rekao da su "sve komemorativne proslave opasne kao i spomenici velikim ljudima. Živeo zaborav!"
      
       Kada ste upoznali Bunjuela?
       "Upoznao sam ga u Parizu, 60-ih godina. Radio sam i završavao doktorske studije hirurgije u Holandiji i često sam vikend provodio u Parizu. Maršalov plan je učinio da se između Amsterdama i Pariza, brzim i udobnim vozom lako putuje i tako sam mogao da budem u stalnom kontaktu sa španskom emigracijom koja je u glavnom gradu Francuske imala veliku koloniju. Na tim druženjima teme su, jasno, bile Španija i frankizam, svetska kretanja i razvoj Evrope i, naravno, kultura, umetnost, filozofija... Tako sam jedne večeri i upoznao Bunjuela na tim susretima. I nisam imao nikakvih sumnji da sam upoznao nekog vrlo posebnog (to je prava reč) u svojoj intelektualnoj veličini. Već sam način na koji je sedeo sa prijateljima, odnos prema njima, prema temi razgovora i sagovornicima, njegova briljantna zapažanja o svemu što se kao problem postavljalo, fina i nenametljiva mera bez ekstremnih zastranjivanja, njegovo začuđujuće obrazovanje i duboko poznavanje vremena u kome smo živeli, njegov lični stil u svemu tome nisu mogli da ne budu zapaženi, poštovani i prihvaćeni od svih nas koji smo ga poznavali. Bio je sasvim jednostavan i u isto vreme veoma kompleksan. I sve to uz prave provale vanrednog humora za koji je imao posebnog dara. Tako smo od prvoga dana postali prijatelji i to je prijateljstvo trajalo, van toga što sam bio njegov lekar, do same njegove smrti. Mislim da je humor ono što bih izdvojio kao njegovu ličnu karakteristiku. Često je govorio da je "dan bez smeha izgubljen dan". I ludo smo se provodili, bez obzira na to kakva su vremena bila. Dovoljna mu je bila čaša vina i komad sira, ponekad kada se nije imalo ni to, nekoliko drugara i takav dan ili takva noć pamtili su se godinama. Sve zahvaljujući njegovoj jednostavnosti i njegovom nepresušnom humoru. Događa se često da gledalac, student režije, ili čak i kritičar njegovih filmova, iz teških i mračnih scena koje vidi, zaključi da je Bunjuel bio ekscentričan, težak i nedruštven cinik, ali to je sasvim suprotno od onoga što je on zaista bio. Krajnje jednostavan, otvoren i iznad svega duhovit čovek.
      
       Kontradiktorno, zar ne?
       "Bunjuel je bio kontradiktoran u svemu osim u politici. Levičar od svoje 17-18 godine, otvoren za sve, ali republikanac do kraja, bez ikakvih unutrašnjih sumnji. I tome shodno, uvek na strani slabih, ugnjetenih i onih koji nisu imali reč. I sa njima je uvek bio veoma solidaran. Rođen je u Kalandi, a ne znam da li na svetu ima ista tako patrijahalna i konzervativna porodica i Kalanda kao što je njegova. A samo 30 godina kasnije, potresa svet svojim filmovima. Osam godina se školuje u jezuitskoj školi, a celog svog života ostaje ateista. Sam je govorio 'Ja sam ateista, hvala bogu.' Filmove mu zabranjuju i republikanci i fašisti... Paradoksalno. Kao sam život, uostalom."
      
       Kako jedan tako slobodan duh prima zabrane?
       "Sa humorom, kako bi drugačije? Smeje se kao što bi se danas smejao neko čiji bi film dobio neku nagradu ili zaradio velike pare. Smeje se, pa kaže: 'E, sledeći film ću da napravim baš onako kao što cenzura želi, tačno po njihovim pravilima da vidim šta će da se dogodi.' Onda ćuti, pa doda. 'Dobro, nešto ću malo i svoga da ubacim ponegde, ali da ne primate.' I naravno, ništa od svega. Snimi novi film onako kako misli da treba i ide dalje. On nikada nije činio nikakve ustupke ni cenzuri, ni publici, ni producentu. Nikome. A znate, sve bez želje za osvetom, mržnjom, frustracijama. On toga nije imao u sebi. U ono što je radio bio je toliko siguran, toliko uveren u svoje stavove i viđenje sveta da ga tu ništa nije moglo promeniti. Uradio je ono što je mislio da treba da uradi, a šta će posle biti... to nije uticalo na njegove odluke.
      
       Religija i politika bili su u središtu njegovog interesovanja?
       "Nije jasno da li je ikada bio član Francuske komunističke partije. To ne znam. Znam da su za njega svi politički sistemi bili loši, ali najmanje loši od svih bili su mu oni inspirisani marksizmom. To mi je rekao jedne noći u Parizu neposredno pred smrt i sa tim uverenjem je i umro. On nije imao ideoloških kontradiktornosti, mada ih je bilo u njegovom životu, ako krenemo od toga da je bio ateista iako je proveo osam godina u jezuitskoj školi. Zadržao je poštovanje prema crkvi, nije bio od jevtinih kritičara. I interesovao se za velike, osnovne probleme religije, za religioznu kulturu uopšte. Nije postojala knjiga koja se ozbiljno bavila religijom a da je on nije pročitao. Da dodam samo da je reč o zapadnim religijama i Rimskoj katoličkoj crkvi posebno. Njegovo duboko poznavanje ključnih problema religije može se videti u filmu "Mlečni put", gde su mnogi citati iz samih katoličkih svetih knjiga. Za njega se govorilo da je oštar antiklerikalac. No, ma koliko da je kritikovao klerikalizam, on ga nije ignorisao, niti omalovažavao."
      
       Vezan za Španiju, za narod i špansku kulturu, a u emigraciji i daleko od svega toga.
       "On je imao stalni odnos sa španskom intelektualnom emigracijom. Neprekidno je razgovarao sa njima, imao je i duboka lična prijateljstva i preko štampe i tih razgovora bio je u vezi sa svim što se u Španiji događalo. Kao stoprocentni Španac, svoju emotivnu vezu sa domovinom nikada nije izgubio. Ni u Francuskoj, ni u Americi, ni u Meksiku. U Americi nastavlja druženje sa nadrealistima koji su se masovno tamo preselili zbog rata u Evropi i moglo bi se reći da su samo promenili mesto boravka i ništa više. Isto se ponavlja i u Meksiku.
      
       Iako, dakle, Španac do kraja, poznavao je francusko društvo do njegovih najfinijih detalja i bio duboko impresioniran francuskom kulturom uopšte. To je često kasnije naglašavao i ne treba da čudi što ga u Francuskoj umnogome smatraju svojim. Isto bi se moglo reći i za Meksiko." Gde nalazite prave korene njegove umetnosti?
       "Ko ne poznaje Bunjuela, mora da se zbuni pred veličinom njegovog dela. Bunjuel je bio neumorni posmatrač i istraživač svega i u tome veoma disciplinovan i metodičan. Sve ono što čini jedno društvo za njega je bilo okean u koji je ronio do dna i odatle po svim stranama i opet na površinu. I tako sve dok ne otkrije i ne sazna o njemu esencijalne stvari, bez obzira na to da li je prema otkrivenom posle bio kritičan ili je to prihvatao kao pozitivno. Čitao je mnogo, sve što je mogao, špansku literaturu, francusku književnost, odlično je poznavao englesku novelu, onda američki roman, pa Meksiko. Voleo je klasičnu muziku, ali i džez i dobro ga je poznavao. Jednom u Njujorku smo slušali džez u društvu američkih muzičkih kritičara i po završenom koncertu Bunjuel je ukratko izneo svoje viđenje vrednosti džeza i njegove suštine kao muzike. Nastao je tajac. Muzički kritičari su zanemeli od čuda.
       Znate da je bio bokser i da je čitav život ujutro radio gimnastiku? Oružje? O, o tome je znao sve, ali ne na onaj serijski način - model, godina proizvodnje, cena. On je i to znao, ali i kako se spravljaju barutna punjenja za puške iz tog i tog doba, za revolvere iz raznih epoha. Ponekad je i sam pravio te kapisle, pa je bilo zabavno. Doboši i dobošari iz Kalande? Za Uskrs je obavezno odlazio tamo i tu je satima i satima posmatrao dobošare. Tri dana i tri noći se stotine njih bez prestanka smenjuju tako da sve grmi. Od silnog napora, palica i teških doboša, ljudima se na rukama i po stomaku, po grudima, a i na butinama, ponekad otvore krvave rane, ali niko ne prestaje da dobuje. To su za Bunjuela bile fascinantne scene. Ta snaga kolektivnog zanosa. Onda stalno druženje sa velikim brojem veoma talentovanih i intelektualno moćnih ljudi. Njegovo prijateljstvo sa Lorkom bilo je zadivljujuće. Pa Dali, Breton, Mačado, Unamuno, Alberti, Aub, Man Rej i mnogi drugi. Odlično je poznavao psihoanalizu Frojda i Junga. Više puta je i mene zvao da večeramo sa Lakanom i to je takođe bio uzbudljiv susret. Rečju, sve ga je opčinjavalo, a da ga ništa nije potčinjavalo. Sve, dakle, u paradoksu. I sa neizbežnim i svojevrsnim humorom."
      
       Govori se i da u njegovom društvu nije bilo žena?
       "Još jedna od zabluda o Bunjuelu. On je obožavao svoju majku, svoje sestre i čitavu svoju familiju i svi su oni često bili uz njega. Njegova žena je bila sasvim sigurno voljena i poštovana kao retko koja. Imao je i snažnih prijateljstava sa ženama, kao ono sa Žanom Moro. To je bilo vrlo iskreno u dugo prijateljstvo od koga je štampa iz svojim profiterskih razloga stvorila nešto sasvim suprotno od onoga što je zaista bilo. Zato i nije voleo fotografe. On je bio čovek visokog stila, svojom ličnošću je zavodio sve oko sebe, i žene i muškarce, ali to nikako nisu bila onakva prijateljstva, vulgarna i prazna kakvim ih prikazuju oni koji Luisa nisu poznavali.
      
       Poslednji susret, poslednje sećanje.
       "Poslednji put sam ga video nekoliko dana pred njegovu smrt. Bio je fizički vrlo slab, ali mu je glava radila kao i pre. Čitavog života potpuno jasnih ideja i stavova, svestan svega što ga okružuje i što se u svetu dešava, od najsitnijih dnevnih detalja, do književnih ili filozofskih kretanja, u tačnom odnosu prema svemu, tako je i otišao sa ovoga sveta. Po svedočenju njegove najuže familije koja je bila uz njega do poslednjeg časa, ležao je iznurenog i slabog tela, ali mirne i čiste svesti. Čak je sam sebi povremeno i kontrolisao puls. I u jednom trenutku je rekao: 'Evo, sad je ovo gotovo...'
       Treba li da kažem da me njegov fizički nestanak i dan-danas boli? Ne samo zato što sam izgubio iskrenog prijatelja već i stoga što svetu sve više nedostaju ljudi kakav je bio Bunjuel.
      
       BRANISLAV ĐORĐEVIĆ
      
      

       Razgovarao sa svojim sluhom


       "Nagluvost Bunjuelova imala je uticaja i na njegov karakter. Zamaralo ga je prisustvo mnogo ljudi u zatvorenom prostoru, u restoranu gde je i inače buka. Tada bi se naprezao da čuje sve što se govori i to je moralo da ga opterećuje. A opet, ako bi neko na snimanju, iz ekipe prošaptao nešto, odmah bi se okretao tamo i kroz smeh govorio: 'Čuo sam vas, čuo, spremate se da popijete ono dobro vino', ili već šta drugo o čemu su šaputali. Ponekad bi u svojoj sobi u rano jutro sam razgovarao sa svojim sluhom. Kaže: 'Kako smo danas?' a onda odgovara kao da mu sluh sam govori: 'Loše, loše don Luis'. Pa opet on: 'Bez brige. Izguraćemo nekako i ovaj dan!'"


      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu