Pamtim k'o slon, rano sam za svoje godine i počeo, te će biti sigurno već pedeset godina protekle nam povijesti, kojom će se istoričari uskoro baš lijepo naslađivati, a da ne mogu u pamćenju pronaći ali baš nijedan štrajk starohana a zarad dječjih interesa. Mogu naći stravičnu množinu uvaljivanja djece u kojekakve štrajkove u interesu starohana, u interesu nekakve njihove tuče za nešto, to da, a bar jedan onaj malo prije rečeni nikako.
       Ne mogu se, dakle, sjetiti, na primjer: da li su prosvjetni radnici štrajkali u znak protesta zbog dnevnopolitičke vulgarizacije nastavnih planova i programa, te odgovarajućih im udžbenika, kao što, recimo, bijaše onaj iz zemljopisa za gimnazijalce, neke davne '93/94. kada su se značajno trošile pare kojih danas nema, u kojem je jedno poglavlje imalo naslov Bogatstva srpskih zemalja, a jedna jedinica unutar tog poglavlja Plitvička jezera; da li su kada univerzitetski profesori i ini intelektualci štrajkali zbog, nekad i negdje čak i zakonski (i onaj, i ovaj) uređene podjele na metuzaleme i kandidate za metuzaleme; da li su zdravstvenici štrajkali zbog nedostatka lijekova u bolnicama i apotekama, zbog loše brige o zdravstveno ugroženima, o tzv. higijenskim prostorijama u bolnicama ili cvijeću u bolničkim hodnicima, neću ni da pitam; da li je na ovim (i nešto malo širim) prostorima iko kada ozbiljnije štrajkao za nešto što nije samo malo više platežnih sredstava na žiro ili nekom drugom računu. Kao što jednako tako ne mogu prihvatiti da neko tenta srednjoškolce na štrajk protiv maturskog ispita usred sredine školske godine, k'o biva, to je za njihovo dobro, kad i sam u nekoj društvenoj igri koja je u toku odbija protivniku pravo na samovoljnu promjenu njenih pravila. Ili kao što odbijam da samo po određenoj recepturi mogu učestvovati u bilo kojoj i bilo kakvoj političkoj "tuči", i po toj recepturi i u tu "tuču" još nagovarati i mladost za čiju sam sudbinu kao zabrinut.
       Mnogi je stručnjak svašta već istražio i zaključio, mnogi je rodoljub kao i domoljub kišom istih takvih suza dobrano nakvasio papire sa pripremljenim kuknjavačkim govorima, a meni još nije jasno zašto da nam se "ova deca ne rasture po svetu". Šta to nedostaje svijetu ako je, recimo, djeci tamo dobro? Da li djeca kad se rasture po svijetu nužno moraju u tom svijetu i ostati? Da li su nam mrska bilo kakva i bilo koja rasturanja djece po svijetu? Da li su nam mrža ona sa povratnom kartom ili ona sa jednosmijernom? Da li to mi kukamo zbog njihovog odlaska jer neće više biti "k nozi" vratila se ili ne vratila, ili i neki(h) drugi(h) razlog(a) ima? I napokon kako uz to ide vrlo česta želja da vrlo svoju djecu, ako je ikako moguće, malo rasturimo po svijetu? Mnogo je pitanja, posebno onih na koja ne bismo htjeli odgovarati.
       Dobro je da nam se djeca rasturaju po svijetu ako je djeci tako bolje (opšte mjesto?!), bolje je da nam se djeca ne rasturaju po svijetu ako je djeci tako bolje (opet opšte mjesto?!), ali je najbolje da djeca mogu da se rasturaju po svijetu, da ne moraju, i kad se rasturaju da to rade s povratnom kartom (sve opšte mjesto do opšteg mjesta?!). Ima i četvrti stepen u našem jeziku koji ovom prilikom ne mogu koristiti, možda nije pristojno, a to je kad djeca nisu vezana ni korjenima ni lancem, kad nas nije strah ni njihovog ostanka, ni njihovog odlaska, a posebno njihovog povratka nakon odlaska s mogućim ili stalnim ili privremenim zadržavanjem
       Ali ne mogu izbjeći kazati da će se rasturiti po svijetu ona djeca kojoj ne odgovara bilo kakvo nametanje bilo kakve krivice u bilo kakvoj vulgarnoj politizaciji i polarizaciji društva, ona djeca koja ne pristaju da im pripadnost nekom od ideoloških polova bude kriterijum vrijednovanja stvaralačkih sposobnosti, ona koja ne žele ništa do malo otvorenog prostora koji im omogućava dostizanje stvaralačkog maksimuma, ona djeca koja ne prihvataju da je car mudar samo zato što se njegova ne poriče, pa ma kako im se taj car predstavljao. Ona djeca kojoj nije san lister ili neko slično odijelo, već im je san nešto drugo a odjevaju se kako im se svidi.
       Ima mnogo takve još nerasturene po svijetu djece, ima vjerovali ili ne ili koliko god to za ovdašnje prilike izgledalo čudno i nekoliko oaza u koje se ta djeca sklanjaju. Pogledajte malo oko sebe, vidjet ćete. Samo ne dižite prašinu ako već ne možete zaustaviti vjetar koji nikako da stane. I ne kukajte.
      
       (Autor je programski direktor u Centru za stvaralaštvo mladih)