NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Racionalna kreativnost

Moderna umetnost je odavno napustila ulje na platnu, stvari se rešavaju u više dimenzija, a enterijer je zaista raskršće svih umetnosti

      Sve aktivnosti dizajnera Borisa Stajkovca, izrazito maštovitog i komunikativnog čoveka, zahvaljujući kojem je Beograd i u poganim vremenima sačuvao nešto od svoje magične privlačnosti, svode se na jednu, golemu aktivnost: menjanje, poboljšavanje ambijenta u kojem živimo. Početkom devedesetih Stajkovac je verovao da se te promene mogu izvesti kroz ono što frazeolozi obično nazivaju društvenim angažmanom; marta 1991, zajedno sa Branislavom Lečićem i nekolicinom drugih ljudi, vodio je studentske demonstracije kod Terazijske česme, a učestvovao je i u demonstracijama naredne godine.
       Razočaran politikom (ili, ako hoćete, "politikom"), promenio je formu svojih akcija, ali su cilj i suština - menjanje slike koja nas okružuje - ostali isti. Sredinom decenije pokrenuo je kampanju pod nazivom "Mi jesmo anđeli"; akcija, koja je rađena u dva maha i uz pomoć mnogih poznatih umetnika, imala je za cilj da promoviše, sačuva i dodatno motiviše ono što je bilo najprodornije i najvrednije u mladoj generaciji. Takođe, Stajkovac je pokretač poznatih projekata "Petsto košarkaških tabli" i "Ostavi oružje kod kuće". Ovih dana on ima nove planove: smatra da bi uvoznici sportske opreme mogli da ulože novac u obnavljanje sportskih terena u školama, a da bi zastupnici firmi koje proizvode dečiju opremu mogli da finansiraju obnavljanje zapuštenih dečijih igrališta u Beogradu. I jedni i drugi zauzvrat bi dobili pravo da na tim mestima postave svoje logotipe i ostale propagandne elemente. "Marketing je", kaže Stajkovac, "dobar način da se sredstva usmere u tom pravcu, jer iz državnih budžeta sigurno neće ništa stići, a mlad svet ne može da čeka."
       Boris Stajkovac takođe ne može da čeka: paralelno sa pridobijanjem uticajnih ljudi za ove projekte, on se bavi svojim osnovnim poslom, dizajnom enterijera. Svrha tog posla, u kojem je Stajkovac poslednjih godina postao veoma cenjen, jeste, opet, ulepšavanje i oplemenjivanje ambijenta kojim smo okruženi.
       "Nedavno sam", kaže on, "neke elemente enterijera izložio u 'Jugoslovenskoj galeriji' i ta je izložba, rekao bih, privukla dosta pažnje. Svojevremeno sam imao i dve samostalne slikarske izložbe, bavim se i grafičkim dizajnom, ali to su mi male teritorije. Moderna umetnost je odavno napustila ulje na platnu, stvari se rešavaju u više dimenzija, a enterijer je zaista raskršće svih umetnosti. Nameštaj je savremena skulptura."
       Prvi Stajkovčev projekat ovog tipa, poslastičarnica "Čarobnjak", obezbedila mu je dalje ponude i dobro razvijanje posla.
       "Diplomirao sam na medicini i to je fakultet koji čoveka uči da racionalno razmišlja, jer medicina je nauka o tome kako funkcioniše sistem. Radeći enterijere, spojio sam taj racionalan način razmišljanja sa nečim što sam zavoleo još u detinjstvu, sa onim impulsom koji me je stalno terao na crtanje, na kreiranje. Nudeći, dakle, klijentu konceptualno rešenje, ja se borim i za dizajnersku slobodu. Danas već klijenti dolaze sa potpunim poverenjem i prepuštaju mi osmišljavanje posla na nekoliko koloseka. Imao sam tu sreću da uradim sedamdesetak većih objekata, uglavnom u Beogradu, ali i u Novom Sadu i drugim mestima."
       Stajkovac, dalje, kaže kako se njegov stil uglavnom zasniva na elementima koji su već poznati i koji u istoriji dizajna imaju svoje mesto. "Ako, na primer, dizajniram irski pab, onda idem na prepoznavanje kao snažan element komunikacije i kompiliram elemente koji već postoje, umesto da izmišljam nove. Isto se odnosi i na tratorije; za njih sam elemente uzimao iz italijanske tradicije. Mislim da ne treba biti revolucionaran po svaku cenu. Želim da ono što radim bude prihvatljivo i u komercijalnom i u estetskom smislu, a ovo je posao u kojem čovek mora jako dugo da sazreva kako bi postao sposoban da izmisli nešto sasvim novo što će ispunjavati oba ta uslova."
       Osim toga, Stajkovac dosta polaže na asocijacije koje nas vraćaju u detinjstvo: dakle, u lepo doba tokom kojeg nam se čini kako sve možemo. "Takvu koncepciju", kaže on, "koristio sam u poslastičarnicama koje liče na nekakve bajke."
       Naposletku, Stajkovac će ponoviti kako mu je želja da ljudi, dok borave u nekom od prostora koje je osmislio, nemaju, ovde sasvim uobičajen, osećaj beznađa. "Hteo sam da sivilo zamenim bojama. Mislim da je klub 'Sinema' dobar primer za to: jake boje koje u njemu vladaju bile su odlično prihvaćene jer su kod ljudi budile prijatan osećaj i neku vrstu optimizma.
      
       IVAN IVAČKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu