NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Rat u ime sumnjivog morala

Na ovogodišnjem Lajpciškom sajmu knjiga nagrada za prevodilački rad dodeljena je nemačkom prevodiocu iz čijeg govora prenosimo delove

      Lajpciški sajam svake godine dodeljuje po dve nagrade za međuevropsko razumevanje. Glavna nagrada je ove godine pripala poljskoj književnici Hani Kral koja, i sama Jevrejka, u svojim romanima opisuje sudbinu Jevreja za vreme nemačke okupacije (prisetimo se: pre četiri godine ovu nagradu dobio je Aleksandar Tišma). Druga nagrada, za prevodilački rad, dodeljena je nemačkom prevodiocu Peteru Urbanu za njegov izuzetan i kompetentan rad na približavanju slovenskih književnosti nemačkoj publici.
       Peter Urban je studirao slavistiku, između ostalog, i u Beogradu, gde je početkom šezdesetih godina došao u dodir sa tada neobično živom literarnom scenom. Svega nekoliko godina kasnije promovisao je u Nemačkoj mnoge srpske autore kao što su Miodrag Bulatović, Bora Ćosić, Danilo Kiš, Mirko Kovač, Dragoslav Mihailović, Miloš Crnjanski, Brana Crnčević, Miodrag Pavlović. Srpska proza i lirika nikada nisu bile tako dobro zastupljene u nemačkom izdavaštvu kao u doba kada je Peter Urban bio lektor u velikoj izdavačkoj kući "Zurkamp".
       Na završetku Lajpciškog sajma knjiga primajući nagradu namenjenu osobi koja posreduje između naroda i jezika i time doprinosi međusobnom razumevanju, Peter Urban je održao govor neočekivanog sadržaja iz koga prenosimo delove.
      
       Sramni pojam "kolateralna šteta"
       Zahvaljujem na nagradi čije mi je ime simpatično, jer ono je ujedno i program. Oduvek sam shvatao svoj zanat kao čin sporazumevanja, od časa kada su me 1964. godine beogradski pesnici Vasko Popa i Miodrag Pavlović promovisali za prevodioca rekavši mi: ne možeš da studiraš godinu dana u Beogradu, a da ništa ne učiniš za srpsku književnost. Tako sam počeo, a u staroj Jugoslaviji sam naučio i to da je svest naroda mnogo bolje sačuvana u njihovim književnostima nego u istoriji.
       Međusobno razumevanje nam je danas potrebnije nego ikada, to nam je na uznemiravajući način predočio Volfgang Hilbig, ukazavši u svom novom romanu "Provizorijum" da bi, pre nego što raspravljamo o "evropskom" sporazumevanju, trebalo da se skromno ograničimo na sporazumevanje u sopstvenoj zemlji i da sebi postavimo pitanje: da li smo uopšte za njega sposobni, da li smo na njega spremni? Zbog sećanja na kampanje koje su na Zapadu vođene protiv istočnonemačkih pisaca oklevam da na ovo pitanje odgovorim potvrdno.
       Sporazumevanje između nas samih, a da i ne govorimo o sporazumevanju s drugima, ne može se zamisliti bez podsećanja na sopstvenu istoriju. Ono pretpostavlja sposobnost i spremnost da se razume, a i jedno i drugo se zasnivaju na jeziku, jer boljeg sredstva sporazumevanja nemamo. Na pitanje da li uopšte još možemo jedan drugog da razumemo, mora se odgovoriti protivpitanjem: kako razumeti jezik u kojem se rat više ne zove "rat", već ublaženo "konflikt" ili pak samo "kriza"? Kako razumeti kancelara koji staje pred kamere i tvrdi da ne vodimo rat?
       NATO je vodio rat, punih 78 dana, 38004 "leta protiv neprijatelja" odgovara cifri od gotovo 490 na dan; NATO je prekršio međunarodno pravo i poveo rat protiv jedne suverene države, rat u ime sumnjivog morala, navodno u zaštitu ljudskih prava, rat protiv Miloševića, a pogodio je, kao i svojim sankcijama, srpsko stanovništvo. A u to da se putem rata ne rešavaju problemi, već stvaraju novi, možemo se svakodnevno uveriti naočigled katastrofe u NATO-protektoratu na Kosovu.
       Ovaj rat je vođen i pomoću jezika, pomoću jezika laži i demagogije. Kako razumeti pojam "mirovni razgovori", kada u Rambujeu suparničke strane nisu međusobno razmenile nijednu reč?
       Ne protivurečivši doživeli smo volšebni preobražaj Albanaca na Kosovu od terorista, pa preko "pobunjenika" i "gerilaca" do "boraca OVK", pripadnika "Oslobodilačke armije". A šta je sa svim ostalim separatistima u Evropi, sa IRA, sa ETA, sa Kurdima, sa Korzikancima? Koliko pritvornosti, koliko licemerja u dvostrukom i trostrukom moralu onih koji vladaju nama!
       O najsramnijem pojmu koji su izmislili NATO-generali - "kolateralna šteta" - rečeno je ono što je bilo potrebno da se kaže. Ali naš javni jezik prepun je reči koje lažu, ulepšavaju, izopačuju, prikrivaju: "vazdušni udari" zvuči čistije nego bombardovanje, "raspad Jugoslavije" deluje kao neminovnost poput neke prirodne katastrofe i navodi nas da zaboravimo da se za rasparčavanje ove zemlje, za čije je osnivanje u dva svetska rata proliveno toliko krvi, ne može okriviti samo nacionalistička politika Miloševića, već da se na njemu sistematski radilo, takođe i sa naše strane. Veliki broj nemačkih listova, pre svega televizijske stanice, koje su od samog početka ratova na Balkanu bile deo ratne propagande, izgleda da više ne primećuju u kojoj su meri naseli, da citiram Petera Handkea, "golom, pohotnom ratnom raspoloženju". Pod pretpostavkom da to želimo, mogli bismo lako shvatiti kako je stvoreno to raspoloženje.
      
       Profitirati od obnove Kosova
       Trebalo bi otpočeti sa konstatacijom da su prve izbeglice u balkanskim ratovima bili Srbi; da su države kao Hrvatska i Bosna, u cilju širenja svojih propagandističkih laži angažovale američke agencije kao što je "Ruder Fin", čiji šef Džems Haf na sledeći način opisuje svoj posao: "Naš zadatak nije da proveravamo informacije (u pogledu njihove istinitosti)... Naš zadatak je da informacije koje nam se čine povoljne brzo pustimo u opticaj i da pogodimo u brižljivo odabran cilj." U američkom engleskom za to se koristi mudro smišljena kovanica "krizna komunikacija".
       Pod pretpostavkom da zaista želimo da razumemo na koji način su nas lagali o ratu koji više od deset godina traje na Balkanu, bilo bi dovoljno da se pozabavimo izvrsnom analizom Mire Beham "Ratni bubnjevi. Mediji, rat i politika". Međutim, ja imam utisak da mi to ne želimo. Kako shvatiti jednodušnu mržnju i zluradost koje su zapljusnule Petera Handkea kada je tražio "Pravdu za Srbiju"? Jednog autora koji insistira na starom načelu da treba saslušati i drugu stranu i koji kao retko ko zna kako se pomoću reči i slika može lagati? Jednog autora koji u jednom od svojih najlepših romana "Ponavljanje" svoju tugu za Jugoslavijom, koju i ja delim, saopštava isto toliko otvoreno kao Volfgang Hilbig svoj očaj zbog raspolućenosti Nemačke? Handke, međutim, nije zaboravio jedno bitno pitanje na koje daje sledeći odgovor: "Jedina država koja ima koristi od sadašnjeg rešenja je Nemačka. Nemačka je žarko zainteresovana za postojanje što većeg broja državica sposobnih za podaništvo i upućenih na ekonomsku moć Nemačke. To će sve jasnije dolaziti do izražaja." U ekonomskom delu lista "Frankfurter algemajne cajtung" od 22. januara 2000. nalazi se sledeći naslov: "Profitirati od obnove Kosova. Novi biro firmi olakšaće hesenskim preduzećima pristup jugozapadnom Balkanu". A mi sa obnovom cvetnih poljana već imamo iskustva.
      
       Namirivanje računa za Sarajevo
       Nemačka politika na Balkanu ima konstantu koja se uvek svodila na princip: podeli pa vladaj. Još 1842. Fridrih List je Balkan označio kao "naše zaleđe"; u uspomeni je ostao bojni poklič cara Viljema: "Serbien muss sterbien" (Srbija mora umreti). I nacisti su Jugoslaviju rasparčali i podelili među vazalima lakomim na teritorije, da bi naročito svirepo besneli u Srbiji, masakr u Kragujevcu je primer za mnoge druge. Hamburška izložba o Vermahtu, koja je dočekana sa istom mržnjom kao i protest Petera Handkea, razjasnila mi je između ostalog neke stvari. Postavljajući generala Franca Bemea za glavnog zapovednika u Srbiji, Hitlerova administracija nije slučajno izabrala jednog Austrijanca; kao što može da se dokaže na osnovu citata, on je hteo da sa Srbima namiri stare račune za pucnje u Sarajevu. Od naše istorije ne možemo pobeći, ona nas prati na svakom koraku, gde god mi bili i ma koliko se "normalno" ponašali ili osećali.
       Za mene ostaje neshvatljiv bes pre svega mladih ljudi zbog protesta Petera Handkea. Otkud bes ljudi koji nikada nisu bacili pogled na romane Ive Andrića ili Danila Kiša, iz kojih su mogli nešto da nauče? Šta navodi ljude koji ne umeju ni da speluju, a kamoli da izgovore ijedno srpsko ime, da drugačije mišljenje koje se temelji na znanju dočekaju s ironijom, ruganjem i bezobrazlucima? Otkud ta bezmalo zagrižena volja da se odobrava politika koja je 1999. sama proglasila svoje bankrotstvo? Da li su sada stari levičari i mladi ljudi pristupili veri? Ili je to stara, duboko ukorenjena čežnja da se najzad nađemo na strani pobednika, pošto je svet 20. veka dvaput odbio da prihvati nemačku blagodet?
       Očigledno stvari loše stoje sa podlogom za sporazumevanje sa istočnosrednjom Evropom, kako se to lepo naziva. Broj naslova i visina tiraža mogli bi da posluže kao dokaz za to koliko nam se u međuvremenu smanjila radoznalost. Utoliko više cenim ovu nagradu koju shvatam kao podstrek da nastavim u svom radu - možda na još neprevedenim tekstovima Danila Kiša u duhu Kamijevog "ipak".
      
       MIRIJANA MILOŠEVIĆ-VITMAN


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu