NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Povratka više nema

Moj život vredi onoliko koliko ga budem sačuvao, ali ja ne želim da ga sačuvam ako ću živeti neslobodno. Boriću se dok me metak ne zaustavi

      Bogoljub Arsenijević Maki, pobunjenik iz Valjeva, opet je vest: pojavio se na Televiziji Republike Srpske i potvrdio da je pobegao iz bolnice ispred nosa zatvorskog čuvara, dokazujući još jednom da je čovek spektakla, nameran da na razne načine hrani legendu o sebi. (Pre desetak dana NIN je ostavio Arsenijeviću pitanja na "mrtvoj javci" - klupi u parku - i dobio odgovore, što će se i osetiti u mehaničkom sledu pitanja i odgovora lišenom upadica svojstvenih živom razgovoru.)
       Legendu je Srbija upoznala kada je Arsenijević predvodio juriš na valjevsku opštinu, u kojem je nastradalo nekoliko policajaca, na Petrovdan 12. jula prošle godine. Jedni su tada u njemu prepoznali novog Mesiju, drugi posumnjali da se radi o Miloševićevom provokatoru koji nasiljem želi da kompromituje opoziciju.
       Legendu o sebi Arsenijević je počeo da stvara kada je sa 12-13 godina sam sebi dao nadimak Maki. Mnogo je voleo francuskog pisca Albera Kamija, a "kada se reč Kami malo izmeša, dobije se Maki". Tvrdi da su Arsenijevići, pod Arsenijem Čarnojevićem, "stigli na vr' Tabanovićke gradine iznad Lepenice i Ribnice, blizu Mionice", gde mu se rodila majka Nada.
       Kao treće, vanbračno, dete "završio sam škole života u šupama ili privatnim kućama gde smo stanovali. Nije imalo hrane, odeće i struje, ali je bilo mnogo ljubavi i knjiga". Kada je napustio šesti razred osnovne škole, majka mu je poklonila komplet uljanih boja, četkice za slikanje, komplet od sto knjiga "Lastavica" i rekla: "Ovo su ti odeća, svetlo i hrana." Savet majke, akcijaški molersko-farbarski kurs, bogata privatna teološka biblioteka, obilaženje manastira, ikonografska dokumentacija, pretvaraju Arsenijevića u slikara koji je u poslednjih 12 godina oslikao oko pet hiljada kvadratnih metara fresaka u crkvama Šabačko-valjevske eparhije: Badovinci, Štitar, Lipolist, Ribari, Ribnica, Gola Glava, Gornje Leskovice. Stručno objašnjava: "Radim vizantijsku ikonografiju po svetogorskim erminijama uz postavljanje novih scena sa velikim brojem svetitelja, verujući da njihovo prisustvo čini vaseljenski sabor nebeske i zemaljske liturgije u crkvi. Što više svetih, veća molitva."
      
       Odrasli ste u valjevskoj Radničkoj koloniji gde su ljudi, kažu, ponosni na svoje radništvo, siromaštvo, zajedništvo. Da li Kolonija rađa bundžije, revolucionare ili komunističko-socijalističke poslušnike? Kako je glasala Kolonija?
       - Radnička kolonija ili socijalistički Harlem, kako je često zovemo, jeste oaza iskonske lepote duha, proizišla iz najdubljeg iskustva fizičke bede, najdrastičnija je posledica eksperimentalne komunističke doktrine, koja nije prestala i u kojoj je sabran najniži socijalni stalež. Niko ništa nema, ali to se deli. Ono što odlikuje to siromaštvo jeste ponos pošto uspevamo da preživimo svoju bedu, ali je ne želimo niti je volimo, jer nas je ponižavala.
       Iz tih razloga smo prvi u Valjevu započeli negiranja vlasti i Miloševića. Time i jesmo bundžije i nikada nismo ni bili za Miloševića. No, on je tu u Koloniji kao i u celoj zemlji.
       U Koloniji smo 1992. godine osnovali Republiku Koloniju kako bismo na neki način obesmislili i obezvredili neokomunističku vlast. Republiku Koloniju smo zamislili kao diktatorsku tvorevinu po uzoru na Srbiju. Sam sebe sam proglasio diktatorom, poput Miloševića. Izabrao sam ministre, među njima i ministra za kulturu i unutrašnje poslove koji nikada nije ništa govorio, ali je na svako pitanje odgovarao rikanjem kao govedo.
       Prve valjevske pobune pokrenula je u Koloniji nas nekolicina smelih ljudi - Aca, Mika, Gubar, Ćela, Teša, Francuz, Geja...
      
       Doživljavaju vas kao rođenog buntovnika, revolucionara ili čoveka sklonog spektaklima i hepeninzima. Ko je u pravu?
       - Od kada sam postao svestan sebe kao mikrojedinice u ovom mikrokosmosu, moj unutrašnji i spoljašnji svet je svet apsurda u kome izmišljam ili nalazim razloge svog življenja. Otuda potiče neprekidan bunt protiv zla u bilo kom obliku, jer ja ne mislim da se treba buniti već - to činim svakodnevno. Moja biološka i geografska realnost jeste komunističko podneblje u kojem se ljudi rađaju, umiru, nikada ne saznavši da postoji bolji svet.
       Moguće je da je ova stvarnost odredila moj put, jer je beda u mnogima od nas razvila osetljivost i poznavanje pravog smisla života. I ja ne prihvatam komunističke zločine sa predumišljajem, vođene određenom logikom načela protiv čovekove lične slobode i boriću se protiv njih dok u meni vatre ima. Jer, život i ima smisla ukoliko se čovek distancira od zla suprotstavljajući mu se svojevrsnom pobunom kojom izražava ličnu slobodu.
       Samo nepristajanje je sloboda, bez obzira na posledice, jer smrt u našim uslovima nije gubljenje života, već oslobađanje od iluzije života. I jer moje načelo nije život već sloboda u njemu. Verujem da je svaki čovek dužan da se u svom životu ostvari stvarajući slobodu za sebe i bližnje.
       Ovde sve vri jer imamo diktatora i veliki narodni logor prepun siromaštva, krvi i robova. Ne biti tiranin, ali ne biti ni rob, već se svakodnevno distancirati od njih dokle god se zlo ne umori i nestane.
       Način kojim izražavam svoje suprotstavljanje zlu jeste pobuna različitim sredstvima, koja se manifestuje kao agresivna. To je zato što nam nije dozvoljen civilizovan način pobune. Da jeste, razlozi pobune ne bi postojali. Svaki moj istup jeste specifičan jer ne prihvatam klišee političkih trendova. Ja nisam političar, već geografski odgovoran čovek pred ljudima i mojim nasleđem, bez ideje da dođem na vlast, već da je se oslobodim.
       Shvativši da se ljudi moraju udružiti u smislenu borbu protiv zla, shvatio sam i načine na koje to mogu reći. Spektakli i hepeninzi su deo moje prirode kao što je to i sama pobuna. No, njihova kolektivna egzistencija prestaje ostvarivanjem cilja, a on je ukidanje i nestajanje Miloševića i demonizma.
      
       Da li biste ponovo, kao na Petrovdan prošle godine, jurišali na opštinu i tukli se sa policijom? Da li ste bili zadovoljni brojem okupljenih demonstranata (oko pet hiljada)?
       - Čovek ne može izaći iz zla ako ga ne rastemelji i postavi dobro. Nisam se iznenadio ni brojem ljudi, ni njihovom reakcijom na poziv da krenemo u osvajanje slobode na jedini mogući način. Da je moguć, pokazalo je to iskustvo. Bez ijedne žrtve mi smo ušli u opštinu pretukavši stotinak policajaca, čime smo pokazali ostalom građanstvu da se na takav način mora i može spasiti od Miloševića.
      
       To je bio skup i protiv vlasti i protiv opozicije. Šta zamerate vlasti, šta zamerate opoziciji?
       - Milošević se davno popeo na veliki srpski brod, otevši kormilo od tadašnjeg kapetana, i sa sve posadom krenuo po strašnoj izmaglici put mora i velikih okeana ne shvatajući da je to rečni brod i da Srbija nema more. Sa brodom punim ludaka i lošim kormilarom za relativno kratko vreme Srbija se nasukala na periferiju istorije, gde svojim rasparčanim gusarskim skeletom podseća na daleku prošlost i još udaljeniju budućnost.
       U rukama kapetana ostalo je samo kormilo, sa kojim je do juče kao Noje slavljen i praćen ogromnim brojem miševa, obećavao veliku reku a uplovio u isušenu močvaru. Ta močvara prepuna raznorodnih gladnih zveri je nesrećna Srbija kojom već poodavno vlada zakon džungle. Tako, u tom debelom crevu sveta vlada godinama vrhovni gospodar dana i noći despotizmom i sarkazmom, smrću i životom, bedom i apsurdom. Vlada kao i svaka dominantna zver dok je starost ne savlada ili je ugrozi neka mlađa i jača.
       Činjenice govore o katastrofalnom istorijskom porazu Srbije tokom sadašnje vlasti. Beda u koju su nas uveli je ponižavajuća i ne može se više tolerisati. S obzirom na način kojim vlast vlada, ona se mora do temelja srušiti i ukinuti, a zatim uspostaviti novi sistem vrednosti, jer mi upravo živimo po pravilima zastarele i privatne ideje. Sva pravila su podređena egzistenciji manjine, jer ih ta manjina stvara za sebe a ne za nas. Jednostavno, moramo prestati da poštujemo ta pravila i time zaustavimo egzistenciju zla.
       Opozicija ili, još bolje, lideri takozvane srpske opozicije takođe su veslači Miloševićeve dugogodišnje plovidbe na suvom. Za sitne nagrade (banane, kokos, semenke) - poklanjali su vođi ono što je u njih narod najviše ulagao - poverenje da su oni ti koji će osloboditi zemlju od nečastivog. Međutim, Brozovi učenici nikada neće srušiti svoju školu privilegija. To će učiniti građani i studenti neinficirani komunizmom, sada započetim autentičnim građanskim otporom kao u Čačku, Leskovcu, Kraljevu, Valjevu, Loznici, Novom Sadu, Požarevcu...
       Drašković godinama govori narodu da se bori gandijevski. Dok narod ganduje, on pored njega prolazi u crnim blindiranim džipovima sa telohraniteljskom svitom. Đinđić se kaje jer je sa Miloševićem tajno dilovao 1996-1997. godine. Oni nisu jedini. Njihovi promašaji, promašaji su ne samo loše procene već i loše posledice koje oseća samo narod.
       Međutim, oni su zlo za sebe i za narod, dok je vlast zlo za celu zemlju.
       I sadašnja slika opozicionog delovanja je zastrašujuće sramna. Svojom pasivnošću su dali Miloševiću vremena da se oporavi od gubitka Kosova. Uostalom, sve njihovo delovanje tokom ovih godina je isuviše problematično da bi bilo slučajno. Govore o oslobađanju devet miliona Srba od Miloševića, a nisu se ni potrudili da iz zatvora oslobode nekoliko političkih zatvorenika.
      
       Da li mislite da do promena u Srbiji može doći akcijama kao što je bila vaša, pojavljivanjem Novkovića na leskovačkoj televiziji, demonstracijama nezadovoljnih rezervista...?
       - Takvim događanjima se naglas reklo i vlasti i opoziciji da su previše neozbiljni u svom poslu i da oni nisu centar sveta, već da je to narod. Događanja u Čačku, Leskovcu, Valjevu, Kraljevu, Loznici govore o začetku nove borbe protiv mraka ma ko ga pravio. Nevladine organizacije mogu mnogo da učine na tom polju ali ne za poslugu opoziciji, već stvarajući novu svest građana sa demokratskim pretpostavkama civilnog društva.
       Međutim, pojedinačnim mitinzima u različito vreme Srbija se neće osloboditi tiranina.
      
       Kakav je vaš politički program promena u Srbiji?
       - Ono što predlažem jeste pobuna protiv Miloševića jednovremeno u svim opštinama u zemlji iz vrlo jednostavnog razloga - ako rasporedi svojih 120 000 policajaca u sve opštine i pokrije sve punktove u opštinama, tako ih razlaže u manju i nekorisnu masu, jer je odnos snaga između sile naroda i njegove moći u korist naroda. Tu se radi o psihološkoj prednosti naroda nad manjinom koja vlada.
       O građanskom ratu nema govora jer Milošević u svim opštinama može samo tu opštinsku policiju da rasporedi, koja je raštrkana po gradu, čuvajući TV, radio, Elektrodistribuciju, poštu, SDK, opštinu, kancelarije vladajućih stranaka, policijsku stanicu... a ona ne može da pruži adekvatan otpor. Razloga ima više. Među njima je i garantovano loš odziv policije, jer se gradska policija neće sukobiti sa svojim sugrađanima, a naročito ako zna da su ista dešavanja u svakom gradu istovremeno te da im niko ne može doći u pomoć.
       Eventualni sukobi ne mogu trajati duže zbog nadmoćnosti građana koji će svakako na dan opšte pobune doći sa svim raspoloživim sredstvima.
       Svaki minut koji opozicija daje Miloševiću jeste njegova nova snaga, a što skorijom pobunom protivu njega mi sprečavamo najmanje tri buduća rata na našim prostorima - sa Crnom Gorom, u Vojvodini i Sandžaku. Koliko ćemo žrtava sprečiti, znamo iz iskustva.
       Građanska pobuna je već u mnogim gradovima postala stvarnost. Mojim zatvaranjem nije ništa prestalo. Ako me ponovo zatvore, to će samo ubrzati taj proces.
      
       Rekli ste da Miloševića i Milana Milutinovića prezirete i da ne biste prihvatili pomilovanje. Da li je prezir valjan politički putovođa?
       - Kao prvo, ja nisam nikakav politički putovođa. Običan sam čovek ispunjen istom tečnošću kao i svaki živi stvor na ovoj planeti. Reagujem prema zlu na isti način sa prezirom i željom da nestane, ma ko ga činio. To što prezirem ovu vlast Miloševića i njegove sluge jeste minimum činjenja protivu zla. Pored toga, zaista bih ih zatvorio zbog njihove neodgovornosti da kataklizmične posledice po nas zakonski dokažu kao nevinost. Ne bih nikoga ubio, pa ni njih jer smatram smrtnu kaznu samo nastavkom zločina. Svako može biti dovoljno osuđen i bez smrtne kazne. Prvenstveno bih im oduzeo svu nelegalno stečenu imovinu jer ona je, pre svega, narodna a onda državna.
       Dakle, prezir i jeste jedini izraz kojim sam se mogao poslužiti iz zatvorske ćelije, ali ne negiranje Miloševića čoveka već Miloševića diktatora od kojeg bi me bilo sramota doživeti pomilovanje. Ja bih se pre ubio od stida no što bih to prihvatio.
       Što se milosti tiče, jedino je prihvatam od onoga kome se i molim. Očigledno su moje molitve urodile plodom.
      
       Da li sada nameravate da se krijete? Koliko dugo mislite da ostanete u ilegali?
       - Ni posle petrovdanske pobune se nisam krio. Delovao sam iz Republike Srpske svakodnevno organizujući proteste u Valjevu. Ni sada se ne krijem, već, kao što vidite, delujem. Bio sam na otvaranju svoje izložbe u Beogradu u Centru za kulturnu dekontaminaciju uspešno maskiran.
       I delovaću, dakle, dokle god me ne uhvate ponovo. Ne bojim se ponovnog hapšenja već toga da ću biti sprečen da uradim što više na oslobađanju ljudi. Jer, sada već više nema povratka. Moj život vredi onoliko koliko ga budem sačuvao, ali ja ne želim da ga sačuvam ako ću živeti neslobodan. Boriću se dok me metak ne zaustavi.
      
       Rekli ste da su heroji u politici mnoge svoje i tuđe žrtvovali za svoje herojstvo? Da li ste i vi nešto ili nekog žrtvovali? Otac ste petoro dece?
       - Ja nisam nikakav heroj i ne razumem se u politiku. Moj odnos prema svemu je osvajanje lične slobode i, ako je osvojim za sebe i druge, ne trebaju mi dodatne nagrade. Čvrsto verujem da upravo zbog dece, da oni ne bi stradali, moramo uništiti zlo, jer ako ga svojim strahom prećutimo, mi ne osuđujemo samo sebe već i svoju decu. Moju decu nisam video sedam meseci. Ako će oni živeti srećnije posle Miloševićevog poraza, spreman sam na ličnu žrtvu.
      
       Kada su hapsili ispred prostorija Pokreta za demokratsku Srbiju generala Perišića polomili su vam vilicu, iščašili ruku u ramenu, polomili rebra, nagnječili bubreg. Da li ste tužili policajce u civilu koji su vas pretukli?
       - Nisam nikada nikoga u životu tužio pa neću ni njih, prvenstveno iz razloga jer se radi o neidentifikovanim licima. Svakako da bih ih prepoznao ako bi mi bili dostupni, ali ne verujem da ću do kraja života ikoga tužiti. To mi je princip.
      
      

       Maki - autobiografija pobune


       1978. godina
       Sa Aleksandrom Stojanovićem Cirkusom ispisao policijsku stanicu i gotovo celo Valjevo "grafitima protiv komunizma, jednoumlja i nestručnih funkcionera". Grafite pisao levom rukom "uvežbavajući ćirilicu, jer desnom pišem latinicom". Pritvoren i pušten u nedostatku dokaza. Razlog pobune: zabrana Milomira Minića da se u diskotekama sluša zapadna muzika. "I mom rok bendu ,Bik as' zabranjen nastup u Valjevu."
      
       1984. godina Organizovao protestni skup i u proglasu osudio Stipu Šuvara, predsednika Saveza komunista Jugoslavije, zbog progona jugoslovenskih književnika.
      
       198(?). godina
       Prekida promociju knjige Stipe Šuvara u valjevskoj Gimnaziji.
      
       1986/7. godina
       Kao čuvar Narodnog muzeja u Valjevu izbacuje eksponate iz prostorije Narodnooslobodilačka borba komunista i partizana. Sa grupom umetnika u redakciji nedeljnika "Napred" cepa veći broj primeraka ovih novina, posle čega dobijaju i sami uređuju stranu o kulturi.
      
       1988. godina
       U izlogu svoje štamparije objavljivao novine "Izlog" u kojima je Slobodanu Miloševiću stavio papsku krunu na glavu sa ogromnim krstom, zbog čega je hapšen i suđen. Traži izuzeće sudije komuniste.
      
       1990. godina
       U "Makijevom programu" najavljuje propast zemlje ako se na izborima pod bilo kojim imenom kandiduju komunisti. Posle pobede socijalista na izborima oblepio Valjevo plakatima sa rukama u lisicama i tekstom "Valjevci, srećni vam prvi slobodni izbori!" Gonjen od vlasti utekao u Italiju.
      
       1991. godina
       Ispisuje policijsku zgradu i vozila grafitima "SSLOBA" i "SSOCIJALISTI"
      
       1992. godina
       Osniva Republiku Koloniju, sebe proglašava za diktatora, otkriva spomenike srpskom radniku (izmet u akvarijumu), srpskom predsedniku (falus 2,6 metra), srpskom vojvodi (velika crvena zadnjica). Veći broj pripadnika specijalne policije iz Beograda sve to porušio. Osuđen na četiri meseca zatvora, uslovno na godinu. Tužilac nezadovoljan presudom traži kaznu od tri do šest godina zbog uvrede predsednika Republike. Proces nije okončan. Prikuplja hranu za studente koji protestuju.Buni se protiv prekida Vidovdanskog sabora.


      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu