NAZIV: "Postmodernistička teorija književnosti"
AUTOR: Najal Lusi
IZDAVAČ: "Svetovi", Novi Sad 1999.

      Nenad Daković
      
       Zanimljiv je i možda celishodan put koji je autor naše uticajne postmodernističke biblioteke "Svetovi" pesnik Jovan Zivlak prešao od objavljivanja Liotarovog "Postmodernističkog stanja" ili Deridine "Bele mitologije", Dolfresove "Pohvale disharmoniji", u kojoj se još pledira za "povratak intervala" kao mogućeg rešenja ili izlaza iz disharmonije, preko Vatimovog "Kraja moderne" ili Velmerove "Dijalektike moderne i postmoderne", Klocove "Druge moderne", do Igltonovih "Iluzija postmodernizma" i najzad njegovog sledbenika Najala Lusija sa australijskog univerziteta u Merdoku.
       Najal Lusi o postmoderni, odnosno, postmodernizmu, raspravlja sa izvesne etičke distance, naravno, sa manjom snagom i uverljivošću, bez Igltonove ironije i spisateljskog dara. Ipak je izvesna lakoća stila, izvesna "nepodnošljiva lakoća teoretisanja", tako karakteristična za anglosaksonski teorijski prostor koji se odlikuje analitičnošću, koja stvari predstavlja jednostavnijim nego što jesu, pokušavajući da ih učini popularnijim, prepoznatljivo obeležje u oba primera.
       Naravno, treba imati u vidu da je Lusijeva interpretacija ispod svog uzora, odnosno Igltonove "Teorije književnosti". Već Lusijev opis stanja na Katedri za engleski jezik i Katedri za kulturološke studije ukazuje ne samo na određen teorijski deficit na ovim katedrama nego i na karakteristično lutanje i ambivalentnost samog Lusija koji svestan ovog teorijskog deficita, u stvari, odbija da se opredeli između teorijskog i uslovno rečeno "lakšeg" kulturološkog pristupa problemu književnosti.
       Lusi će ovu dilemu rešiti tako što će sopstvenu nedoumicu projektovati u predmet istraživanja. Tako se može reći da je njegova "teorija književnosti" rezultat ovog kompromisa ili odlaganja koji postaje etički problem u onome što Lusi naziva "pragmatikom pisma", pragmatikom koja upućuje na kulturološki kontekst, a ne na teoriju.
       Tako bi se (paradoksalno) moglo zaključiti da Lusijevo obijanje da se opredeli između teorije i kulture "postmodernizma" ovog autora prirodno dovodi do zaključka da "postmodernistička teorija književnosti", kako je naziva Lusi, nije ni moguća, osim kao ova osobena pragmatika pisma, pragmatika konteksta, za koju onda etički problem postaje dominantan pošto teorija nije više moguća.
       To je smisao ne samo njegove razlike između poststrukturalizma i postmoderne koja, po mom mišljenju, ne stoji i koja treba da pokaže kako u prelazu prema "nestrukturama" od strukturalnih efekata književnog teksta, onih "značenja koja igraju" poput Ničeovog "boga koji igra", etika postaje glavna preokupacija. Tako ovaj "pojam nestrukture" koju "postmodernistička teorija književnosti" preuzima iz romantičarske teorije nepredstavljivosti književnog dela, prema Lusiju, postaje osnova ograničenja i njene etike i teorije i istovremeno Lusijevog opredeljenja za poststrukturalizam.
       U svakom slučaju, vredi pročitati Lusijevu knjigu, ako ne zbog problematičnih teorijskih distinkcija, onda zbog uspešnih književnih analiza jednog Akera, Ostera, Barta ili Tomasa Pinčona, njegove "Objave broja 49", koja obelodanjuje da postoji zavera, odnosno, da postoji zavera da postoji zavera. Jezik koji objavljuje da postoji jezik.