NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Naravno da se bojim

I kad god se ostvari to na što smo ukazivali, oni pitaju kako smo znali, nudeći samo jedan odgovor: mora da su radili za policiju

      Ometanje Studija B ne prestaje već osam meseci i reklo bi se da se smanjuje teritorija na kojoj se vidi ova televizijska stanica. Dragan Kojadinović, direktor i glavni i odgovorni urednik ove kuće, kaže da se uprkos svemu Studio B i dalje vidi na 70 odsto teritorije koju on pokriva. Međutim, sada se program ne vidi u centru Beograda, na Vračaru, ali se lepo gleda u Ljigu.
       - Na petnaestak mesta u Beogradu, kaže Kojadinović, montirani su uređaji koji mogu parcijalno da ometaju naš signal. Najugroženiji je osnovni, 53. kanal i njega praktično ne možemo da branimo. Sudeći po tome da svakog dana postavljaju nove uređaje za ometanje, biće još gore. To je metod gori od mafijaškog. Mafija ti omogući da radiš, pa onda plaćaš reket. A ovi ti ne daju da radiš ni da se vidiš, a ispostavljaju račun za frekvenciju.
       Ovim ponašanjem zatečena je i Evropska asocijacija za telekomunikacije u Ženevi jer ona u svojim aktima nema pravnu regulativu kojom bi mogla da kazni Savezno ministarstvo za telekomunikacije zbog toga što ne omogućava Studiju B da nesmetano radi.
      
       Uz ometanje idu i kazne po Zakonu o informisanju.
       - Ometačima programa iz državnog vrha malo je što nas ometaju pa su krenuli sa prijavama sudiji za prekršaje. Poslednji put je Studio B po prijavi Branka Buce Đurića kažnjen sa 300 hiljada, a ja sa 150 hiljada dinara. Tada smo rekli da više nećemo dobrovoljno da finansiramo taj pravosudni cirkus. I više nećemo ići na suđenja. Država ima svoj mehanizam naplate i počela je da skida novac sa računa Studija B. Pošto ja lično nisam platio dve kazne u visini 300 hiljada dinara, a stanujem kod roditelja, ne mogu da plene njihove stvari već mogu da mi daju administrativnu zabranu na lični dohodak. Ili da me uhapse, jer ima nekih pouzdanih informacija da će ići na to.
      
       Vi znate da mnogi govore kako sve te vaše kazne zapravo plaća SPO?
       - Kad god treba da platimo kaznu, oni pokušavaju da nas iz prekršaja oteraju u krivično delo. Jer, banke nemaju toliki keš da bi se promenile devize i to po kursu od šest dinara za marku, što sam probao kad sam hteo da sakupim dinare za prvu kaznu. Dakle, ako banke nemaju novac, odakle bi imao SPO? Drugo, koju obavezu ima SPO da plaća naše kazne? Treba znati da sam novac za kazne dva puta dobio od ljudi koji su se predstavili kao antifašistički pokret (AFP). Pozvali su me na kućni telefon i rekli - imate novac na pragu. Kada sam treći put platio kaznu, tada je to bilo ukupno 220 hiljada dinara, pojavio se starešina sudija za prekršaje na TV Palma da odgovara na namešteno pitanje voditeljke: odakle Kojadinoviću pare da plati kaznu?
       Dakle, čak i ako nađete novac, a ja svojim prijateljima dugujem 150 hiljada dinara za plaćanje kazni, postavlja se pitanje odakle mi pare. To znači da sutra mogu da me uhapse i pitaju odakle mi novac.
      
       Nedavno vas je Šešelj optužio da špijunirate svoje zaposlene tako što ih snimate mikrokamerama dok rade...
       - Prvo, ne špijuniram ih jer svi oni znaju za te kamere. To je sistem koji sam uveo da bi se smanjili telefonski računi koji su bili enormno visoki. Kamere su ugrađene na pet punktova u celoj kući i rezultat se odmah video. Mesec dana pre njihovog instaliranja telefonski račun Studija B bio je 150 hiljada dinara. Idućeg meseca on se prepolovio. Danas, petnaest meseci kasnije, račun za šezdeset telefona Studija B se ustalio na sto hiljada dinara. Ovaj sistem kamera pokriva samo trideset odsto od 450 zaposlenih u Studiju B raštrkanih na sedam spratova "Beograđanke".
      
       Ako je normalno da uređivačku politiku RTS-a kroji SPS, ako je sve primetnije da radikali osvajaju TV Palmu, jasno je da Studio B u tom slučaju mora biti u vlasti SPO-a...
       - Činjenica je da je u Studiju B SPO najprisutniji. Ali, tako je bilo i ranijih godina, iz prostog razloga što je SPO uvek bio najveća i najjača opoziciona partija koja je najviše smetala režimu Slobodana Miloševića. Tako je i danas. Ne mogu biti u istom položaju neko ko je stalno izlazio na izbore i bio izložen sudu javnosti i neko ko je juče osnovao stranku, ili neko ko nikada nije izlazio na izbore. U tom smislu imam puno opravdanje za prisustvo SPO-a u našim emisijama.
      
       Mnogi su vam profesionalno zamerili da je u danu punom svetskih i domaćih zbivanja, u vašim udarnim dnevnicima prva vest bio šestomesečni pomen četvorici poginulih na Ibarskoj magistrali?
       - To je sasvim normalno. Ako budemo zaboravili bilo koje ubistvo, a ovo je najočiglednije, onda ćemo dozvoliti da nas ubijaju svakog dana. I sada nekoga iritira to što mi podsećamo na taj zločin. Ne zameram što se nekome čini da je to preterano. Ali, postavljam pitanje da li je RTS uopšte spomenuo zločin na Ibarskoj magistrali. Nije. Da li je Palma pomenula? Nije. Da li je neko drugi to učinio? Nije. Pa zašto se onda zamera Studiju B? Insistiraćemo na tome dok se ne pronađu krivci jer u suprotnom bi značilo da pristajemo na situaciju u kojoj je normalno da se čovek ubije i da niko ne odgovara.
       Mi niti imamo normalnu medijsku situaciju, niti imamo normalne uslove za život. Ovde su mnogi životi ugroženi i sasvim je realna opasnost da će se zločin sa Ibarske magistrale ponavljati na drugim magistralama, da će se ubistvo Slavka Ćuruvije ponoviti u slučaju drugih novinara...
       Uostalom, zašto ne razmišljate na sledeći način. U Beogradu trenutno ima četrnaest TV stanica i uskoro se očekuju još tri (Srbijašume, Metropolis, Stankom). Imaćemo, dakle, sedamnaest televizijskih stanica protiv jednog Studija B i zašto onda od Studija B tražiti da bude najnezavisniji, najidealniji, da na njemu svi budu ravnopravno zastupljeni? Od nas se traži da pravimo program kao da smo njujorška televizija, a mi smo samo beogradska televizijska stanica koja se trudi da odbrani svoju profesiju.
      
       Da li se bojite za svoj život?
       - Naravno da se bojim. Jedino govoreći otvoreno o tome, mogu sebe donekle da zaštitim ili da produžim svoj vek. Ne bojim se samo za sebe i one oko mene. Bojim se da je napravljen sistem straha progona i ubijanja ljudi. A sve smo to nagoveštavali moje kolege i ja godinama ranije. Tada su govorili, za Ćuruviju i slične, da smo "paranoični". Nažalost, naša "paranoja" se ostvarivala. I kad god se ostvari to na šta smo ukazivali, oni pitaju kako smo znali, nudeći samo jedan odgovor: mora da su radili za policiju.
       A ovde, u stvari, nema nikakve velike filozofije ni tajne. Ovaj režim igra prostu seljačku igru u koju su uvučeni i mediji. Lako je predvideti sve njihove naredne poteze.
      
       R.S.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu