NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Pala vlada, pa šta?

D'Alema se, kako sam kaže, povukao sa mesta predsednika vlade ali ne i iz politike. "Politika je moja profesija i moja strast pa je sasvim normalno da se povučem pre nego što mi Berluskoni i Bosi u parlamentu izglasaju nepoverenje

      (Specijalno za NIN iz Trsta)
      
       Eto, u Italiji se i to dogodilo! Zbog gubitka na regionalnim izborima, vlada premijera Masima d'Aleme podnela je ostavku. Nikada, ili bolje reći, retko se bilo gde u svetu događa da vlade padaju zbog lokalnih izbora. Uobičajeno se to događa posle gubitka većine na generalnim političkim izborima, a u nekim sistemima, odnosno državama, čak ni tada.
       Ipak rezultati ovih regionalnih izbora nisu mogli proći bez određenih posledica. Glasalo se, naime u petnaest od dvadeset italijanskih pokrajina (izbori nisu bili u autonomnim pokrajinama: Siciliji, Sardiniji, Aosti, Trentino-Alto Adiđe i Friuli-Venecija Đulija), a birali su se predsednici, odnosno, po novom zakonu, guverneri pokrajina koji su bili nosioci lista jednog od polova, levog ili desnog centra. U osam pokrajina pobedili su kandidati desnog centra čiji lider je Silvio Berluskoni, a u sedam pokrajina kandidati vladajućeg levog centra čiji je lider, Masimo d'Alema, sve do zvaničnog proglašenja rezultata, bio pedeset četvrti predsednik vlade Republike Italije. Rezultat se prema omeru pokrajina, 8:7 u korist desnice, nije činio takvim da je levica morala ustuknuti ali ako se u odnos stavi ukupan broj glasača koji su podržali desni centar, onda se slika iz osnova menja. U osam najnaseljenijih, uglavnom severnih italijanskih pokrajina, desnica je dobila poverenje 32 miliona glasača, a levica tek 16 miliona i to u pokrajinama srednje i južne Italije.
      
       Standard penzionera
       Teško da bi se koji političar, bez obzira na ovako drastičan gubitak glasača, a imajući u vidu značaj izbora, odlučio na ono na šta se odlučio D'Alema. Pogotovo ne ako bi za vreme svoje vladavine uknjižio one ekonomske i političke rezultate koje je uknjižio on. Na spoljnopolitičkom planu D'Alemina je vlada uvrstila Italiju u onaj krug zemalja svetske zajednice koje učestvuju u procesu odlučivanja o svim značajnim svetskim pitanjima i problemima. Naročiti značaj i ulogu dobila je u rešavanju balkanske krize. Na unutrašnjem ekonomskom i socijalnom planu, napravila je bitne pomake. Povećala je industrijsku proizvodnju za preko 3,5 posto, učvrstila inflatornu stopu lire na tolerantnih 2,8 posto, otvorila gotovo pola miliona novih radnih mesta, zaposlila preko sto hiljada stranaca i bitno usporila pad standarda penzionera i najnižih socijalnih slojeva društva. U takvim relativno povoljnim okolnostima povući se sa mesta premijera i raspustiti kabinet zbog procene da se on značajnijem delu Italijana više ne čini privlačnim, može samo do kraja savestan ili do kraja lukav i sračunat političar. Kakav god da jeste, on je na taj način spasao politiku levice i osigurao joj opstanak na vlasti do kraja mandata, to jest, do sledećih redovnih generalnih izbora 2001. godine. D'Alema se, kako sam kaže, povukao sa mesta predsednika vlade ali ne i iz politike. "Politika je moja profesija i moja strast pa je sasvim normalno da se povučem pre nego što mi Berluskoni i Bosi u parlamentu izglasaju nepoverenje."
       Verovatno je, zbog rezultata jednih lokalnih izbora, najsrećniji čovek na svetu bio Silvio Berluskoni. Ali sreća je trajala samo dva tri-dana. Naime, kada je predsednik Republike, Karlo Azelio Čampi, posle konsultacija sa stranačkim liderima i šefovima poslaničkih klubova, konstatovao da levica još ima parlamentarnu većinu i kada je ponovo iz njenih redova odredio mandatara za sastav nove vlade, Berluskoni je izduvao. Morao se ponovo vratiti svojim ciničnim i neukusnim, vređalačkim metodama vođenja dijaloga kakvog inače političari desne opcije u celom svetu često upotrebljavaju, bez obzira na to da li su u opoziciji ili na vlasti. Ovaj prebogati samovoljnik još nije preboleo poraz iz '94, kada je morao napustiti vlast na kojoj je bio tek sedam meseci. Od tada čini sve da sruši levicu koja ga je na vlasti zamenila. Čini to sa takvom upornošću da bi mu zavideo i naš najveći inadžija. Ponekad se čini da je kod njega više izražena želja za osvetom nego za vlašću. To ga dovodi dotle da saveze i koalicije pravi i sa onima koji su mu u prošlosti bili zakleti neprijatelji. Sa Bosijem, na primer. U stvari, njegov pad '94. godine usledio je zbog Bosijevog izlaska iz koalicije, a manje zbog delovanja tada još smušene levice. Pregovore oko primanja u koaliciju vodio je čak sa Panelom i Emom Bonino ali su to partnerstvo osporili Fini i Kazini.
      
       "Korisni idiot"
       Sve ono što je Berluskoniju do 16. aprila bilo jako važno učiniti pre nego što se raspišu politički izbori za 2001, posle 16. aprila, to jest, ostavkom D'Alemine vlade i iznenadnom šansom za raspisivanje vanrednih izbora, postalo mu je potpuno nevažno. Nisu više bili bitni ni referendumi ni novi izborni zakon. Jedino za šta je navijao, bilo je raspuštanje parlamenta i vanredni izbori. Verovao je da je "levom teroru" kraj i da se više niko neće pojaviti ko bi oformio novu vladu i sa njom izdržao do kraja legislative. Međutim, kada je predsednik Čampi imenovao novog mandatara, šezdesetdvogodišnjeg profesora ustavnog prava Đulijana Amata, preneraženi Berluskoni ga je nazvao "korisnim idiotom".
       Novi mandatar Đulijano Amato u politici je od 1958. godine. Te se godine, naime, učlanio u Socijalističku partiju Italije ali je tek za vreme Kraksija dospeo na rukovodeće položaje. Od 1983. do 1987. godine bio je potpredsednik vlade, '87. i '88. ministar Trezora, a dužnost predsednika vlade obavljao je '92. i '93. U D'Aleminoj vladi ponovo je bio ministar Trezora, nasledivši ministarstvo od sadašnjeg predsednika Čampija. Amato je, kao i predsednik Čampi, penzioner, a mesečna penzija mu je 36 miliona lira ili 36 000 maraka. To je upola manje od penzije koju prima predsednik Čampi; zapravo prima tri penzije u ukupnom iznosu od oko 800 000 maraka godišnje.
      
       Drama
       Novi italijanski premijer Amato ipak ima nadimak ali on nije "korisni idiot" nego "tanani doktor", koji je verovatno dobio zbog svoga nežnog glasa i mršavog, gotovo prozirnog, fizičkog izgleda. Po svoj prilici, Berluskonijevo nespokojstvo nije bez razloga. "Tanani doktor" je najavio svoj ostanak i posle isteka legislature i za to se već sada temeljito priprema. Prvi potezi, smanjenje ministarstava za jednu trećinu, dopali su se i politici i građanstvu. D'Alemina vlada je u 25 ministarstava imala šest ministara bez portfelja i 66 raznih viceministara. Amato je odmah najavio ukidanje svih tih izmišljenih ministarstava (za socijalne poslove, institucionalne reforme, odnose sa parlamentom, odnose sa EU, za regionalne odnose, za jednakost odnosa) a od 66 viceministara ostaće ih tek nekoliko. Naročito dopadljiv potez je uklanjanje neomiljenih ministara za školstvo i zdravstvo, Luiđija Berlinguera i Rozi Bindi, a posebno lukav potez mu je uvođenje u vladu sindikalnog lidera Serđa Dantonija i čuvenog venecijanskog gradonačelnika Kačarija.      
       Tako će se, eto u četvrtak po podne, kada ovaj list već bude na kioscima, sa izglasavanjem poverenja u parlamentu, završiti drama pada italijanske vlade. Drama? Čini se da to, osim za Berluskonija, ni za koga drugog i nije bila drama. Ako je suditi po onome kako su temperamentni, veseli i sveukupno dobrostojeći Italijani proveli uskršnje praznike, bio je to samo povod više za srećnije i bezbrižnije življenje. Gotovo da nema značajnijeg i lepšeg mesta na zemaljskoj kugli koje nije ugostilo bar desetak Italijana. Za ove produžene praznike u turizam ih je krenulo 21 milion. Od toga broja 65 odsto ih je otišlo u vlastite vikendice, 12 posto ih je putovalo vozovima, a 10 posto sa avionima. Najveći broj ih se ipak vozio automobilima pa su autoputevi širom Italije, granični prelazi i luke bili zakrčeni sa preko 13 miliona automobila. Ni stranci nisu ozbiljno shvatili krizu italijanske vlade. Najveće mete svetske publike bili su, naravno, gradovi čuveni po umetnosti: Rim, Firenca, Venecija. U svakom slučaju, nova Amatova vlada, tek što se ustoliči, uknjižiće u pozitivu svoga turističkog, ugostiteljskog, trgovačkog i obrtničkog bilansa, nekoliko desetina hiljada milijardi lira prihoda. Pala vlada, pa šta? Kad bi barem češće.
      
       ĐOKO MALINIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu