NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Somborski dugi dani

Više glomazna smotra nego festival, i 50. susret profesionalnih pozorišta Vojvodine još jednom je pokrenuo stara pitanja o njegovoj svrsi i karakteru. Uzbudljiva suočavanja sa istorijom i sudbinom čoveka u njoj

      Dvanaest dana, dvanaest pozorišta, osamnaest predstava. Sa ta tri podatka može početi izveštaj o Susretu profesionalnih pozorišta Vojvodine koji je, pedeseti put, održan u Somboru od 14. do 25. aprila, pod sloganom "Najbolje što Vojvodina danas ima". Najdugovečniji naš pozorišni festival imao je svoje 49. izdanje, silom ratnih neprilika, pre nepunih pet meseci. Tada je u Novom Sadu prikazano čak dvadeset predstava. I u teatarski neuporedivo razvijenijim sredinama toliki broj "najboljih" morao bi delovati impresivno. Ali, prosta računica, izvedena na osnovu uvida u repertoare, pokazala bi da festivalsko obilje ne odgovara stvarnom stanju, to jest da sliku čini lepšom nego što ona jeste.
      
       Usamljeno pozorišno ostrvo
       Vladimir Amidžić, somborski glumački doajen, seća se da su prvi festivali vojvođanskih pozorišta trajali po mesec i više dana. Ako je pedeseti upola kraći, mogli bismo zaključiti kako i u tom pogledu napredujemo. Ali, šalu na stranu. Pomenuto varljivo obilje zamućuje pogled u realnost koja je daleko od vojvođanske festivalske pozorišne idile, pa i "idile" ovogodišnjeg Susreta. Koliko princip samoodabira predstava, po kojem svako pozorište dovodi na Susret ono što smatra da ima pečat "najboljeg", dopušta da se kao na dlanu vide sve zablude, narcisoidna samozavaravanja ili provincijalna uljuljkivanja u sopstvenoj veličini, toliko ta sloboda izbora, u svojoj apsolutnoj demokratičnosti ukida mogućnost kritičke ili, bolje reći, samokritične procene. Učešće na festivalu za pozorište postaje alibi kojim se, kao zastavom uspeha, maše u svome ataru, a u tom ataru, po pravilu, za pozorište mare kao za lanjski sneg. Tako se krug zatvara. Kako je, opet, nagrada na festivalu toliko da je, po zakonu verovatnoće, malo onih koji se kućama vraćaju bez nekog priznanja, eto još jednog dokaza da smo najbolji među najboljima ili bar tu negde. Zato valja razumeti otpore nekim radikalnim promenama od kojih bi najvažnija bila ta da se uvede selekcija. Neki, dakle, u tom slučaju ne bi došli na Susret. Čime bi, onda, hranili svoje samoljublje? Šta ako se pokaže da neko pozorište ne može da prođe kroz selektorsko rešeto ili, ne daj bože, kroz više rešeta?
       Neka pitanja, za sada, ostanu za početak milenijuma. Da pogledamo kako je to pozorištima vojvođanskim bilo na njegovom završetku. (Od osamnaest predstava prikazanih na 50. susretu, osam je za decu. Uzgred, tim povodom, da se načne još jedna tema. U ionako glomaznom programu ovaj segment festivala ostaje nekako po strani, sa svojom publikom iz vrtića i osnovnih škola, bez pažnje kritike i odraslih gledalaca, kao neko usamljeno pozorišno ostrvo koje se ponekad gubi na vidiku ili pak ostaje u izmaglici. Predstave za decu spremaju u Vojvodini tri specijalizovana pozorišta, a ostali teatri čine to manje-više uzgred, obično bez velikih ambicija a sa vrlo praktičnim ciljem. Skromna godišnja produkcija tražila bi, zarad dobra ovog osetljivog pozorišnog posla, da bude izložena kritičkom odabiru kako se ne bi desilo da se u istom festivalskom košu nađu ozbiljni projekti i beznačajne, gotovo prigodne produkcije. Oni prvi se time unižavaju, a ovim drugima daje se važnost koju ničim ne zaslužuju.) Predstave za odrasle, a o njima je ovde reč, još jednom pokazuju kako se naše, ovdašnje, vreme prepoznaje u pozorištu, bez obzira na žanr. Čak i u neuspeloj lakrdiji naći će se, recimo, zrnce istine o jednom svetu u kome nije lako razaznati ko je pacijent a ko lekar, ko je od njih dvoje zaista lud. U krajnjem, izlazi da je ludnica naša zajednička sudbina. ("Noć ludaka u Gospodskoj ulici" Miloša Krečkovića, u Zrenjaninu) U "Parčetu neba" Đorđa Milosavljevića (Pozorište mladih Novi Sad) na tragu smo dobre ideje koju kvare izveštačena literarna konstrukcija i neodlučna režija. Priča o mladiću i devojci koji usred noći banu u jedan stan i iz čista mira počnu da terorišu dvoje takođe mladih ljudi mogla se razviti u snažnu metaforu nasilja da nije neuverljivim obrtom izmenila smisao i domalopređašnju dramu privela banalnom melodramskom razrešenju.
      
       Sve je već opisano
       "Sveopšti neprijatelj" Ištvana Tašnadija (uz stihove Janoša Siverija i muziku Lajka Feliksa), predstava Drame na mađarskom Narodnog pozorišta u Subotici, ozbiljno nas je sučio sa pitanjem o smislu pobune, tačnije o neizbežnosti njenog kraha. "Grešan sam zato što sam verovao u zakone države, u reči svoga sveštenika, u vladarevu zakletvu", reći će Mihalj Kolhas (literarni dvojnik Klajstovog Mihaela Kolhasa) pre nego što ga pogube, onaj isti Kolhas što je pobunu započeo isterujući svoju malu pravdu. Priznaće mu, na kraju, da je pravda na njegovoj strani, ali će ga pobuna stati glave. "Vojvođanska andergraund opereta", kako stoji u podnaslovu komada, okončaće se nimalo operetski, kao tamna groteska o vlasti kao ciničnoj presuditeljici.
       Groteska će biti dovedena do apsurda u "Košmaru" Ištvana Erkenja (Novosadsko pozorište Ujvideki sinhaz), pisca koji je, prošavši kroz mnoge bure života, stigao do zaključka da "jedan će narod postati odrastao tek onda kada nauči da se smeši onim stvarima koje su ranije izgledale užasne i koje su nas tada rasplakale". Erkenji se smeši, ali je njegov smeh gorak, koliko god da pomaže da iz posebnog ugla sagledamo tragičnu sudbinu čoveka u revolucionarnim, političkim, socijalnim pometnjama veka, u košmaru koji ga iznova povlači u svoj vrtlog, oduzimajući mu identitet, svodeći ga na nešto kao ljusku koja nemoćno pluta na talasima velikih događaja. Ta ljuska je u komadu Pišti, lik koji doživljava metamorfoze, preobražava se od jedne istorijske situacije do druge, i u tim preobražajima sve više postaje biće bez individualnih svojstava, bez svoje volje, deo amorfne mase mnogolikih Pištija. U poslednjoj sceni, Pišti, u invalidskim kolicima, u ulozi turističkog vodiča priča nam o razorenom gradu koji leži na dvema obalama Dunava, o pontonskom mostu koji će premostiti reku, o onome što je jedan kritičar, pišući o predstavi, video kao neumesan citat "iz neposredne prošlosti bombardovanog Novog Sada". Reditelj Šandor Laslo morao je i u Somboru da objašnjava da nijedna reč nije dodata Erkenjevom tekstu, da je sve što (nam) se dogodilo već opisano.
      
       Neki novi klinci
       Na to šta se nekima dogodilo, i šta se događa, opomenula je još jednom "Beogradska trilogija" Biljane Srbljanović, u predstavi Pozorišta "Dobrica Milutinović" iz Sremske Mitrovice. Atila Andraši, subotički reditelj koji poslednjih devet godina živi u Budimpešti, priznao je da ga odavno nešto u pozorištu nije tako potreslo kao ova priča o mladim Beograđanima rasejanim po svetu, unutrašnjim emigrantima, kako jedan od njih veli, u vremenu zaustavljenih časovnika. Vreme je zaustavljeno i u Selenićevom "Ruženju naroda u dva dela" (Narodno pozorište Sombor), ali samo koliko da bi se u izoštrenoj dramskoj formi jedan nacion (srpski) pokazao u istorijskom kontinuitetu gloženja, iracionalnih mržnji, prekog inata, bratoubilaštva, u slici koju neki nisu voleli da vide, kao što nisu voleli da je gledaju kada je komad prvi put prikazan u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.
       Za informaciju, na Susretu su još viđeni Čehovljev "Galeb" (Srpsko narodno pozorište, Novi Sad), Mrožekov "Tango", Molijerove "Skapenove spletke", u nekoj vrsti posrbe (Narodno pozorište "Toša Jovanović" Zrenjanin) i Direnmatova "Poseta stare dame" (Narodno pozorište Kikinda).
       Na marginama festivala potrebno je zabeležiti da je na nekoliko vojvođanskih scena stupila darovita mlada glumačka generacija, da je njen nastup ostavio jak utisak, baš kao i energija koju je unela u predstave, čak i onda kada je ta energija rediteljski bila pogrešno usmerena.
      
       FELIKS PAŠIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu