Srpski domaćin iz Zabrđa u okolini Sarajeva, kako je Krajišnik volio da se predstavlja, zaista se pokazao kao najdarovitiji političar koga je iznjedrio nacionalni pokret na lijevoj obali Drine u posljednjoj deceniji

      Upad maskiranih lica uz pomoć eksploziva u kuću starog Krajišnika kao da je izazvao mnogo više sreće među komšijama Bošnjacima - muslimanima nego nesreće među sunarodnicima. Šokantno hapšenje Momčila Krajišnika koji im je, takoreći do juče, zajedno sa voljenim Izetbegovićem i podnošljivim Zubakom, sjedio na čelu države BiH sa kabinetom usred Sarajeva, kao najmanje antipatičan od svih paljanskih Srba, sada izgleda imaju potrebu da i pred samima sobom predstave kao logičan kraj jedne političke karijere.
       Komentator "Slobodne Bosne" "otkriva" sadržaj Krajišnikovog susreta sa jednim od posljednja četiri američka ambasadora, kada mu je ovaj, navodno, otvoreno rekao da je ratni zločinac i da treba da zna da će uskoro doći trenutak da zbog toga odgovara... Izvjesnu aromu autentičnosti ovoj priči o nediplomatskom ispadu diplomate, čijeg predsjednika Klintona je Krajišnik malo prije ili poslije toga pred očima cijelog svijeta ugostio kao državnik državnika, daje nastavak priče o Mominoj reakciji. Pošto je ležerno povukao desnicu koja nije bila prihvaćena za rukovanje pozvao je gosta za pregovarački sto i uz smješak dodao "Sa'će kafica!"
      
       Bežanija
       Jer to je već pravi Momčilo Krajišnik koji je svojom sabranom smirenošću iznenadio i istražitelje i sudije u Hagu i članove svoje porodice na Palama kojima telefonom ponavlja da normalno nastave svoje poslove i da će sve biti u redu. Bez obzira na to što ga optužnica tereti bukvalno za sve za šta se pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine uopšte i može neko optužiti.
       Iz takvog karaktera optužnice mnogi zaključuju da se preko poziva na individualnu odgovornost ličnosti sa najvišeg mjesta zapravo poziva na kolektivnu odgovornost čitav jedan narod, ili bar svi mnogobrojni aktivni ili pasivni pripadnici srpskog nacionalnog pokreta u Bosni i Hercegovini. Prije da je ipak riječ "samo" o stvaranju jedne takve masovno-psihološke atmosfere da gotovo niko neće biti siguran da je nevin ukoliko to ne provjeri direktno u Hagu, što već daje vidan efekat. Kidnapovanje Momčila Krajišnika izazvalo je, naime, novi izbjeglički talas iz RS u SRJ. Hiljadama prekodrinskih Srba koji su kao vojni, politički, stranački funkcioneri, od najvišeg do najnižeg nivoa, učestvovali u nacionalnom pokretu tokom minulog građanskog rata teško san dolazi na oči. Niko se od njih više ne osjeća sigurnim u zavičaju te nastoje da se na vrijeme dokopaju matice iz koje u suprotnom smjeru stiže, opet, sve veći broj srbijanskih biznismena koji u jedinoj srpskoj zemlji bez sankcija vide poslovnu mogućnost.
       Zašto je baš ovo posljednje privođenje Međunarodnom sudu za ratne zločine izazvalo pravu epidemiju paranoičnog straha od tajnih lista koje pod firmom individualne odgovornosti razvijaju psihozu kolektivne krivice? Ako je bilo ličnosti u vrhu nacionalnog pokreta u BiH za koju se vjerovalo da posjeduje što urođeni, što stečeni imunitet na masovno oboljenje zvano "haški sindrom", onda je to bio upravo Momčilo Krajišnik. Svojim strpljivim, odmjerenim i opreznim javnim nastupom, jednako kao i funkcijama koje je prihvatao, ovaj političar kao da se od prvog dana svoga političkog angažmana spremao za postdejtonska vremena haškog svođenja računa.
       Naprotiv, i kada je nepomirljivo gurao svoje, sagovornika je nastojao da omekša obiljem komplimenata i blagim osmjehom te izrazom iskrene nelagode što iz nekih nacionalnih, principijelnih ili metafizičkih razloga ne može da mu popusti ni za jotu.
       Kada su poslije pariške ratifikacije Dejtonskog sporazuma mirovni posrednici testirali sve tri strane koga bi iz druga dva tabora sa najmanje otpora prihvatili kao partnera u poratnom periodu, Krajišnik je dobio ubjedljivo najviše poena pa se tako i našao u prvom tročlanom Predsjedništvu BiH.
       Ni tada, kao ni ranije, Krajišnik nikada nije imao formalna ovlašćenja da bilo o čemu odlučuje. Predsjednici, premijeri, ministri, komandanti, šefovi štabova, koji su u ratu i miru držali poluge izvršne vlasti, bili su uvijek neki drugi ljudi. A on je i prije rata i tokom rata bio samo spiker parlamenta, skupštinski konferansije koji daje i oduzima riječ, predlaže pauze, stavlja zakone na glasanje, otvara i zaključuje zasjedanja...
       Kako uz sve navedene činjenice objasniti da se Krajišnik ipak našao u Hagu? Izgleda da ni on sam nije imao odgovor na to pitanje jer je dinamit u ranu zoru na kućnoj kapiji ovog inače nadasve opreznog čovjeka očigledno potpuno iznenadio. Nije spavao na rezervnoj adresi, nije imao naoružane čuvare, nije postojao drugi izlaz iz kuće... što govori da se uprkos serijskim akcijama Sfora prema tajnim spiskovima iz Haga osjećao apsolutno bezbjedan.
      
       Moćnik
       Postoje, međutim, objašnjenja koja slijede više realno-političku nego formalnopravnu logiku. Momčilo Krajišnik je tokom posljednje decenije važio za politički najuticajnijeg prekodrinskog Srbina - čovjeka koji je za sve bio pitan iako ni za šta nije bio odgovoran. Mnogi smatraju da je to bio i u Karadžićevo vrijeme, jer je ne samo faktički bio br. 2 nego i neformalno više uticao na svog pretpostavljenog nego svi ostali zajedno. Ali da je i u Plavšićkino i Poplašenovo vrijeme, navodno, neprikosnoveno kontrolisao razgranatu mrežu lokalnih SDS-ovih kadrova u Hercegovini, Podrinju, istočnoj Bosni i srpskom Sarajevu, nad kojim Dodikova vlada nikada nije uspostavila odlučujući uticaj. Prema istim izvorima, ni u samoj stranci se konstelacija snaga nije ništa realno promijenila u odnosu na Karadžićevo javno liderstvo, pa su, bez obzira što je Krajišnik zvanično bio "samo" potpredsjednik, sve inicijative renoviranog rukovodstva u pravcu prilagođavanja novim uslovima, odnosno saradnje sa Slogom i međunarodnim faktorom bivale blokirane.
       Otuda zli jezici tvrde da je na svim, pa i politički suprotstavljenim stranama u RS, mnogima iako iskreno ožalošćenim, laknulo otkako je Krajišnik ne samo formalno otišao nego i zaista uklonjen. Ovaj srpski domaćin iz Zabrđa u okolini Sarajeva, kako je Krajišnik volio da se predstavlja, zaista se pokazao kao najdarovitiji političar koga je iznjedrio nacionalni pokret na lijevoj obali Drine u posljednjoj deceniji, a zvanične funkcije mu nikada nisu bile prepreka da dominira među urbanim sarajevskim intelektualcima u vladajućoj hijerarhiji - i kada su bili iznad, ispod ili pored njega.
       Da li se tim nepravnim argumentima rukovodio i Haški tribunal da bi ga priveo sudu pravde? Da li su istražitelji došli do nekih pisanih tragova o tome ili su na njega svjedočenjem prst uprli oni kojima je suđenje već završeno? Da li je protektorat odlučio da krene u frontalan obračun sa svim gospodarima građanskog rata u BiH, koji naknadno nisu s odličnim položili test iz kooperativnosti, pa treba da se pripreme krupne ribe i na drugoj i na trećoj strani.
      
       Žrtva
       No, sve dok se taj balans ne uspostavi, ostaje pitanje zašto su Srbi u Hagu neprestano u tolikoj prednosti, jer ako je to bio građanski rat, broj ratnih zločinaca bi morao biti podjednak, a ako je bila riječ o vanjskoj agresiji, onda bi među bosanskim Srbima morali biti samo malobrojni petokolonaši. U Banjaluci na taj paradoks nude crnohumorni komentar... Jedan od lokalnih haških zatočenika, u telefonskom razgovoru sa porodicom, pohvalio se kako u igri odbojke sa osuđenim Bošnjacima i Hrvatima "opet mi stalno pobjeđujemo!". "Kako?" - upitali su sa banjalučke strane žice. "Pa tako što nas je opet najviše!"
       Momčilo Krajišnik može da bude zadovoljan da je odlaskom u Hag još jednom odlučujuće doprinio pobjedi srpske stvari jer trijumf SDS-a na netom okončanim lokalnim izborima dobrim dijelom počiva upravo na njegovom stradanju. Osiromašeni srpski narod koji je počeo da mrzi Momu kao bogatog biznismena, ponovo je zavolio Momu kao nacionalnu žrtvu. Dosljedno našem, strancima teško razumljivom nacionalnom mentalitetu koji više cijeni žrtvu nego trijumf, pa dosljedno tome i veću žrtvu od manje, Krajišnik je možda prvi put ispred Karadžića, koji je iako progonjen ipak na slobodi.