NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Žrtve istorijskih priručnika

Predrag Simić: Put u Rambuje (4)

      Sredinom decembra 1995. godine, nekoliko dana pošto je u Parizu potpisan mirovni sporazum za Bosnu, Savezno ministarstvo za inostrane poslove obavestilo me je da u Beograd dolaze dve američke studijske grupe, prva iz Saveta za spoljne poslove (Council on Foreign Relations) a druga iz Karnegijeve zadužbine za međunarodni mir (Carnegie Endonjment for International Peace), uz molbu da za njih organizujem sastanke u Institutu za međunarodnu politiku i privredu. Dolazak stručnjaka iz vodećih američkih "trustova mozgova" bio je pouzdan signal da administracija priprema politiku prema postdejtonskom Balkanu ali i da još nema konačne stavove. Kad se Sjedinjene Države (uostalom, kao i ostale velike zemlje) suoče s krupnim međunarodnim problemom, iz iskustva mi je bilo poznato, one najpre angažuju svoje institute za međunarodne odnose koji organizuju studijske posete, konferencije i "okrugle stolove" o ovom problemu. Posle dva-tri meseca, stručnjaci se povlače iz javnosti i podnose izveštaje i predloge o kojima se narednih meseci raspravlja u Savetu za nacionalnu bezbednost, Stejt departmentu, Pentagonu, Centralnoj obaveštajnoj službi ali i privatnim "trustovima mozgova" koji pokažu interesovanje za taj problem.
       Posle iscrpne analize i na osnovu nacionalnih interesa administracija utvrđuje političke stavove koje u javnost najčešće iznosi diplomata ili političar srednjeg ranga i, ako ih politički krugovi (naročito Kongres) i javnost prihvate, oni postaju zvanična politika Sjedinjenih Država koja se kasnije teško menja.
       Pošto se utvrdi stav prema određenom međunarodnom problemu, istraživači se kasnije javljaju uglavnom u funkciji "javne diplomatije", kao tumači i, ređe, kao izvršioci politike administracije. Na primer, tokom rata u Bosni i Hercegovini i, naročito, na Kosovu i Metohiji mnogi novinari i istoričari doslovce su se utrkivali u pisanju "instant istorija" čija je glavna svrha bila da pruže stručnu ili pseudostručnu podlogu politici koju su zapadne zemlje vodile na Balkanu. Na stavove američke administracije može se uticati samo u prvoj i, donekle, u drugoj fazi, ali tada je, pored klasične diplomatije, često potrebno i lobiranje posredstvom moćnih i skupih agencija za public relations (poput Ruder Finn Inc.) koje su bile veoma aktivne tokom ratova u Hrvatskoj, Bosni i, delimično, na Kosovu i Metohiji.
       Imajući to u vidu, zamolio sam desetak iskusnih kolega da prilikom susreta Amerikancima iznesu svoja mišljenja o savremenim političkim, ekonomskim i ostalim problemima jugoslovenskog prostora ali i svoje viđenje buduće američke politike prema njemu. Američke stručnjake, među kojima su bila poznata imena poput Stivena Larabija, Dejvida Filipsa, Stivena Berga, Barneta Rubina i drugih, interesovalo je, međutim, jedino Kosovo i Metohija, gde su videli glavni problem i glavni američki interes na postdejtonskom Balkanu. U izveštaju objavljenom kasnije u knjizi "Ka sveobuhvatnom miru u jugoistočnoj Evropi," članovi ove grupe će zabeležiti da su se tokom boravka u Jugoslaviji suočili s "beskompromisnim stavovima zvaničnog Beograda" i "iznijansiranim i pragmatičnim stavovima" koje su čuli tokom tročasovnog razgovora u IMPP i prilikom susreta sa Dragoljubom Mićunovićem i Vukom Draškovićem.
      
       Šifra "Južni Tirol":
       Pažnju Amerikanaca privukla je ideja o južnotirolskom modelu autonomije kao mogućem modelu rešavanja ne samo problema Kosova i Metohije nego i posleratne Jugoslavije koja će biti okosnica mojih stavova u svim kasnijim susretima i razgovorima ove vrste. Glavni zaključak i preporuka studijske grupe glasio je da se u slučaju Kosova i Metohije mora primeniti čitav paket helsinških normi na način kako su one evoluirale posle 1989. godine i, praktično, da politika međunarodne zajednice mora imati tri glavna cilja: prvo, mere za jačanje poverenja; drugo, dijalog i pregovore: treće, pronalaženje privremenog i prelaznog rešenja kosovskog problema.
       "Privremeno i prelazno rešenje" za Kosovo i Metohiju imalo je tri glavne tačke: povratak u normalno stanje svih javnih institucija na Kosovu, uključujući škole i Univerzitet u Prištini, učešće albanskog stanovništva na izborima u SRJ i sprovođenje tih izbora u skladu s načelima Organizacije za bezbednost i saradnju u Evropi. Stav Amerikanaca je bio da se moraju bez odlaganja iskoristiti povoljne okolnosti posle Dejtonskog sporazuma i na osnovama načela OEBS-a, koja uvažavaju suverenitet država, pronaći privremeno rešenje za kosovski problem. U celini uzev, preporuke studijske grupe Saveta za spoljnu politiku bile su prihvatljive (naročito ako se ima u vidu kasniji razvoj događaja) i otvarale su mogućnost za političku inicijativu Beograda koja ne bi bila suprotna interesima SAD i Evropske unije.
       Ovakav konstruktivan pristup kosovskom problemu mogao bi se protumačiti i time što su se među njegovim autorima nalazili iskusni poznavaoci Jugoslavije poput Stivena Berga. On će kasnije primetiti da su autori bili svesni u kom pravcu idu događaji, ali da su izveštaju dali pozitivan naglasak u nastojanju da pridobiju američke političare za političko rešenje krize.
      
       Nastupa Morton Abramovic:
       Već susret sa Komisijom za Balkan Karnegijeve zadužbine za međunarodni mir nagoveštavao je u kojem pravcu će američka politika krenuti u naredne tri godine. Na to je upućivala osnovna ideja ovog projekta koji je počeo 1993. godine reprint izdanjem izveštaja Karnegijeve komisije za Balkan iz 1912. godine pod naslovom "Drugi balkanski ratovi" za koji je predgovor napisao čuveni Xorx Kenan.
       Objavljena tokom rata u Bosni, ova knjiga sugerisala je zaključak da okrutnost balkanskih ratova nije nova pojava i da na nasilje Zapad može odgovoriti jedino nasiljem, pripremajući zapadno javno mnjenje i političke krugove za sve izvesniju vojnu intervenciju NATO-a protiv bosanskih Srba. Drugi implicitan zaključak glasio je da je i tada, kao i danas, američko vođstvo bilo nezamenljivo u rešavanju balkanskih kriza, na šta je upućivao stav predsednika prve Karnegijeve komisije, barona D'Esturnel de Konstana da užas balkanskih sukoba neće prestati sve dok ga Evropa bude ignorisala. "Amerikanci žele da pomognu da se ovakvo stanje promeni. Treba im zahvaliti i odati priznanje zbog tog plemenitog nastojanja", zaključio je De Konstan.
       Iza čitavog projekta stajao je tadašnji predsednik Karnegijeve zadužbine i uticajni član establišmenta Demokratske stranke Morton Abramovic, koji će kasnije postati glavni protagonista doktrine "humanitarne intervencije" i jedan od vodećih albanskih lobista u Vašingtonu (na poziv Vetona Suroija, učestvovao je i na konferenciji u Rambujeu kao savetnik albanske delegacije). Veliki uticaj Mortona Abramovica na vladajuće krugove u Vašingtonu mogao bi se objasniti time što je pre dolaska na položaj predsednika Karnegijeve zadužbine bio američki ambasador u Turskoj i pomoćnik državnog sekretara za obaveštajni i istraživački rad u Reganovoj administraciji. Sredinom devedesetih godina bio je član tima Saveta za spoljnu politiku iz Njujorka koji je predložio Klintonovoj administraciji da smanji ograničenja na delovanje Centralne obaveštajne agencije u inostranstvu.
       O Abramovicevom odnosu prema Srbima govori sledeća epizoda. Kada sam prilikom našeg prvog susreta u Beogradu, u jesen 1995. godine, pokušao da mu izložim moje viđenje uzroka srpskohrvatskog sukoba nervozno me je prekinuo: "Nema potrebe da mi bilo šta objašnjavate, sve mi je to već objasnio Gojko Šušak!" Odgovorio sam da ukoliko mišljenje tadašnjeg hrvatskog ministra odbrane i vodećeg "jastreba" u vrhu Hrvatske demokratske zajednice smatra objektivnim, nema potrebe da dalje trošimo vreme, posle čega se povukao ali svoj odbojni stav prema Srbima nije napustio.
       Prilikom ovog susreta rekao mi je i da namerava da, prema uzoru na komisiju iz 1912, formira novu Karnegijevu komisiju za Balkan sastavljenu od uglednih međunarodnih ličnosti i da u tom cilju prikuplja fond od oko milion dolara. Abramovic će kasnije biti jedan od osnivača Saveta za balkansku akciju (Balkan Action Council) i Saveta za evropsku akciju (European Action Council) koji će odigrati određenu ulogu u američkoj politici prema Bosni i Hercegovini, Kosovu i Metohiji, Srbiji i Jugoslaviji posle 1996. godine. Nešto kasnije će sa senatorom Mičelom osnovati i Međunarodnu kriznu grupu (International Crisis Group) koja će imati veliki, ako ne i presudni uticaj na američku politiku tokom krize i rata na Kosovu i Metohiji.
       Svakako, Morton Abramovic nije bio jedini koji je u američkim vladajućim krugovima imao odbojan stav prema vlasti u Srbiji i Srbima, ali je njegov lični angažman na strani Hrvata, bosanskih muslimana i kosovskih Albanaca karakterističan za savremene tokove u administraciji u kojima više nije bilo razumevanja za pripadnike starog "jugolobija" u SAD. Od mnogih uglednih poznavalaca Jugoslavije moglo se čuti da više nisu dobrodošli na brifinzima i savetovanjima u Vašingtonu, da ih mediji retko pitaju za mišljenje i da ponekad moraju da traže novi posao. Njihova mesta zauzeli su "neki novi klinci" koji su nedostatak znanja o Jugoslaviji i Balkanu nadomeštali privrženošću "novom atlantizmu" kome je svojeglava politika Beograda išla na ruku i pružala priliku za sređivanje računa ne samo sa evropskim partnerima nego i sa Rusijom, Kinom i nekim drugim važnijim rivalima.
      
       Ćaskanje i posledice:
       Članovi Karnegijeve komisije za Balkan koja je došla u Beograd januara 1996. godine bili su Leo Tindemans, Lojd Katler, Bronislav Geremek, Xon Roper, Teo Zomer, Simon Vejl i Dejvid Anderson. Imajući u vidu njihov autoritet, zamolio sam nekoliko starijih kolega, uključujući Milana Šahovića i Ljubivoja Aćimovića, da prisustvuju radnoj večeri sa članovima komisije. Na iznenađenje jugoslovenskih gostiju, članovi komisije nisu pokazali naročito interesovanje za razgovor o problemima savremenog Balkana i veče se svelo na ćaskanje o evropskoj politici, odnosima Sjedinjenih Država i Evrope i sličnim temama.
       Naše iznenađenje je utoliko bilo veće kada smo u izveštaju Komisije, objavljenom kasnije u knjizi pod naslovom "Nedovršeni mir", na dugoj listi balkanskih stručnjaka i političara koje je komisija konsultovala, videli i svoja imena. Kasnije su mi Tanos Veremis i Teodoros Kolumbis, rukovodioci ELIAMEP-a, potvrdili da su i njihova iskustva sa Karnegijevom komisijom bila slična. Uprkos tome, knjiga "Nedovršeni mir" doživela je više izdanja na engleskom i jezicima nekoliko balkanskih zemalja (uključujući srpski) i postala jedan od glavnih oslonaca buduće zapadne politike prema Balkanu.
       U kasnijim razgovorima sa članovima Komisije imao sam prilike da čujem da je izveštaj u glavnim crtama bio već napisan pre dolaska na Balkan i da su autori većeg dela teksta bili stručni saradnici Komisije Žak Rupnik, Dejna Alin, Xems Braun i Mark Tompson. Za starije kolege iz IMPP-a, naviknute da se jugoslovenski stavovi uvažavaju i ozbiljno razmatraju u međunarodnim krugovima, ovo iskustvo je bilo neočekivano ali je i upozoravalo da Zapad na Balkanu sve manje traži partnere a sve više bespogovorne sledbenike.
       U prvoj polovini dvadesetog veka američki pogledi i američka politika prema Istočnoj Evropi, Balkanu i novostvorenoj državi Jugoslaviji bili su pod snažnim uticajem serije izuzetnih putopisaca i hroničara kakvi su bili Xon Rid, Leo Sulcberger i, naročito, Rebeka Vest. Kada je, 1941. godine, prvi put objavljena knjiga "Sivi soko i crno jagnje" Rebeke Vest, književni kritičar "Njujork tajmsa" označio je kao "apoteozu ovog književnog pravca" upoređujući je sa "Sedam stubova mudrosti" T. E. Lorensa. "Usko definisana, knjiga je zapis o šest nedelja putovanja kroz Jugoslaviju. Šira definicija 'Sivog sokola i crnog jagnjeta' je, slično Jugoslaviji, svet za sebe: enciklopedija zemlje sadržana u dva toma i pola miliona reči; dinastička saga Habszburga i Karađorđevića; akademska teza vizantijske arheologije, paganskog folklora i hrišćanske i islamske filozofije. Knjiga takođe sadrži psihoanalizu germanskog duha i izvora fašizma i nacizma u devetnaestom veku od koje zastaje dah. Utemeljena na gotovo savršenom poznavanju stvari, ona je bila i upozorenje na opasnosti koje je totalitarizam nosio Evropi tokom četrdesetih godina i kasnije. Slično Talmudu, ovu knjigu je moguće čitati iznova tražeći u njoj različite nivoe značenja."
       Po pravilu, knjiga je zauzimala počasno mesto u bibliotekama američkih i britanskih ambasadora u Beogradu.
       Pedeset godina kasnije, stopama Xona Rida i Rebeke Vest pošao je i američki putopisac Robert Kaplan u nameri da napiše hroniku "zaboravljenog zadnjeg ulaza u Evropu ne u vremenu velikih promena nego neposredno posle njih". Osnovna Kaplanova ideja da se posle završetka hladnog rata Jugoslavija raspada duž linije kulturnih podela između centralne Evrope (Mitteleurope) i Balkana pokazala se tačnom. Knjiga je neočekivano dobila značaj koji ni sam autor nije očekivao kad ju je pisao sredinom osamdesetih godina. Za razliku od srednje Evrope koju su u to vreme pod svetlost reflektora doveli radovi Jene Šuca, Milana Kundere, Česlava Miloša, Đerđa Konrada, Timotija Gartona Eša, Xorxa Šopflina, Kristofera Cviića, Jana Egberta, Erharda Buseka i mnogih drugih, Balkan je ostao zaboravljen u senci istorijskih promena koje su se odvijale u Evropi.
       Prema svedočenju samog Kaplana, više američkih izdavača odbilo je 1990. godine njegov rukopis smatrajući da u Sjedinjenim Državama ne postoji publika zainteresovana za knjigu o Balkanu. Tri godine kasnije, na vrhuncu rata u Bosni i Hercegovini, njegova knjiga postala je bestseler u Sjedinjenim Državama i Zapadnoj Evropi uprkos tome što je od ukupno devetnaest poglavlja svega četiri posvećeno Jugoslaviji i nijedno samoj Bosni. Američkog predsednika Klintona, u to vreme na samom početku mandata, ova knjiga je, navodno, odvratila od namere da u to vreme vojno interveniše u ratu u Bosni i Hercegovini iako je Kaplanov stav u tom pogledu bio upravo suprotan. Slično Leu Sulcbergeru, koji je ostao zapamćen po svojoj izjavi da "Balkan uvek proizvodi više istorije nego što je sam može potrošiti", i Kaplan je verovao da Balkan na kraju dvadesetog veka može odlučiti o istoriji Evrope isto onako kako je odlučio na početku veka."
       Za razliku od svojih prethodnika, Robert Kaplan je na Balkanu pronašao "originalni Treći svet koji je postojao mnogo pre nego što su zapadni mediji skovali ovaj pojam": "Na ovom brdovitom poluostrvu koje se graniči s Bliskim istokom, novinski dopisnici su napisali prve izveštaje u dvadesetom veku o kolonama izbeglica koje se kreću blatnjavim putevima i prve knjige gonzožurnalizma i putopisa, u vreme dok su Azija i Afrika još bile daleko na horizontu. Šta god da se dogodilo u Bejrutu ili drugde, dogodilo se davno pre toga na Balkanu."
       Prema Kaplanu i njegovim sledbenicima, Evropa je u dvadesetom veku upoznala terorizam preko VMRO-a, "PLO-a dvadesetih i tridesetih godina", a fanatizam iranskih ajatolaha je imao svoje balkanske prethodnike u pravoslavnim sveštenicima koji se nisu libili nasilja protiv svojih političkih protivnika. Vođen ovom idejom, Robert Kaplan je zapisao i neverovatnu opasku koja će postati svojevrstan alibi za sve ono što će politika Zapada učiniti na Balkanu narednih godina: "Istorija dvadesetog veka je počela na Balkanu. Izolovan siromaštvom i etničkim rivalstvom čovek je ovde osuđen na mržnju. Ovde je politika svedena na nivo blizak anarhiji koja se, s vremena na vreme, izlivala preko Dunava u srednju Evropu. Nacizam se, na primer, može pozvati na svoje balkanske korene. U udžericama Beča nalazi se plodno tlo etničke mržnje bliske svetu Južnih Slovena, na kojem je Hitler naučio toliko intenzivno da mrzi. Kako zemlja izgleda na mestima gde ljudi čine zlo? Postoji li loš zadah, genius loci, nešto u pejzažu što navodi na zlo?"
       U jeku debate o mogućoj politici Zapada prema rastućoj krizi na Kosovu i Metohiji objavljene su tri knjige koje su nudile tri različita odgovora. Prvo se pojavio ELIAMEP-ov zbornik "Kosovo - kako izbeći druge balkanske ratove", (proleće 1999) Miranda Vikers, u to vreme već saradnik Međunarodne krizne grupe iz Tirane, svoju knjigu "Kosovo između Srba i Albanaca" napisala je brzo i uglavnom na osnovu razgovora s izvesnim brojem srpskih i albanskih stručnjaka, zbog čega je imala eklektični karakter i nije dostigla vrednost njene prethodne knjige o Albaniji. Najveće ambicije imala je treća knjiga, "Kratka istorija Kosova" Noela Malkoma, koja je na oko pet stotina strana pokušala iz osnova da reinterpretira balkansku istoriju na tragu izveštaja Karnegijeve zadužbine i Kaplanovih "Balkanskih duhova".
       Dugogodišnji komentator britanskog "Dejli telegrafa" Noel Malkolm postao je svetski poznat svojom prethodnom knjigom "Kratka istorija Bosne", verovatno najozbiljnijom "instant istorijom" objavljenom tokom rata u Bosni i Hercegovini. Malkolm je na rukopisu "Kratke istorije Kosova" radio ukupno tri godine konsultujući čak 28 arhiva, uključujući Diplomatski arhiv i Nacionalnu biblioteku u Parizu, arhive i biblioteke u Vatikanu, Veneciji i Bolonji, Ratni arhiv u Beču, Nacionalni arhiv u Vašingtonu, Institut za istočnoevropske studije Univerziteta u Beču, ustanove u Londonu i Oksfordu i dr. Biografija dela koje je autor citirao odista je impresivna i obuhvata tekstove čak na dvadeset jezika, uključujući srpski i albanski, kojima se autor služi.
       Više svetla na motive autora baca opaska na poslednjoj strani: "Obe strane u ovom konfliktu razvile su nekritičan (zaslepljen) pogled na prošlost Kosova, ali uskogrudo srpsko razumevanje je daleko ozbiljnija prepreka od te dve, jednostavno zato što je Srbija snaga koja može pokrenuti promene ili ih blokirati. Nije sve što su Srbi naučili iz istorije netačno, ono što je poželjno da razvija sposobnost da shvate da ima i drugih istina koje nisu saopštene. Prvo, moraju da znaju da već tada (1912. godine, prim P.S.) nije bilo srpske većine i da su većina bili nesrbi i da iskustvo tuđina, kolonijalne uprave je tačno što je Srbija nametnula većini stanovništva u najvećem delu narednih 85 godina. Ko je od toga imao koristi? Nekoliko političara između dva rata, a odnedavno Milošević, Šešelj i Arkan, indirektno Musolini i Hitler ... Kada obični Srbi nauče da misle racionalnije i humanije na Kosovu, ljudi Kosova i Srbija imaće samo koristi i to ne samo Srbi".
      
       Pokušaj Alekse Đilasa:
       Jedan od najoštrijih kritičara ove knjige, Aleksa Đilas, istakao je da Malkolm, slično "Kratkoj istoriji Bosne", predstavlja istoriju jednog regiona kao istoriju njegovog stanovništva i njegovog prava na samoopredeljenje. Đilas je, tim povodom, primetio da iako Noel Malkolm Kosovo ne smatra "uzorom etničke tolerancije", on pokušava da pronađe periode multietničke tolerancije ali, za razliku od prethodne knjige, ne preporučuje kosovskim Albancima da svoja prava potraže kroz političke institucije države u kojoj žive zajedno sa Srbima i da, u saradnji sa opozicijom, odlučujuće doprinesu demokratskom zaokretu u njoj. Umesto toga, on polazi od pretpostavke da je srpska vojska "osvojila" Kosovo 1912. godine vršeći sistematsko nasilje i etničko čišćenje njegovog albanskog stanovništva.
       Pokušavajući da "razobliči srpske mitove", Malkolm dovodi u pitanje činjenice o Kosovskoj bitci, velikoj seobi Srba i demografskim trendovima u Pokrajini što je navelo Tima Xudu, autora knjige "Srbi: istorija, mit i destrukcija Jugoslavije", da u svojoj kritici "Kratke istorije Kosova" zapiše: "Malkolm podseća na nekoga ko tvrdi da je 'Mejflauer' otplovio iz Amerike za Britaniju ili da ostrvo Elis nema veze s emigracijom u Sjedinjene Države". Đilas i drugi kritičari nisu propustili da primete da se među 28 arhiva, koje je Noel Malkom koristio prilikom pisanja ove knjige, ne nalazi nijedan iz Srbije, Bugarske ili Grčke i da je većina korišćenih izvora iz katoličkih zemalja, kao što su Vatikan i Austrija, a da se među njegovim saradnicima pored mnogobrojnih Albanaca i Hrvata ne nalazi nijedan Srbin.
       U odgovoru na ove kritike, Noel Malkolm i njegove pristalice su Đilasu osporile kompetentnost u istorijskim pitanjima, naročito onima koji se odnose na Albance, Albaniju i Kosovo. Odsustvo izvora iz pravoslavnih zemalja u svojoj knjizi Malkolm tumači time "što u njima ne postoji nijedan sačuvan arhiv o ovom istorijskom razdoblju vredan pažnje". Štaviše, on Đilasu zamera zbog "vatikanofobije" i sklonosti srpskim nacionalističkim argumentima. Odgovarajući na kritiku njegovog pokušaja "razobličavanja srpskih mitova", Malkolm naglašava: "Jednostavna je činjenica da postoji mnogo više srpskih nego albanskih istorijskih mitova. Moja knjiga otuda sadrži mnogo više odbacivanja srpskih tvrdnji ne zato što je antisrpska nego zbog toga što je protiv mitova. Ne jednom u svom dugom eseju Đilas propušta da primeti da ja odbacujem neke od najdubljih albanskih mitova, kao što je mit o albanskoj većini na Kosovu u srednjem veku ili mit o društveno progresivnoj i ka nezavisnosti okrenutoj Prizrenskoj ligi."
       Malkolm naročito kritikuje Đilasov stav da bi se nezavisno Kosovo odmah ujedinilo s Albanijom tvrdeći da "ne poznaje nijednog ozbiljnog analitičara kosovske ili albanske politike koji u to veruje kao što u to ne veruju ni albanski političari". Iako je u svom eseju Aleksa Đilas podržao obnovu autonomije Kosova, Noel Malkolm u njegovom zahtevu da delovi pokrajine s većinskim srpskim stanovništvom dobiju poseban autonomni status vidi samo drugi način da se postavi zahtev za očuvanjem srpske dominacije na Kosovu.
       Pošto mi je Aleksa Đilas predložio da se uključim u ovu polemiku, u svom kraćem tekstu, objavljenom u "Foreign Affairsu" januara 1999. godine, kome su urednici dali provokativan naslov "Velika Albanija na horizontu", naglasak sam stavio upravo na velikodržavnu osnovu albanskog nacionalnog pokreta i lančanu reakciju etničkih i teritorijalnih sukoba na jugu Balkana koju bi izazvalo otcepljenje Kosova. Razvoj događaja je, međutim, krenuo upravo u ovom pravcu i to iz razloga koji nisu imali mnogo veze s Kosovom.
      
       Olbrajt zove eksperte:
       Izveštaj Karnegijeve fondacije iz 1992. "Promeniti naš put: američka uloga u novom svetu" pozvao je na uspostavljanje novog načela u međunarodnim odnosima, prema kojem uništavanje ili preseljavanje grupa ljudi unutar država može opravdati međunarodnu intervenciju. Sjedinjenim Državama u ovom izveštaju je preporučeno da prilagode NATO i OEBS ovoj vrsti bezbednosnih problema u Evropi.
       Time je postavljena osnova doktrine tzv. humanitarne intervencije do kakvih je došlo najpre sredinom 1995. godine u Bosni i Hercegovini i četiri godine kasnije na Kosovu i Metohiji.
       Ubrzo pošto je postala prva žena na položaju državnog sekretara, Medlin Olbrajt se za savet obratila diplomatama i spoljnopolitičkim stručnjacima, među kojima su bili pobornici doktrine "humanitarnog intervencionizma" Zbignjev Bžežinski, Morton Abramovic, Džordž Soroš i Lesli Gelb (predsednik Saveta za spoljnu politiku). Medlin Olbrajt je očigledno želela da novu doktrinu što pre proveri u praksi, čak i po cenu da jedan složen i star etnički spor, kao što je kosovska kriza, stavi u problematične okvire "humanitarnog intervencionizma". U tome je krupnu ulogu odigrao upravo Morton Abramovic.
       Geopolitičku dimenziju "novog strateškog koncepta" Severnoatlantskog pakta razradio je Zbignjev Bžežinski. U nizu govora i članaka i, naročito, u knjizi "Velika šahovska tabla: američki primat i njegovi geopolitički ciljevi", objavljenoj 1997. godine, on je evoluirao od doktrine ljudskih prava koju je zagovarao krajem sedamdesetih godina, kada se nalazio na mestu savetnika za nacionalnu bezbednost predsednika Kartera, ka klasičnoj realpolitici. Prilikom promocije svoje knjige u Parizu, on je ovaj prividni paradoks lakonski protumačio rečima: "Ja sam razradio doktrinu (ljudskih prava, prim. P.S.) kao najbolji način da se destabilizuje Sovjetski Savez. I to je uspelo." U intervjuu francuskom nedeljniku Le Nouvel Observateur sam Bžežinski je izjavio da su SAD podrškom mudžahedinima spretno gurale Moskvu u vojnu avanturu u Avganistanu "Mi nismo gurali Ruse da intervenišu, ali smo svesno povećavali mogućnost da oni to učine. Ta tajna operacija bila je odlična ideja. Njen cilj je bio da se Rusi navedu u avganistansku zamku." Nije isključeno da je u sličnu zamku upala i postdejtonska Jugoslavija na Kosovu.
       U geopolitičkoj šemi koju sugeriše "Velika šahovska tabla" Zbignjeva Bžežinskog, Jugoslaviji je namenjena uloga opitnog poligona i metafore Sovjetskog Saveza: "Prema ovoj metafori, 'Srbija' je Rusija a Hrvatska, Bosna, Kosovo i dr., jesu Ukrajina, baltičke države, Gruzija i bivše sovjetske republike 'Evroazijskog Balkana'. U takvom sklopu, uspešna secesija Hrvatske i društva od Jugoslavije je pozitivan presedan za očuvanje nezavisnosti Ukrajine i njeno progresivno uključivanje u Evropsku uniju i NATO, za koje je (prema Bžežinskom, prim. P.S.) decenija između 2005. i 2015. 'razuman vremenski okvir'".
       U brutalno otvorenoj geopolitičkoj perspektivi Zbignjeva Bžežinskog, Sjedinjene Države imaju dominantno interesovanje za zemlje kao što su Mađarska, Rumunija, Bugarska i Turska, delimično za Slovačku, Moldaviju, Ukrajinu, Gruziju i najveći deo "evroazijskog Balkana", dok je interesovanje minimalno za zemlje poput Rusije, Jugoslavije i Grčke: "Beograd je potencijalni relej Moskve. Srbi toga možda nisu svesni, ali u geostrateškoj perspektivi, oni su samo surogat Rusije."
       Nova politika Vašingtona značila je, između ostalog, i promenu odnosa snaga između glavnih međunarodnih organizacija na štetu onih u kojima članice imaju manje-više ravnopravan položaj (UN, OEBS) i u korist onih u kojima Sjedinjene Države imaju dominantan uticaj (NATO, ICTDž) i koje sve češće nastupaju u ulozi glavnih predstavnika politike "međunarodne zajednice". Najveći institucionalni gubitnik ove politike verovatno su Ujedinjene nacije.
       "Umesto pomoći Ujedinjenim nacijama da pronađu pravedno rešenje jugoslovenske krize, Klintonova administracija je upotrebila svoj uticaj da postigne rešenje koje će biti u interesu njenih klijenata, bosanskih muslimana i albanskih separatista ... Njihov neizbežni, da ne kažemo programirani neuspeh mogao je biti razglašen kao 'dokaz' da jedino NATO može uspešno obaviti mirovnu misiju." Na sličan način Sjedinjene Države su prišle i Verifikacionoj misiji za Kosovo (Kosovo Verification Mission KVM) krajem 1998. godine, čije su delovanje pod rukovodstvom američkog ambasadora Vilijema Vokera i odlazak sa Kosova i Metohije neposredno uoči napada NATO-a na Jugoslaviju bacili senku na objektivnost ove organizacije.
       Nasuprot UN i OEBS-u, Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, osnovan rezolucijom Saveta bezbednosti UN 827 maja 1993, od početka je uživao punu američku finansijsku i političku podršku. To je početkom aprila 1999, tokom intervencije NATO-a protiv Jugoslavije, potvrdila i sudija Kirk Mek- donald izjavom da je Tribunal "uživao snažnu podršku zainteresovanih vlada i pojedinaca kakva je sekretar Olbrajt. Kao stalni predstavnik u Ujedinjenim nacijama ona je neumorno radila na stvaranju Tribunala. Odista, mi smo često o njoj govorili kao o 'majci Tribunala'".
      
       Srpska "kolektivna krivica":
       "Na samitu G8 u Kelnu, održanom u junu (1999, prim. P.S.), Toni Bler je nedvosmisleno prihvatio doktrinu kolektivne krivice kada je izjavio da ne može biti humanitarne pomoći za Srbe zbog zastrašujućeg odnosa prema kosovskim Albancima. Sa svojim neuporedivim samoopravdanjem, angloamerički komandanti vode ovaj novi krstaški rat do granica nehumanosti."
       U razradi teze o "kolektivnoj krivici" Srba malo ko je, čini se, otišao dalje od profesora Harvardskog univerziteta Danijela Džonaha Goldhagena u članku "Nova Srbija", objavljenom u časopisu "Nenj Republic" tokom intervencije NATO-a protiv Jugoslavije. Upoređujući Srbiju s Nemačkom i Japanom, čiji su brutalni imperijalni ratovi bili praćeni masovnim zločinima, on je zaključio: "U sva tri slučaja većina njihovog stanovništva je podržala imperijalizam i nasilje nad žrtvama vođena ideologijama koje su pozivale na osvajanje Lebensrauma (životnog prostora, prim. P.S.) i poraz protivnika".
       Prema Goldhagenu, "srpska nedela" razlikuju se, u suštini, od nacističkih nedela samo po obimu bez obzira na žrtve koje su sami podneli.
       Koji zaključci se mogu izvesti iz prethodna dva slučaja kada je u pitanju buduća politika Zapada prema Srbiji?
       Goldhagen primećuje da su 1945. godine saveznici zaustavili nemačke i japanske zločine. Nekoliko godina kasnije, oni više nisu bili pretnja za svoje susede i jedna i druga zemlja su postale demokratije, dobri susedi i odgovorni, vodeći članovi međunarodne zajednice: "Naročito je Nemačka postala pokretačka snaga demokratije, saradnje i napretka unutar svojih granica. Ova dva paralelna preobražaja spadaju u najveće političke uspehe dvadesetog veka."
       Kako se ta suštinska promena dogodila i može li se primeniti u slučaju Srbije, pita se Goldhagen i odgovara da su 1945. Nemačka i Japan bili potpuno poraženi i okupirani i prinuđeni da usvoje demokratske institucije.
       Iz toga on izvlači i svoje glavne zaključke u pogledu buduće politike Zapada prema Srbiji: "Sve dok je Milošević na vlasti, sve dok Srbi budu sledili vatreni etnonacionalizam i dok budu verovali u iluzije o sebi, njihovim susedima i ostatku sveta (da je njihova namera da viktimizuju nevine Srbe), neće biti mira na Balkanu a postojeće pretnja novog 'etničkog čišćenja' će biti prisutna. Kao i u slučaju Nemačke i Japana, poraz i okupacija kao i promena političkih institucija i preovlađujućeg mentaliteta Srbije biće dugoročno praktično neizbežni. Sa


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu