NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Ravnoteža nuklearnog terora

Vašington uverava Evropu da će i njoj biti bolje kada Amerikanci sebi razapnu raketni kišobran, ali ovog puta ni London u to ne veruje

      Nuklearni kišobran najvećeg hladnoratovskog krstaša među američkim predsednicima, Ronalda Regana, politički je ismejan kao basnoslovno skup i vojnički besmislen još 1983. godine, u punom jeku hladnog rata, dok je "carstvo zla" (Reganov nadimak za Sovjetski Savez) bilo živo i naizgled zdravo. U međuvremenu je pala gvozdena zavesa, srušen je Berlinski zid, u Rusiji je prvi put izvršena mirna smena vlasti na demokratskim izborima, a Amerika je postala jedina "hipersila" (izraz francuskog ministra spoljnih poslova Ibera Vedrina) novog sveta koji najčešće nazivaju "jednopolarnim" upravo zato što Sjedinjene Države u njemu nemaju pravog takmaca.
      
       Beznadežna zastarelost
       Ostatak sveta, uključujući tu i najvernije američke saveznike, Engleze, zato gunđa što je Amerika izabrala upravo ovaj trenutak da za sebe gradi novi nuklearni kišobran, makar i skromniju verziju od one Reganove. Reč je o vojničkom poduhvatu koji će, prema prvim procenama, koštati oko 60 milijardi dolara a sastojaće se od mreže radarskih stanica, svemirskih satelita i, za početak, stotinak presretača smeštenih na Aljasci i namenjenih za uništavanje balističkih raketa koje bi neka neprijateljski raspoložena država ili teroristička organizacija mogla da ispali put Sjedinjenih Država. To nije svršena stvar, ali Klintonova je administracija već je najavila da će predsednik još ovog leta doneti odluku, koja donekle zavisi od uspeha probe koju će Pentagon izvršiti 26.juna (dosadašnje dve probe bile su relativno neuspešne), ali svi znaci ukazuju na to da vlada priprema javnost za pozitivno rešenje.
       Armija eksperata svakodnevno upozorava na opasnost koja Americi preti od belosvetskih terorista i terorističkih država (Osama bin Laden, Iran, Irak, Severna Koreja) i njihovih još uglavnom nepostojećih nuklearnih raketa. Retki protivnici administracije (tradicionalni politički protivnici, republikanci, dosad još nisu čuli za nuklearni kišobran koji im se nije dopao, pa sa te strane vladi ne preti bogzna kakva opasnost) kažu da ništa smešnije u Americi nije viđeno još od vremena kad je Ronald Regan uveravao naciju da celoj zapadnoj hemisferi preti opasnost od marksističke vlade Granade.
       Vašington, naravno, ne brine da će ispasti smešan. Brine ga prvo to što je Pentagonov "nuklearni kišobran" izričito zabranjen ugovorom o antibalističkim raketama koji je sa Moskvom potpisao još 1972. godine. Američki politički i vojni stratezi zato odskora propovedaju beznadežnu zastarelost ovog "preživelog" ugovora, i nadaju se da će se sa Rusima nekako sporazumeti. Ovo će biti i predmet razgovora prilikom prvog susreta Klinton-Putin, ovog vikenda u Moskvi.
       Pretpostavimo da se Rusi na neki način i nagovore, odnosno podmite. Oni su javno već sa gnušanjem odbili mogućnost promene ABM (Anti-Ballistic Miscile) ugovora, ali su odmah potom prepravili vlastitu nuklearnu doktrinu (Putinova izmena kojom Rusi sebi uzimaju pravo "prvog udara"), što antinuklearni aktivisti u SAD smatraju da je i bio pravi američki cilj. Danijel Elsberg, vladin istraživač koji je sedamdesetih godina ovog veka javnosti obznanio čuvene "Pentagonove papire", kaže da je posredi bizarna igra "eskalirajućih pretnji". Sada Amerikanci imaju kakav-takav izgovor za svoju novu doktrinu. Zbignjev Bžežinski ovih dana upozorava da Rusima savršeno odgovara da se bilateralno sporazumevaju sa Amerikancima, dok istovremeno podstiču antagonizam između Evrope i Amerike.
       No, i u slučaju dogovora sa Rusima, ostaje negodovanje evropskih partnera u NATO-u. Varnice su već sevnule iza zatvorenih vrata na redovnom prolećnom sastanku NATO-a u Firenci prošle sedmice, a plejada evropskih državnika i diplomata obišla je protekle zime Vašington sa namerom da odloži ili ohladi američko oduševljenje za novi nuklearni kišobran. Naravno, to se, silom prilika, mora raditi relativno diskretno. Evropljani razumeju da je posredi pre svega unutrašnjopolitičko američko pitanje i ne žele javnu konfrontaciju.
      
      
       Dvostruka strategija
       Čak je i tako pouzdan američki saveznik, za kakvog važi generalni sekretar NATO-a u vreme bombardovanja Jugoslavije, Havijer Solana javno izrazio bojazan Evrope da bi lek u ovom slučaju mogao biti gori od bolesti ukoliko američki kišobran navede Ruse i Kineze na trku u nuklearnom naoružanju. Jednostrana američka odluka da prenebregne međudržavne nuklearne sporazume "pothranila bi u evropskom mnjenju utisak o Americi kao arogantnoj supersili", kazao je Solana.
       Osim toga, odluka o basnoslovno skupom projektu koji štiti Amerikance, ali ne i njihove saveznike, stvorila bi odvojene zone bezbednosti unutar jednog vojnog pakta. Javno je, iako oprezno, negodovao i nemački ministar spoljnih poslova Joška Fišer, Iber Vedrin se upitao da li SAD zaista preti tolika opasnost od dve ili tri državice, a čak je i šef britanskog Generalštaba Ričard Gatri javno posumnjao da bi Britanija rado učestvovala u Zalivskom ratu da je Sadam Husein tada imao nuklearne rakete kojim je mogao da gađa London, ali ne i Vašington.
       Amerikanci upražnjavaju dvostruku strategiju umesto odgovora na pitanje o jedinstvu NATO-a. S jedne strane, pokušavaju da ubede Evropljane da će SAD smelije i slobodnije ulaziti u zajedničke vojne pothvate u drugim delovima sveta ako budu znali da su "njihovi gradovi sigurni". S druge, oni podsećaju Evropljane da se i sami osećaju ugroženim zbog evropskih planova o stvaranju evropskih vojnih snaga odvojenih od NATO-a (reč je o jedinicama za brzu reakciju, o kojima su se evropske vođe dogovorile prošlog decembra u Helsinkiju: do 2003. u takvim jedinicama bi trebalo da bude 60 000 vojnika). Amerikanci traže da NATO zadrži pravo "prve opcije", što znači da se tim jedinicama predvide samo one vojne operacije za koje NATO nije zainteresovan.
      
       Trka u naoružanju
       Evropsko nepoverenje u Ameriku inače raste poput plime. Svetska trgovinska organizacija smatra se običnim oruđem Vašingtona. Spremno se prihvataju optužbe da Amerikanci industrijski špijuniraju Evropu. Rat na Kosovu sve više se tumači kao američka manipulacija NATO-om, čak 68 odsto Francuza kaže da ih brine američki status supersile. Samo njih 30 odsto misli da se preko okeana imaju čemu diviti, 63 odsto vele da se ne osećaju bliskim američkom narodu. Stvari stoje bolje sa Italijanima: dve trećine kaže da se divi američkoj demokratiji, ali ih isto toliko smatra da u Americi ne treba tražiti inspiraciju o načinu života ili u kulturi. Evropljani su zgranuti američkim "varvarstvom" kad je posredi smrtna kazna.
       Treći je problem sa američkim nuklearnim kišobranom taj što bi mogao da izazove klasičnu hladnoratovsku trku u naoružanju između Kine, Indije i Pakistana. Američki zvaničnici neprestano ponavljaju da raketni kišobran ne bi bio uperen protiv Kine, ali i sami priznaju da bi taj kišobran efikasno neutralisao malu kinesku nuklearnu silu, što bi Kinu moglo da navede da poveća svoj nuklearni arsenal. Neće li u tom slučaju Indija povećati svoj, a Pakistan odmah zatim krenuti istim stopama? Amerikanci se brane da oni svoj odbrambeni sistem ne grade prema deklarisanim namerama eventualnih protivnika, već prema njihovim sposobnostima. Kina uzvraća sa istim argumentom: Mi verujemo da nije sada namera Klintonove administracije da iskoristi kišobran protiv Kine, ali otkud znamo da ga neka buduća administracija Republikanske stranke (republikanci javno govore o Kini kao o "opasnosti") neće upotrebiti protiv nas?
       Kinezima je poznato da celokupna američka vojna doktrina pomera težište sa Evrope ka Aziji, i da se u dokumentima američkog generalštaba na Kinu gleda kao na potencijalnog protivnika. O raketnom kišobranu se govori kao o zaštiti od eventualnog napada Severne Koreje kao "terorističke države", no malo je kome u svetu promaklo da je u toku veliko približavanje Severne i Južne Koreje i da bi sukob na korejskom poluostrvu uskoro mogao biti i formalno okončan.
       Američki eksperti očekuju da će Kina izrasti u silu sa velikim uticajem na ostatak Azije, a fokus njihovog vojnog planiranja pomera se ka Aziji. U poslednjih osam godina, prema procenama Pentagona, više od dve trećine svih "ratnih igara" (simulacija rata u režiji Pentagona) u kabinetima ministarstva vojnog odvija se u Aziji. Ovog leta će u jednoj vazduhoplovnoj bazi u Alabami održati ratne igre u kojima će jedna "rastuća velika istočnoazijska nacija" (čitaj: Kina) od slabe Rusije pokušati da otme Sibir. Na jednoj tački te igre simulacije SAD smeštaju ratne avione u Sibir kako bi štitili ruske interese!
      
       LjILjANA SMAJLOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu