Posle deset godina izgnanstva, jedan od najvećih hrvatskih polemičara kaže da ga je savest naterala da ode iz svoje zemlje, jer na mestu gde je bio nije bilo prostora za slobodnu reč

      U Novi Sad, gde je na 45. Sterijinom pozorju učestvovao na međunarodnom simpozijumu o pozorištu u ratu, stigao je sa italijanskim pasošem. Predrag Matvejević, pisac i gorljivi polemičar, i sam je zatečen tim paradoksom: "Dolazim u zemlju koja je moja zemlja, a sa italijanskim pasošem. Ima stvari koje čovjek nije mogao zamisliti. Nisam mogao zamisliti da ću otići iz svoje zemlje, da ću deset godina živjeti između azila i egzila i da ću se vraćati s tuđim pasošem, i u Zagreb i u Beograd." Predstavlja se kao pisac između azila i egzila.
       Matvejević i ovom prilikom želi da naglasi da ga niko nije isterao iz njegove zemlje. "Nitko me nije izgnao. Nisam morao otići. Savjest me je moja navela na to, uviđanje da mogu mnogo više učiniti ako se uklonim, ako sa razdaljine govorim, ako govorim slobodno. Shvatio sam da na mjestu gdje sam bio nema prostora za slobodnu riječ."
       "Našao sam se između izdaje i uvrede. Na primjer, napišem stroge riječi o režimu u Hrvatskoj - to je izdaja. Izdao sam Hrvatsku. Napišem takve stroge riječi o režimu u Srbiji - uvrijedio sam Srbiju. Biti između izdaje i uvrede, to je jedna jako teška pozicija. Upravo dramski pisac bi trebalo da nađe registre na kojima je njegova kritička riječ i iznad izdaje i iznad uvrede, kako ga niži duhovi ne bi stavljali ili na nivo izdaje ili na nivo uvrede."
       Odbija da bi se mogao osećati apatridom. "Evo, u ovom času ja se u Novom Sadu i Beogradu osjećam u svojoj zemlji. Nikad nisam prekinuo veze sa Hrvatskom. Bio sam nekoliko puta u Sloveniji. Neka nova Jugoslavija koja bi ujedinila sve dijelove, nažalost, nemoguća je. Jugoslavija za koju sam se ja borio propala je. Ali, moguće je napraviti neku vrstu Beneluksa, gdje će granice biti sekundarne, gdje će se moći ići s kraja na kraj, gdje će se roba mijenjati, gdje će se, prije svega, ideje mijenjati, pogotovo u jeziku koji je toliko blizak u svojim varijantama da možemo živjeti u jednoj kulturnoj osmozi bez koje smo svi osuđeni na mali provincijalizam, na partikularizam, na poziciju gdje se posebnosti uzimaju kao da su vrijednosti. Posebnosti mogu biti vrijednosti, pod uslovom da se potvrde kao stvarne vrijednosti."
       Do tog saznanja došao je u svom azilu i egzilu. Da li je za to platio neku cenu. "Naravno. Za takav stav se plaća cijena. Cijena je moja bila, recimo, brisanje iz nacionalne literature. Izašle su tri-četiri historije hrvatske književnosti u kojima moga imena nema. A ja sam za ovih devet godina objavio osam knjiga u Francuskoj, osam knjiga u Italiji, 'Mediteranski brevijar' mi je izašao na sedamnaest jezika, čak na arapskom, na hebrejskom, na japanskom. To nitko u Hrvatskoj nije zabilježio jer ja nisam ispravan. Tako prolaze, sigurno, i neki srpski disidenti..."
       Ne krije da je, polazeći u Novi Sad, išao s velikom nostalgijom. "Želio sam da dođem. Moj otac je u ove krajeve došao iz Rusije i bio izvanredno primljen. Od njega sam stekao prvu sliku Beograda. Moju drugu sliku Beograda, interesantno je, stvorio je na izvjestan način Miroslav Krleža. Tridesetih godina, zajedno sa Milanom Bogdanovićem, sa Aleksandrom Vučom, sa Markom Ristićem, sa nekim mladim Kočom Popovićem, on je u ulici Rige od Fere pokrenuo časopis 'Danas'. Ulica Rige od Fere, to je u Krležinu životu jedna od najljepših stranica. Često mi je govorio o tom Beogradu koji je volio. Primio je i on, naravno, poneki udarac. I ova sredina da poneki udarac, najviše svojim ljudima, ali i nama sa strane. Kasnija, treća, slika Beograda jest ona koju sam ja sam stekao u vrijeme određenja literature. Imao sam dojam da Zagreb i Ljubljana samo prate, a da Beograd stvara, da je Beograd postao centar evropskog protivždanovizma, otvaranja nove poetike. Beograd je i bio takav centar na cijelom istoku Evrope. I nisam mogao sebi predstaviti da će Beograd pasti na ovako niske grane, da će ga osvojiti ovakav strašni nacionalizam. Dolazeći, zapravo želim da nađem nešto od Beograda koji nisam prestao voliti...
      
       FELIKS PAŠIĆ