Svojom zbirkom ranih priča Đilas pokazuje da je još pre rata bio formiran kao značajan beletristički pisac kojeg je prigušila privremena služba komunističkoj dogmi

      Nedavno objavljivanje već zaboravljenih ili sasvim nepoznatih priča Milovana Đilasa i njihovo promovisanje u Kolarčevoj zadužbini s razlogom je doživljeno kao prvorazredna književna senzacija. I kao ubedljiv dokaz da naš najveći vernik i otpadnik komunizma svoju spisateljsku karijeru nije započeo, kako se uobičajeno misli, kao politički pisac već kao izraziti beletrista.
       Njegove početničke pripovetke, koje su izlazile u novinama i časopisima u razdoblju od 1930. do 1940. godine, prikupio je, sabrao i priredio za objavljivanje književni kritičar Branko Popović a pod naslovom Rane pripovetke štampao Slobodan Mašić u biblioteci Nova. U prepunoj Maloj sali Kolarčeve zadužbine, na njenoj glasovitoj književnoj tribini, predstavili su ih, pored izdavača u priređivača, Latinka Perović, Desimir Tošić, Vasilije Kalezić i Matija Bećković.
       Ono što je tom prilikom rekao književni kritičar i istoričar Vasilije Kalezić - da je Đilas u spomenutom periodu već imao obimnije pripovedačko delo od, recimo, Andrića, Crnjanskog, Grigorija Božovića i Ćopića, zvučalo bi neverovanto da zbirkom od petstotinak stranica proznog teksta nije i belodano potvrđeno. U njenom uvodnom prilogu, pod naslovom Đilasove rane pripovetke, Branko Popović je posle skoro desetogodišnjeg istraživačkog rada statistički precizno ustanovio da je Đilas u deceniji između 1930. i 1940. godine objavio čak 56 pripovednih tekstova, a napisao i više. No, neke je, kako on navodi, zaplenila policija, bilo prilikom hapšenja, bilo tokom trogodišnjeg piščevog tamnovanja (od 23. aprila 1933. do istog datuma 1936. godine).
       Zanimljiv je takođe podatak s obzirom na to da su naši najveći pripovedači u različitim prilikama voleli da ističu kako su prve priče štampali u Politici, da je Đilas u ovom listu objavio tridesetak priča. To se, međutim, iz kompleta Politike ne bi dalo videti jer jedne su publikovane pod njegovim imenom a druge pod pseudonimom Milo Nikolić, sklopljenom od varijacija Đilasovog ličnog i očevog imena. Za književne istraživače kakvi su Kalezić i Popović ove činjenice su zanimljive i zbog toga što pokazuju da se Đilas nije ustezao da piše i "namenske" priče, kratke novinske, ponekad očito i kraćene da bi zadovoljile sužene okvire novinske (ili časopisne) rubrike.
       Branko Popović još ističe kako je Đilas svoju književnu delatnost započeo pesmama u prozi i većinu štampao pre svoje dvadesete godine. Kalezić, opet, dodaje da bi se, kada bi se sakupili Đilasovi prikazi knjiga, eseji, ogledi i polemike, napisani do njegove 29. godine, takođe mogla sklopiti jedna knjiga obimna kao i ova pripovedačka.
       Ovaj kritičar smatra posebno važnim to što zbirka Rane pripovetke svedoči da je Đilas debitovao kao darovit i zreo prozni pisac. Ali, dodaće, ona je i dokaz autorovog ličnog nemara prema svom daru, neposedovanja svesti o značaju onoga što je (is)pisao u mladosti i kasnije nezainteresovanosti da se to sakupi i objavi. I Slobodan Mašić je mišljenja da se Đilas pokazao kao apsolutno zreo i nesumnjivo talentovan pisac već posle svojih prvih priča, a Branko Popović primećuje da većina tih ranih priča nije natrunjena početništvom.
       On te priče vidi kao dvostruki dokument: prvo, o umetničkim počecima jednog svetski poznatog stvaraoca, jer donose relativno reljefan tvorački "portret umetnika u mladosti" i, drugo, priče su poetsko svedočanstvo o spoticanju našeg patrijarhalnog čoveka na prelazu ka netradicionalnim oblicima življenja, narativna "dokumentacija" o moralnim i psihičkim lomovima u teskobama nenaslućenog izbavljenja.
       Popović će konstatovati i da razvojna linija Đilasa-umetnika ne sledi "krivulju" Đilasa-političara. U fazi političkog uzleta (1940-1954) Đilasovo umetničko pero bilo je najčešće na dobrovoljnom "odmoru". A kad je - u vreme Đilasovog političkog izopšteništva - njegovo ideološko pero proterano na prinudi "odmor", pripovedač je - kao da je samo pridremao u pauzi - nastavio umetničku delatnost tamo gde je stao. Popović, naime, hoće reći: Đilasov kasniji, zreliji pripovedni rad samo je (s neznatnim "otklonom") prirodni nastavak one iste "povlašćene" tematike iz njegovih priča. Priče su, razume se, rađene u mladalačkoj žurbi i gdekad "podgrejane" mladalačkom strašću, a koji put objavljivane tek u odlomcima. Međutim, zaključuje Popović, one, takve kakve su, čine zanimljivu i vrednu pristupnu najavu kasnijeg velikog pisca i, u svetskim razmerama, našeg najboljeg publiciste. Kad to kaže, Popović podseća da su Đilasovu Novu klasu u Tajmsovom literarnom dodatku kompetentni oksfordski naučnici uvrstili u sto najznačajnijih knjiga druge polovine ovog stoleća koje su izvršile "najveći uticaj na kulturu i civilizaciju Evrope".
       Između 1989. i 1994. godine Đilas je, inače, pored dva romana, objavio četiri zbirke pripovedaka i nesumnjivo se uvrstio među naše najplodnije beletrističke pisce. Sve su te knjige doživljavale prva ili višekratna izdanja i u inostranstvu a više od trideset godina bilo je zabranjeno štampati ih na srpskom jeziku. Jedan od najplodnijih i u svetu najprisutnijih srpskih pisaca čekao je pune tri i po decenije, u klaustrofobiji totalne zavičajne izolacije, da jedno njegovo delo bude najzad objavljeno i u zemlji u kojoj je i za koju je pisao, reći će svojevremeno Borislav Mihajlović Mihiz, s njemu svojstvenim patosom i svešću da se nepravda naneta Đilasovom književnom opusu ne da adekvatno ispraviti. U jednom većem radu o Đilasu kao pripovedaču na to ukazuje i književni kritičar Milivoje Marković, predskazujući da ga kao pisca čeka težak i mukotrpan put - da napokon na glavna vrata uđe i u onu književnost kojoj po jeziku i po poreklu pripada.
      
       SAVA DAUTOVIĆ
      
      

Posle skoro desetogodišnjeg istraživačkog rada, Branko Popović je statistički precizno ustanovio da je Đilas u deceniji između 1930. i 1940. godine objavio čak 56 pripovednih tekstova, a napiisao i više