NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Privremena vožnja

Omiljeni poligon za obračune i predizbornu kampanju političkih partija bio je i ostao GSP. Naravno, uvek na štetu Beograđana

      Uvođenje prinudne uprave u Gradsko saobraćajno preduzeće potvrdilo je da je javni saobraćaj u Beogradu, od kada je u Srbiji uvedeno višestranačje, bio i ostao bojno polje na kome su koplja lomile različite političke snage. Redosledom i tempom koji je diktirala dnevna politika.
       Beograđanima je to trebalo da bude očigledno još za vreme gradonačelnikovanja Nebojše Čovića, jer su i njemu svojevremeno, kada nije bio sasvim "na liniji", "opale grane" omele vožnju tramvaja. Potonji razvoj političke situacije i ekonomsko propadanje GSP-a jasno su pokazali kako jedan od najvažnijih komunalnih sistema u gradu odlično može poslužiti i služi međusobnom nadmetanju, izmicanju i podmetanju naših vodećih stranaka. Sve pod devizom "za dobrobit građana". Najnoviji primer je obrazloženje republičke vlade da je odluku o privremenim merama u GSP-u donela "zbog zahteva velikog broja Beograđana..." Kojih Beograđana? Kada su stigli ti "zahtevi", da li baš "zahtevi" za uvođenje prinudne uprave?
       Prirodno, sva previranja u GSP-u išla su na štetu građana. Tako danas utabanim trasama taljiga jedva trećina nekadašnjeg broja autobusa, tramvaja i trolejbusa. Pre pobede koalicije "Zajedno" na lokalnim izborima, servisne redakcije beogradskih medija dugo su mogle maltene napamet, bez pozivanja dispečerskog centra, saopštiti da ulicama saobraća 1 056 vozila GSP-a. Prema svedočenju bivšeg direktora Vladana Maksića, (imaginarni) maksimum do pre neki dan bio je 850 vozila.
      
       Razbijanje
       Nebojša Čović, aktuelni opozicionar, znao je kao gradonačelnik da se razgoropadi još kako. Štrajk GSP-a 1996. godine, s ciljem organizovan uoči lokalnih izbora, razbio je efikasno i brzo. Štrajkače je policija izbacila iz garaža, Dragoljub Stošić, predsednik energičnog Sindikata vozača dobio je 11 dana zatvora, ostali odmetnici mahom su dobili batine. Štrajkovali su, kažu, iz političkih, takoreći predizbornih razloga. Vozači GSP-a imali su u tom periodu plate na kojima su im mnogi intelektualci mogli pozavideti.
       Beograđani su, dakle, čekajući prevoz, nehotice pomogli opoziciji. Opoziciji koja je, posle ulaska u Skupštinu grada, nažalost pokazala da može biti i gore nego sa socijalistima na vlasti - govoreći o GSP-u. Koalicija se raspala, SPO brže-bolje smenio Pavla Gladovića, koga su na mesto direktora preduzeća postavile demokrate, mada se njegovo članstvo u toj partiji poriče (Gladović se trenutno viđa u dometu JUL-a). On se žalio, sud presudio u njegovu korist, ali se u fotelju nije vratio. Zatim su, objašnjava Stošić, gradske vlasti "inscenirale" oba štrajka 1998. godine (u januaru i julu), ne bi li uveli privatnike. Beograđane niko nije pitao imaju li novac za privatnike.
       Stošića i još 30 zaposlenih rukovodstvo GSP-a proglasilo je za organizatore tih štrajkova i kao nalogodavca označili Demokratsku stranku (u decembru 1998. iz Upravnog odbora izbačeni su svi članovi DS), čiji je Stošić, istina, član. Međutim, nastavlja on, otpuštena grupa radnika na vreme se ogradila od štrajka i "prepoznatih" namera rukovodstva GSP-a i grada, pa su im čak ostali zaposleni zamerili da miniraju protest.
       Navedene činjenice nisu dokazane. Kao što nije dokazano ni da je SPO uzimao reket od privatnika, dragocenu "ratnu" naftu namenjenu GSP-u, angažovao svoje posrednike u poslovanju s dobavljačima i tako, recimo, rezervne delove plaćao i po nekoliko stotina puta skuplje. Podsećanja radi, slične priče kružile su i pre 1997, pominjalo se preduzeće "Avala kontakt"...
       Opozicija gradskoj vladi, s Vojislavom Šešeljem na čelu, ne čeka dokaze. Oni već po običaju unapred znaju da su ove afere tačne (sistem: patriote - izdajnici). Na sva usta pričaju o ptičicama koje su propevale: oktobra prošle godine privedeni su tadašnji direktor GSP-a Milan Živanović i vlasnica privatne firme "Forca impeks" Jasmina Lazarević (navodna posrednica s velikim maržama). Pritvor je potrajao, ništa od optužbi sud nije verifikovao, istraga traje, šef radikala je presudio.
      
       Sumrak
       Gradski prevoz evidentno doživljava svoj sumrak, što izgleda zaista znaju samo Beograđani i - radnici GSP-a. Dugovano im je pet plata za prošlu godinu; u trenutku isplaćivanja vrednost tih pet zarada nije bila veća od stotinu nemačkih maraka. Nema veze, šest hiljada radnika - ne štrajkuje.
       Zato štrajkuju privatnici. Nisu pošteno ni dve godine proveli na beogradskim ulicama, a već su se nekoliko puta uzjogunili, maltretiranje putnika se nastavilo. Od te 1998. godine, pošto su odgovorili na molbe Skupštine grada, ojađene posle dva štrajka GSP-a, preuzeli su apsolutni monopol. Stoga nije čudno što državni prevoznik ne protestuje. Ko će uopšte primetiti, osim možda nepokolebljivih kupaca antikvitetskih markica, da ga nema?
       Cena prevoza u Beogradu, bilo je logično očekivati, nije menjana od kada su počela komešanja, potom i opozicija preuzela vlast. Jer, Republika je od 1994. vlasnik pokretne i nepokretne imovine GSP-a (gradu je ostavljen status osnivača i upravljača), primenjujući zakon jačeg uporno odbija da odobri poskupljenje, nedavno dozvoljeno i železnici, i taksistima i "Lasti". Gradski prevoz u unutrašnjosti takođe je uglavnom skuplji nego u glavnom gradu.
       GSP čeka, odnosno čekao je da vidi šta će robustni privatnici uraditi. Kako stvari stoje, nastaviće i dalje da voze za tri dinara. Tri je više od nula i, iako ponovo prete, teško da će odoleti nežnim pozivima prinudnog rukovodstva GSP-a da nastave poslovanje. Džabe su štrajkovali sunčajući se na Ušću. Na stranu pretpostavka da su prošlonedeljnu obustavu rada privatnika podstakle vladajuće stranke, tražeći povod za uvođenje privremenih mera, što je i iskusni Nebojša Čović predvideo pre nekoliko meseci.
      
       Tužba
       S druge strane, poslodavac privatnika ostaje grad. "To je stvar njihove savesti. Ako će da voze, neka voze. Pošto je u interesu Beograđana, nemam ništa protiv", odgovara Dragan Čović, član gradske vlade i doskorašnji predsednik Upravnog odbora GSP-a. U interesu Beograđana je i oporavak GSP-a, markice koje će važiti i kada se više puta dnevno menja prevoz.
       Skupština grada podnela je žalbu Vrhovnom sudu Srbije na odluku o prinudnoj upravi. Računaju da će oko 400 miliona dinara od blokirane gradske takse odlično poslužiti novom timu u GSP-u. Zajedno s ruskim robnim kreditom, procenjuje gradska vlast, do 1. septembra mogu da obezbede 900 vozila. U međuvremenu, prinudna uprava prosto ne može da se zaustavi u najavljivanju optimističkih planova, MUP i Vojska Jugoslavije neprestano povećavaju kontingent pomoći.
       Samo, od prošlog četvrtka, rezultati su naše mini ankete, niko od upitanih nije se vozio vozilima GSP-a. Oko trista vozila (izvori su kontradiktorni, zato je uzeta srednja veličina) bilo je i pre i posle protesta privatnika. Niko i dalje ne "oseća" 967 ispravnih vozila koje je, JUL je saznao, novo rukovodstvo zateklo u GSP-u, dok je na ulicama bilo svega 143 vozila. Kakvo-takvo poboljšanje eventualno bi se moglo osetiti u narednim mesecima, izbori će očas posla. Problem je u tome kakav će prevoz biti posle njih?
       Beograđani su navikli da budu poslednja karika u lancu, iako bi trebalo da budu prva. I baš ih je briga za uzimala-davala igrarije od Republike do grada, rekete, takse, uredbe i odluke. Oni žele da prevoz ne bude centralna tema u njihovim dovoljno opterećenim životima, da na posao krenu pola sata, umesto sat i po ranije i da Beograđanke ne moraju da vode računa o najlon čarapama. A stranke neka ne zaborave da je i Salvador Aljende politički umro upravo posle kolapsa javnog prevoza.
      
       ANA VUČKOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu