NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Štap i šargarepa<br>Dragoslav Rančić
Otpadničke države

Fama o neuračunljivim opasnim zemljama, među kojima SAD ne prave veliku razliku između Severne Koreje, Iraka i Jugoslavije, zapravo je zamena za teoriju o "imperiji zla" koju je u hladnom ratu oličavao nekadašnji Sovjetski Savez

      Skloni unošenju slenga u diplomatski jezik, Amerikanci odnedavno govore o postojanju nekakvih otpadničkih ili odmetničkih država koje, smatraju oni, na razne načine ugrožavaju međunarodnu bezbednost. A ako se dočepaju razornih oružja ili ih već poseduju, takve države mogu da predstavljaju opasnost i po samu Ameriku, tvrde Amerikanci.
       Predsednik Klinton je nedavno u Moskvi pokušao da ubedi predsednika Putina da Rusija treba da podrži američki antibalistički koncept odbrane, i po cenu odstupanja od ranijih dogovora o održavanju nuklearne ravnoteže, zato što Vašington procenjuje da neka od takvih zemalja - recimo, Severna Koreja - može jednoga dana raketama da napadne Sjedinjene Države. Ruski predsednik je trebalo da poveruje da je zbog postojanja nekoliko severnokorejskih projektila - a ne više zbog nuklearnog arsenala Rusije - Amerikancima nužan, i to do 2005. godine, antibalistički štit vredan 50-60 milijardi dolara.
       Putin nije poverovao u veliku opasnost iz Pjongjanga. Ali ni Amerikanci, iako su dve Koreje počele među sobom da sarađuju - što bi, pored ostalog, trebalo da znači da se na jugu ne veruje da će sever ugroziti Ameriku - nisu odustali od svog antiraketnog sistema odbrane.
       Otpadničke ili odmetničke države - ili države parije, kako ih drugde zovu - proistekle su, u ne sasvim adekvatnom prevodu, iz američkog naziva the rogue states. Rogue je, na srpskom, bitanga, vucibatina, skitnica, probisvet, protuva, hulja, nitkov, uštva. To su, dakle, zemlje koje vode bitange i nitkovi i koje, prema Amerikancima, ne spadaju u civilizovan svet. Njihovo je ponašanje iracionalno i nepredvidivo, pa ih treba držati u izolaciji i pod sankcijama, a njihovo dalje naoružavanje na svaki način sprečavati. Zapravo, otpadničke ili odmetničke države su po svom međunarodnom statusu izopštene države.
       Takvih država, prema pisanju američke štampe, ima pet-šest u svetu: Severna Koreja, Irak, Iran, Kuba, Libija, i, donedavno, Sirija. Ali, spiskovi nisu uvek stalni i nisu uvek isti za javnost i za diplomatiju. Na spisku kojim se interno koriste diplomatija i obaveštajne službe - a koji u jednoj analizi daje američki obaveštajni centar Stratfor - konstelacija i redosled su nešto drugačiji: Irak, Jugoslavija, Severna Koreja, Libija, Kuba.
       Očigledno, konstelacija i redosled zavise od toga ko je od otpadnika, pred kim i u kakvoj prilici ubedljiviji kao veći bauk. (Amerikancima možda i nije bitno koje ime kad potežu, ali ipak paze da bar u Moskvi Jugoslaviju ne uvrste među nuklearne sile. Bilo bi svima smešno da smo toliko opasni.)
       Od koga onda Amerikancima, među otpadnicima i kažnjenicima, dolaze stvarne ili potencijalne, posebno nuklearne, pretnje?
       General Ronald Kadiš, načelnik antibalističkog odbrambenog programa u Pentagonu, tvrdi da najmanje 20 zemalja poseduje balističke projektile kratkog ili srednjeg dometa, dok nešto veći broj njih proizvodi ili može da proizvede oružje za masovna razaranja. Vašington sluti da Severna Koreja može drugima, za dobre pare, da proda svoju raketnu tehniku i da se otpadničke odnosno odmetničke, države usredsređuju u nevolji na uzajamnu saradnju, što je opasno po ostale.
       Međutim, pominju se samo tri zemlje parije koje mogu da ugroze američku bezbednost. U narednih 15 godina takva opasnost, procenjuje CIA, sem od Severne Koreje, je "verovatna" još od Irana i "mogućna" od Iraka.
       Teže je odgovoriti na pitanje ko bi se od izopštenih usudio da nuklearnim raketama ugrozi SAD ako se zna da bi posle toga nestao sa lica zemlje.
       Tvrdnje iz Vašingtona da otpadničkim ili odmetničkim zemljama vladaju neodgovorne ili iracionalne ličnosti, koje u nastupu ludila mogu svašta da učine, čak i da svoje narode preobrate u kolektivne samoubice, ne deluju ubedljivo ni samim Amerikancima, osobito ako se pomene cena antinuklearnog štita.
       Ipak, fama o neuračunljivim državama opstaje i predstavlja instrument u američkoj spoljnoj politici posle hladnog rata. Za politiku koja se zasniva na nadmetanju, dominaciji i prihvatanju izazova sopstvenoj moći i koja ne može bez jakog spoljnog neprijatelja - takve države su neka vrsta zamene za "imperiju zla", što je u američkim očima predstavljao nekadašnji Sovjetski Savez, a što je Kina, ipak, vešto izbegla da u američkoj dioptriji postane.
       Ove izopštene i kaštigovane države spadaju - prema američkom vrednovanju - među otpadnike i odmetnike na osnovu tri kriterijuma. Prvo, vode politiku koju SAD ne odobravaju i ne kontrolišu i na koju ne mogu mnogo da utiču. (Najčešće je to politika prkosnog suprotstavljanja Americi, često uz oružani otpor.) Drugo, mogu biti optužene da ugrožavaju bezbednost suseda i remete stabilnost regiona, što neke od njih zasigurno i čine. Najzad, neke su sposobne - ako ne gladuju - da proizvedu razorno oružje, što bi u krajnjoj liniji moglo biti opasno i po bezbednost Amerike.
       Te države su podvrgavane međunarodnom pritisku najčešće radi - i po otvorenim američkim priznanjima - uklanjanja njihovih vladara i promene režima u njima. Učinak je po Ameriku bio porazan, jer ni jedan od tih režima nije pao. Kastro je suveren na Kubi više od četiri decenije, Severna Koreja je sa oca prešla na sina i traje, uprkos teškoćama, pola veka, iranski islamski režim nije poljuljan za više od dve decenije, Gadafi neprikosnoveno vlada Libijom 31, a Sadam Husein Irakom 21 godinu.
       Nadajmo se da ćemo u celoj ovoj konstelaciji, kad smo već u nju strpani, bar po dužini opstanka režima ili po dužini kažnjavanja, biti izuzetak.


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu