Eduardo Flores iznenada će se početkom rata u Hrvatskoj pojaviti u Osijeku, kao novinar španjolskog lista "La vangvardija". Ondje će početkom listopada doći na ideju o osnivanju internacionalne brigade. Ta njegova zamisao dobit će trenutačnu podršku, pa će stranci u Osijek početi nadirati sa svih strana

      Krajem svibnja u okolini Osijeka snimane su posljednje hrvatske klape filma "Chico", svojevrsne biografije Horhea Eduarda Rose Floresa, novinara rođenog u Boliviji, od oca mađarskog Židova i majke španjolske katolikinje. Flores je svoje tinejdžerske godine proveo u Mađarskoj, u graničnoj policiji, na osiguranju budimpeštanskog aerodroma, gdje je upoznao notornog međunarodnog terorista Karlosa.
       U godinama '88. i '89. njegova će karijera krenuti drugim stazama - započet će raditi za "La vangvardiju", španjolski list u Barseloni, kao pomoćnik Ričarda Estariola, istočnoeuropskog dopisnika tog lista. Estariola je bio pripadnik tajnovite desničarske katoličke organizacije Opus Dei, pa su obojica redovito odlazila u Beč, u posjet tamošnjem uredu. Ondje je Flores uspostavio čvrste veze s tom profašističkom organizacijom.
      
       Zaboravljena ubojstva
       Eduardo Flores iznenada će se, početkom rata u Hrvatskoj, pojaviti u Osijeku, upravo nekako u vrijeme kad su počela prva granatiranja grada. Posve neobično za jednog novinara, ubrzo će se priključiti zboru Narodne garde i otići na položaje u Laslovo, selo nadomak Osijeka, većinski nastanjeno mađarskom nacionalnom manjinom. U monografiji "160. osječka brigada", tiskanoj 1992, taj je događaj opisan ovako: "Onda za Eduarda dolazi prijelomni trenutak kada kod poligona 'C' gine snimatelj HTV-a Željko Kaić. Odlučio je ostati i boriti se na pravoj strani. Na strani Hrvatske. Potpuno siguran, odlazi do Glavaša u Zapovjedništvo i poslije vrlo kratkog razgovora odijeva uniformu Zbora narodne garde. Dana 29. kolovoza dobiva snajper i odlazi na položaj u Laslovo." Ondje će sresti Hrvata američkog porijekla Džonija Boba Kostića, te s jednim lokalnim Mađarom, čiji je nadimak bio Jura, početkom listopada doći na ideju o osnivanju internacionalne brigade. Ta će ideja dobiti trenutačnu podršku, pa će stranci početi nadirati sa svih strana.
       Film ""Chico", mađarsko je hrvatska koprodukcija, a financijski su ga pomogli hrvatsko Ministarstvo kulture (300 tisuća kuna) i Hrvatska televizija, redakcija Dramskog programa Tomislava Radića (400 tisuća kuna u novcu i opremi). Film je trebalo pomoći i Ministarstvo obrane, iznajmljivanjem vojnih vozila i naoružanja, ali je zbog promjene vlasti u Hrvatskoj, odobrenje ministra i Glavnog stožera naknadno povučeno, pa su iz filma morale biti izbačene pojedine scene.
       No, vratimo se glavnom junaku filma, ""Chicu", već spomenutom novinaru Eduardu Floresu. Iako se, kako za "Feral" kaže direktorica filma Ankica Tilić, značajan dio filma odnosi na Eduardovu ulogu u ratu u Hrvatskoj, posebno na njegovu pripadnost Internacionalnom vodu, u njemu nema nijedne epizode o događajima koji su dramatično obilježili ratne dane tog zagonetnog novinara. Naime, u vrijeme kad je Eduardo Flores zapovijedao Internacionalnim vodom, smještenim na južnom rubu Osijeka, unutar te jedinice, koja je bila u sastavu 160. osječke brigade (njezin zapovjednik bio je Dubravko Jezerčić, donedavni načelnik PU osječko-baranjske, koji danas u pritvoru očekuje početak suđenja 14. lipnja, zbog iznude i prijetnje smrću) dogodila su se dva zagonetna ubojstva. Najprije je 6. siječnja 1992. ubijen švicarski novinar Kristijan Virtemburg, a nedugo potom, desetak dana kasnije, i britanski fotoreporter Pol Dženks. O ta dva dramatična događaja, koja su poslije bila predmetom istraživanja nekoliko televizijskih i novinarskih ekipa, u filmu nema ni riječi, premda je glavni, Eduardo Flores, bio zapovjednik Internacionalnog voda u kojem su se ta ubojstva dogodila.
       Vratimo se, međutim, još za trenutak načinu na koji je stvaran Internacionalni vod. Ekipa Bi-Bi-Sija, ponukana onim što se u to vrijeme događalo na ratištima u Hrvatskoj, gdje je bio angažiran i veći broj bivših pripadnika britanske vojske, snimila je dokumentarac "Psi rata", koji je u svibnju 1992. prikazan u Britaniji. U filmu se spominje i Internacionalni vod kojim je zapovijedao Eduardo Flores. Uz Britance, u vodu je bio i Portugalac Alehandro Kunan Fernandez, vrhunski obučeni snajperist, te Španjolac Alehandro Hernadez Mora, plaćenik i stručnjak za eksploziv i sabotaže. U tom se društvu našao i Stefan Henkok, zvan Frenči, koji je prije bio pripadnik francuske Legije stranaca. U Internacionalnom vodu bilo je i nekoliko Francuza, koje je u Hrvatsku bila poslala Le Penova neonacistička Nacionalna fronta. Da su britanski novinari bili u pravu navodeći ta imena, vidljivo je i iz monografije "160. osječka brigada", gdje su svi oni spomenuti, ali bez preciznih podataka o tome tko su i kakva im je bila specijalnost. Među pripadnicima te šarolike skupine našao se i Švicarac Kristijan Virtemburg. Radio je za švicarsku novinsku agenciju i zanimala ga je povezanost Eduarda Floresa s europskim neonacistima, švercom oružja i krijumčarenjem droge. Virtemburgov urednik protivio se zamisli svog novinara da istražuje to vrlo osjetljivo i opasno područje, ali se mladom Švicarcu tema učinila suviše intrigantnom da bi tek tako odustao.
      
       Davljenje krtice
       Nakon što je nekoliko tjedana proveo s Floresom i njegovim momcima i očito mnogo toga saznao, Virtemburg se reporteru španjolske televizije, Huliju Sesaru Alonsu, koji se tih dana zatekao u Osijeku, povjerio kako za vrlo kratko vrijeme namjerava napustiti Internacionalni vod i vratiti se u Švicarsku. Nekoliko dana kasnije, 4. sječnja 1992, Alonso i njegov kolega, reporter portugalske televizije, Žozo Pinto Amaral, bili su iz zagrebačkog hotela "Interkontinental" privedeni i ispitivani u sjedištu hrvatske tajne službe. Novinarska ekipa Bi-Bi-Sija ne navodi podatak o kojoj se hrvatskoj tajnoj službi radilo, no vjerojatno je riječ bila o SIS-u, vojnoj obavještajnoj službi. Nakon ispitivanja u Zagrebu, Alonso i Amaral našli su se s Eduardom Floresom koji im je rekao kako u Internacionalnom vodu postoji "krtica", da je riječ o Švicarcu i da ga se "treba otarasiti". Flores je iznenađenim novinarima rekao kako Virtemburga neće ubiti njegovi momci, nego Srbi iz zasjede. Dvojica novinara ostala su šokirana, pa su pokušali upozoriti Virtemburga što mu se sprema. No, ustanovili su da je on uhićen. Očajnički su krenuli put Osijeka da ga pronađu, ali su ondje zatekli Floresa, koji im je, cereći se, rekao: "Usput, imali smo gubitak - Kristijana. Švicarski problem je riješen." Ekipa Bi-Bi-Sija koja o tom slučaju govori u dokumentarcu "Psi rata" ne navodi gdje je i kako, prije nego što je ubijen, Virtemburg bio uhapšen. No, taj se detalj dade nazrijeti iz već citirane monografije o 160. osječkoj brigadi. Ondje doslovce stoji: "Eduarda prati glas da je najviše ljudi poslao u vojni zatvor, da ih je najviše kažnjavao." Zato bi logično bilo zaključiti da je Virtemburga prije nego što je ubijen, dao zatvoriti. Ubojstvo švicarskog novinara bilo je brutalno. Prema autopsiji koja je bila obavljena u Osječkoj bolnici, ubojstvo je izvedeno tupim predmetom i davljenjem rukama i konopcem. Eduardo Flores tvrdio je kako su Virtemburga ubili četnici, no britanski novinari u to sumnjaju. Virtemburg je, među tisućama mrtvih, jedina osoba ubijena na taj način - četnici su, kažu britanski novinari, ubijali drugačije: klanjem.
       Mali prijenosni kompjutor koji je Virtemburg imao, nestao je a dnevnik što ga je vodio njegovoj je obitelji vraćen nakon što su iz njega istrgane neke ključne stranice. Među stranim dopisicima u Zagrebu nastala je konsternacija. Pol Dženks, britanski fotoreporter koji je radio za "Indipendent", zajedno sa svojim kolegom Hasanom Aminijem, doputovao je u Osijek 13. siječnja 1992. Zanimala ga je zagonetna smrt Kristijana Virtemburga. Pol Dženks već je prije dolazio u Osijek i ta sredina nije mu bila strana. Sada se uputio u Internacionalni vod kako bi se raspitao što se dogodilo Virtemburgu. Ondje su sreli Velšanina, Stefana Henkoka, zvanog Frenči, čije smo ime već spomenuli na početku ove priče. Na pitanje kako je poginuo Virtemburg, odgovarao je: Tko zna, koga to briga. Svakog časa u sjedište Internacionalnog voda trebao je doći Flores, pa je Frenči dvojici fotoreportera savjetovao da odu. No, kad je Flores saznao kako su se Pol Dženks i Hasan Amini raspitivali o Virtemburgovoj smrti, pohitao je do pres-centra u Osijeku da im ispriča svoju verziju priče. Ondje ih nije sreo, no četiri dana kasnije, 17 siječnja 1992, Pol Dženks je ubijen. Službeno, pogođen je snajperom, sa srpskih položaja u Tenjskom Antunovcu. Ta je udaljenost iznosila oko 900 metara, no položaji Floresovih boraca bili su puno bliže.
      
       Serijski ubojica
       Britanski novinar Džon Svini, koji je radio za londonski "Opserver" i prijateljevao s Polom Dženksom, došao je u Osijek dvije godine nakon Polove smrti kako bi utvrdio činjenice o tom zagonetnom događaju. Bilo mu je neobično što su dvojica novinara ubijena u razmaku od samo nekoliko dana, na području od nekoliko četvornih kilometara koje su kontrolirali pripadnici Internacionalnog voda pod zapovjedništvom Eduarda Florensa. Sa Svinijem je došla i Polova djevojka Sandra Balsels, te Kris Cirling, televizijski novinar. O svojim istraživanjima napravili su dokumentarac "Ddžing for the Truth", koji je prikazan na londonskoj televiziji Kanal 4, 25. kolovoza 1994. Mjesec dana prije toga Svini će u "Observeru" objaviti opširan članak o onome što je istražio. Članak i film zasnovani su na istim činjenicama, jedino što u filmu ima više detalja nego u novinskom tekstu Svini je za smrt Kristijana Virtemburga optužio Frenčija. U novinskom tekstu kao i u filmu, ovako opisuje taj događaj: dok je Svini boravio u Osijeku istražujući Dženksovu smrt, jednu večer na vrata njegove sobe u osječkom hotelu "Central" pokucao je pripadnik Internacionalnog voda i ispričao mu kako je nekoliko dana nakon ubojstva Virtemburga i Dženksa čuo prepirku između Eduarda i Frenčija. Za vrijeme te prepirke, poziva se Svini na neimenovanog svjedoka, postalo je jasno da je Frenči likvidirao Virtemburga. U dokumentarnom filmu "Ddžing for the Truth", čiji su autori Svini i Cirling, zabilježena je zanimljiva scena njihova posjeta osječko-baranjskom županu Glavašu. Vidi se kako ih on prima u svom uredu, te potom kako ih automobilom vozi uz crte razdvajanja. Glavaš se u filmu silno trudi da ispadne simpatičan: govori im kako nema tjelohranitelja, a na automobilsku policu ispod vjetrobrana stavlja odvijenu ručnu bombu. Pokazuje im i mali pištolj koji nosi u džepu. No, očito je da na britanske novinare nije ostavio osobit dojam. Evo kako ga Svini portretira u "Opserveru":
       "Mr Big (Veliki gazda) u Osijeku je Branimir Glavaš. Novinar Miša Gleni jednom ga je nazvao 'serijskim ubojicom u uniformi', ali na dan kad smo ga mi sreli bio je u elegantnom odijelu. Rekao sam mu da radimo putopisni film, što je na neki način bila i istina. Vozio nas je uokolo Osijeka, bez bodigarda - on je hrvatski guverner cijelog tog područja. Imao je samo svoj automat i ručnu granatu, za svaki slučaj. Glavaš je bio taj koji je omogućio Eduardu da osnuje Internacionalni vod. Glavaš je zapovijedao vojnom policijom smještenom na olimpijskom strelištu, zvanom Pampas. Kristijan je bio zatočen tri dana na Pampasu prije nego što je zadavljen. Srpski liječnik, radiolog, Milutin Kutlić, pronađen je ustrijeljen u potiljak, kako pluta Dravom nekoliko dana prije nego što je ubijen Kristijan. Šaputalo se da je devet nenaoružanih srpskih civila ubijeno nekako istovremeno kad su stradali Kristijan i Pol. Na srpskoj strani rijeke (riječ je očito o Baranji, u to vrijeme pod "krajinskom" vlašću, op. a.) pronašli smo desetog čovjeka, u kojeg je dvaput pucano prije nego što je gurnut u rijeku, ali je preživio. Pokazivao je dva ožiljka na vratu, na rupe koje je načinio metak. Vjerovao sam njegovoj priči.
      
       Poruka na ruci
       Jedino hrabra osoba mogla je 1991. kritizirati Glavaša. Pol je u "Dejli telegrafu" Glavaša nazvao 'gangsterom'. A kao što smo otkrili u susretu s hrvatskom tajnom policijom, hrvatske vlasti nisu žalile truda da to pročitaju. Upitao sam Glavaša što se dogodilo s Kristijanom i Polom i drugim ubojstvima. Samo se nasmijao."
       U dokumentarnom filmu "Ddžing for the Truth" značajna uloga posvećena je Frenčiju, Stefanu Henkoku. On ne krije autorima filma što je radio u Internacionalnoj brigadi - vozio ih kolima po mjestima oko Osijeka i objašnjavao: ovo je bio moj rad, pokazujući na kuće dignute u zrak. Govori im kako je srpske kuće dizao u zrak po Floresovu naređenju. No, kad su ga upitali tko je ubio Kristijana Virtemburga, ljutito bi odgovarao kako o tome ništa ne zna. Tražio je za svoju priču 2 500 DEM i premda su mu platili taj novac, nije im rekao ništa od onog što ih je zanimalo. Vodio ih je do mjesta na kojem je bio ubijen Pol Dženks i rekao kako nije posve siguran da su ga pogodili Srbi iz Tenjskog Antunovca.
       Frenči danas živi u Osijeku i, koliko je poznato, ishodio je stanovita prava hrvatskog branitelja. Napori "Feralova" novinara da s njim stupi u kontakt, ostali su bez uspjeha.
       Eduardo Flores živi u Budimpešti. U stanu njegovih roditelja pronašli su ga autori filma "Ddžing for the Truth". Mali stan prepun je ratnih trofeja, zastava i oružja, čak je u njemu i jedna mrtvačka glava. Na slici je i poster Slobodana Miloševića, u obliku mete na kojoj su probušene rupe. Eduardo Flores vrlo se uzbudio kad su ga autori filma pitali o smrti dvojice novinara. Rekao je kako je Virtemburg bio "krtica" koju su oni provjeravali i potom pustili. Poslije toga ubili su ga Srbi.
       U članku koji je Svini objavio u "Opserveru", mjesec dana prije nego što je Kanal 4 prikazao film ""Ddžing for the Truth", navodi se još jedan iznimno zanimljiv detalj. Posljednja fotografija koju je snimio Pol Dženks bila je slika njegove vlastite ruke, na kojoj je bilo napisano ime Dean i telefonski broj 041 324 009. Naime, kad je Pol Dženks došao u Osijek da bi istražio kako je ubijen Virtemburg, susreo se na glavnom osječkom trgu, tog jutra kad je ubijen, s hrvatskim kamermanom Dinom Bogdanovićem. Tada je njegov zagrebački telefonski broj zapisao na svoju ruku. Bogdanović je Pola Dženksa i njegovog već spomenutog kolegu Hasana Aminija trebao povesti do prve linije fronte kod Josipina Dvora. Sredio je propusnice u osječkom pres-centru, ali kad su trebali krenuti, Bogdanović je nestao. Pol i Hasan, u pratnji hrvatskog vojnika Armana Šlusera, krenuli su do crte razdvajanja na kojoj je Pol pogođen snajperom. I Hasan i Šluser posve su sigurni kako Bogdanović u to vrijeme nije bio na mjestu gdje je Pol ubijen. Međutim, autor filma ""Ddžing for the Truth" i autor teksta u "Opserveru" Džon Svini prisjeća se svog susreta s Bogdanovićem u Zagrebu u ljeto 1993, kad mu je ovaj prišao u jednom baru, identificirajući ga kao novinara koji je u "Opserveru" jednom već pisao o tome kako je ubijen Pol Dženks. Tada mu je, tvrdeći da je bio na mjestu događaja kada je ubijen Pol, doslovce rekao: "Pola je jedino mogao ubiti Srbin. Odveo sam ga na liniju fronte. Bio sam s njim kad je ubijen."
      
       Novinar na crnoj listi
       Kad je Svini o tome razgovarao s Eduardom Floresom u njegovom stanu u Budimpešti, ovaj je također tvrdio da je Din Bogdanović bio na mjestu događaja kada je Pol ubijen. Tvrdio je i da je Bogdanović bio pripadnik specijalne jedinice iz Zagreba, zvane Zelene beretke. Autor filma ""Ddžing for the Truth" uspio je od Floresa dobiti još jedno priznanje. Potvrdio mu je ono što se među stranim novinarima u Zagrebu u to ratno vrijeme govorilo: Eduardo Flores je imao pristup obrascima s podacima akreditiranih novinara u zagrebačkom međunarodnom pres-centru, a kopije s detaljima o skupini španjolskih novinara dostavljao je hrvatskoj kontraobavještajnoj službi!
       Nakon svega nameće se mnošto pitanja o tome tko je doista Horhe Eduardo Rose Flores, osoba s nekoliko putovnica, među kojima i hrvatskom. Naime, Branimir Glavaš osobno mu je, za osobite zasluge u obrani Hrvatske, uručio domovnicu. Koliko je doista povezan s europskim neonacistima, kako tvrde britanski novinari? Je li upetljan u mračne poslove šverca oružja i krijumčarenja droge? Je li odgovoran za smrt dvojice novinara - Kristijana Virtemburg i Pola Dženksa? Otkud njegova povezanost s hrvatskom kontraobavještajnom službom, što je i sam priznao tvrdeći da je špijunirao španjolske novinare? I na kraju - zašto se odlučio snimiti film o svom sudjelovanju u ratu u Hrvatskoj, a da pri tom nije ni riječju spomenuo stradanja dvojice svojih kolega? Želi li filmom "Chico" pokazati kako su te dvije smrti bile toliko marginalne i nevažne, dvije smrti u moru stradanja, ni po čemu neobične i drugačije, da ih nije vrijedno ni spominjati?
       Tražeći odgovore na ta pitanja, "Feral" je samo došao do novih zagonetki. Osoba koja je radila u Hrvatskoj vojsci i čiji je posao bio i kontakt s novinarima, tvrdi kako se 1994. ime Eduarda Floresa našlo na "crnoj listi" Odjela za informiranje HV i kako mu tada nije izdana dozvola za kretanje po hrvatskim bojištima. Za njegove aktivnosti SIS je pokazivao zanimanje, a naročito je neobično bilo - tvrdi naš izvor - što se Eduardo slobodno kretao u tada okupiranim hrvatskim teritorijama. Njegovo ime pojavljivalo se s vremena na vrijeme u srbijanskom tisku, otkrivajući gdje se sve kretao za hrvatske novinare tada nedostupnim područjima. Tko je zapravo Eduardo i što s vremena na vrijeme sada radi na Kosovu, izazivajući užas ekipe filmskog projekta ""Chico", koja strahuje kako bi glavni glumac Eduardo Flores, koji u filmu igra samog sebe, mogao i stradati na tom opasnom području i tako u pitanje dovesti snimanje posljednjih klapa u Latinskoj Americi. Taj neobični čovjek, danas u četrdesetima, kao da je jedina osoba koja bi - da to hoće - mogla otkriti što se doista događalo u Internacionalnom vodu kojim je zapovijedao i u čijoj su blizini, na nikad nerazjašnjen način, poginula dvojica novinara. On to, međutim, neće, jer da je htio, rekao bi to u svojoj filmskoj biografiji. Zato se nije teško složiti s autorima filma "Psi rata" koji zaključuju priču o Internacionalnom vodu i stradanju Virtemburga i Dženksa, tvrdeći kako se vjerojatno nikada neće saznati što su dvojica ubijenih novinara otkrila o mračnim izvorima novčanih fondova, ulozi organizacije Opus Dei, uključenosti ekstremne desnice i švercu oružjem i drogom. Flores i Frenči, zaključuju Bi-Bi-Sijevi novinari, autori dokumentarca "Psi rata", osigurali su da se to ne dogodi.
      
       "FERAL TRIBUNE"