NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Zalazak sunca na Golom otoku

Lomio se taj glas kroz ono kamenje, i ta božanska slika tog zaliva. Osećao sam se čarobno kao da se nalazim u raju. Pri tom imam na sebi sto kila, ne mogu noge da pomerim. Ta protivrečnost uslova u koje čovek čoveka može da stavi, to mučilište i jad, i ono što priroda bojom i zvukom napravi kao okruženje bilo je tako frapantno

      EGZODUS: Moji preci, po ocu i majci, došli su u Srbiju iz Crne Gore. Deda Mićunović došao je sa Velestova pored Cetinja. To je stara crnogorska porodica, svi Mićunovići potiču od Vuka Mićunovića i njegovog brata Andrije. Dolazeći, naseljavali su granicu odakle su Turci otišli posle Berlinskog kongresa. Zajedno sa Hercegovcima naselili su jedan pojas koji se prostire od Kopaonika do iza Vranja. Tu se rodio moj otac, tu sam se i ja rodio u Merdarima. Ali, ubrzo smo otišli da živimo u Skoplju, jer otac je tamo bio sa službom. Bio je kao mladić bankar, pa trgovac, pa državni činovnik, ekonomista, da bi se penzionisao u Kruševcu kao komercijalista u "14. oktobru". Nemam nikakvu podeljenost u sebi, u smislu da razmišljam o svom crnogorstvu. Rođen sam u Srbiji i osećam se Beograđaninom, gde živim 50 godina, tu je moje kućište.
       Detinjstvo sam proveo u Skoplju. Sećam se tih kolonija: jedna je bila srpska, jedna turska, i, normalno, makedonska, odnosno južnosrbijanska, kako su ih zvali. Albanaca tada nije bilo u Skoplju. Međunacionalni odnosi bili su sasvim korektni. Odjednom, izbio je rat. Škola je raspuštena, otac je mobilisan; doživeli smo bombardovanje, a onda su se pojavili bugarski vojnici i objavili da svi Srbi moraju da napuste Makedoniju. Eto, bio sam žrtva etničkog čišćenja, kako bismo to danas rekli. Zavežljaj u šake, pa u furgone sa majkom i sestrom, starom pet godina, plakala je od hladnoće, i sa mojom tetkom koja samo što se nije porodila. Tako se moja sestra od tetke rodila u toj gunguli između Prištine i Kosova Polja. Moj prvi susret sa Kosovom bio je prizor ispunjen izbeglicama, ženama i decom sa zavežljajima. Pruga je bila prekinuta i odatle smo se izvukli zahvaljujući jednom Albancu koji nas je prepoznao. Nekad je čuvao stoku kod mog dede, a tu je sad sa bratom bio u nekoj pljački. Zaprežnim kolima prebacio nas je do granice. Došli smo kod babe u jedan zaselak Merdara, Borovac. Tamo je jedan veliki šanac, odakle je počeo Balkanski rat. Moj deda je bio komandir karaule, jedva je čekao da pukne pa da krene na Turke. Tako su počele moje izbegličke godine, jer je tu uspostavljena granica Velike Albanije, pod Italijanskim protektoratom, odakle su često uveče pucali u prozore.
      
       TALENAT: Bile su to tegobne godine, težak period mog života. Sa oskudicom koja je znala za glad 27 Mićunovića izbeglo je kod babe, moj otac i njegovo četvoro braće sa porodicama. Ali, moja majka bila je ambiciozna: rat je rat a dete mora da ide u školu. Završio sam četvrti razred u selu Rači, ali ona je zahtevala da nastavim sa školovanjem, a trebalo je preživeti.
       Doneli smo odluku da otac i ja odemo u Aleksinac kod nekog advokata, koga je otac upoznao u Skoplju; da nešto piskara u njegovoj kancelariji, a ja da pohađam školu, pošto otac nije hteo da radi u državnoj službi. Sve je bilo dobro dok Nemci nisu počeli da streljaju đake i skupljaju taoce. Pošto je otac saznao da se nalazi na jednoj listi za taoce, pobegli smo noću, furgonom do Niša, pa pešice sto kilometara, deset dana usred zime, nazad u Merdare. Mislio sam da je moje školovanje time okončano, čemu sam se veoma radovao. Mnogo mi se dopao slobodan život sa seoskom decom. Međutim, moja majka nije mislila tako, počela je da me preslišava i ja sam morao da učim. Neoprezno sam poneo knjige sa sobom i tako sam naučio prvi razred gimnazije. Onda mi je kupila knjige za drugi razred, idem sa decom, čuvam stoku ali obavezno učenje i propitivanje. Ista stvar se odvijala i sa trećim razredom gimnazije. Tri razreda znao sam napamet, što danas izgleda neverovatno, ali to mi je razvilo savršeno pamćenje pa sam posle sa lakoćom studirao. Pročitam knjigu, podvučem bitnije i to je bilo dovoljno. Sva tri razreda polagao sam u jednom danu u Kuršumliji, i to je bio kraj, ali ne i kraj stradanja.
      
       ČERČIL I JA: Moj brat od strica, maturant i skojevac, bio je u koncentracionom logoru u Nišu. Pobegao je, oporavljao se kratko vreme i podučavao me. Onda je otišao u partizane. Tako sam od njega saznao za komunističku ideologiju; impresioniralo me je to kako se hrabro gine, pevajući. Postojao je tu i jedan učitelj, takođe partizanski orijentisan i ja sam kao kurir nosio neka pisamca. Našao sam se u ulozi koja me je opredeljivala. Ali, umalo nisam stradao od četnika kad su '44. došli iz Bosne. Iscrtavali smo petokrake na zidovima, onda su oni ispitivali ko je to radio, i jedva sam se izvukao zahvaljujući komandantu sela. Bilo je to dosta dramatično, baba me je krila u kaci. Sa 14 godina bio sam skojevac, imao sam i kratku partizansku bluzu i hteo da učestvujem u borbama za Beograd i Berlin. Ali, moj brat, koji je postao komesar, rekao je: "Marš u školu, batali ti to ratovanje!" Počeo sam redovno da se školujem, uz dosta izazova. Bilo je konferencija, zborova, uvek bi govorio i neko u ime pionira. Tako sam se i ja popeo na jedan balkon i rekao: "Vara se gospodin Čerčil ako misli da nama može nametati...!" Kad sam došao kući, kaže mi otac: "Sine, video sam te, visoko si se popeo, bojim se da će to loše da se završi. Možda se Čerčil i vara, ne znam ali da se ti varaš, to ti tvrdim!" Kasnije, kad sam postao kritičar Titovog režima i kad bih ga pred njim napadao, otac bi rekao: "Zar ti nisam rekao da se varaš!" Mada smo bili označeni kao partizanska kuća i mogli da pravimo karijere, otac je imao distancu, nije ulazio u Partiju i forume, sačuvao je samostalnost..
      
       ŠTRAJK U GIMNAZIJI: Kad sam završio sedmi razred gimnazije, obreo sam se u Beogradu u omladinskoj brigadi na izgradnji zgrade SIV-a. Kopali smo temelje, odjednom čujemo za Rezoluciju IB-a. Nije nam bilo jasno šta se događa a onda su došli iz nekog štapskog komiteta i pročitali nam Staljinovo pismo, Molotovljevo, i Titovo pismo - šta vi mislite o tome? Da li ste vi za njihov CK ili naš? Mi umorni, radili ceo dan, spava nam se, kažemo: Naravno, mi smo za naše! Tako se to završi. Međutim, sutradan čujemo da je neka Studentska brigada nešto zapitkivala u vezi s tim i da su studenti koji su to pitali ujutro negde odvedeni?! Bilo je to šokantno, ali nas su odmah odveli u Pančevački rit, da pravimo prugu kako bi se izvukla letina. Usledi velika priprema za Peti kongres, drže se zborovi, govorancije. Dođe Voja Leković, drži nam govor, ja, opet na tribinu: opletem Staljina - Kako on može da podržava bugarsku i mađarsku partiju? Gde su oni bili kad smo mi ratovali i ginuli?! Pozove me Batrić Jovanović u Glavni štab, i izgrdi: "Šta ti imaš da napadaš Staljina, drug Staljin će uvideti grešku...!"
       Slušamo prenos Kongresa, Tito završava referat rečenicom: "Živeo veliki vođa SSSR-a Josif Visarionovič!" Ranković završava govor: "Živeo Staljin!" Đilas i Kardelj, takođe. A zatvori puni običnih ljudi koji su to isto uzvikivali?! Potpuno sam bio zbunjen.
       Vratim se kući i saznam da mog brata nema. Pitao je na sastanku zašto ne idemo u Bukurešt da branimo svoj stav, što je bilo dovoljno da ga strpaju u zatvor. Pošto nije htela da se razvede, odmah su i njegovu suprugu isključili iz partije, izbacili je s posla a imala je bebu od šest meseci. Meni su prebacivali što se viđam s njom i isključe me iz partije, jer se "družim s neprijateljima". Smatrajući da je to nepravedno i glupo, napravim veliku glupost, uputim žalbu Petru Stamboliću. Sebe sam osećao važnim i zaslužnim, i šta sad tu da mene neko izbacuje i tera da se odričem rođaka!! Posle tri dana, uveče na korzou, priđu mi dvojica u kožnim kaputima... Kući sam se vratio posle 20 meseci. Pitali su me o nekom anonimnom pismu nekom fotografu, u kojem se kritikuje Okružni komitet, što nije imalo veze sa mnom. U samici sam proveo 150 dana i deset meseci u zatvoru. Stavili su me, i zaboravili. Tek kad su počeli da sakupljaju zatvorenike za Goli otok, neko se setio mene. U tom transportu nađem i mog ujaka, bio je direktor neke fabrike, njemu stave lisice na levu ruku, meni na desnu - pravac Goli otok.
       U Topčideru se voz zaustavio, ulaze tipovi u kožnim kaputima sa baterijskim lampama, čitaju nam rešenja po kojima smo upućeni na društveno popravni i korisni rad. Bilo je tu više od hiljadu ljudi iz Srbije, na svim "rešenjima" je udaren pečat Drugog rejona grada Beograda, sudije za prekršaje. Kao da ste pogrešno parkirali auto. Šalju me na dve godine u logor po zakonu o prekršajima. Svakom su u presudi stavili neki greh, nije važno šta. Meni su napisali: štrajk u Gimnaziji. Ja se obradujem: mora da je neka greška, zabuna! Dolazi onaj u kožnjaku, pita: "Ko će da se žali?!" Svi pametni ćute, kažem: "Ja!" Dolaze posle deset minuta - "Gde je onaj što hoće da se žali!? Odvežite ga!" Odvedoše me u jedan vagon, pa udri po meni - "'Oćeš da se žališ?!" "Neću!"
      
       KAMENjE NA ZGRADI MUP-a: Znate, kad je čovek mlad može sve da preživi. To je ogromna prednost jer ne ostaju veliki ožiljci. Jednostavno, to potisnete i zaboravite. Imao sam 18 godina kad sam tamo došao, pozvao me je neki islednik Lukić, arogantan, debeo, ciničan, kad me je video, kaže: "Pu, bogati, šta vidim, a ja mislio da ću videti nekog čoveka, nekog moćnog neprijatelja!? A, vidi ti, šaka jada!?" Kaže: "Koliko si ti to dobio, auuu 20 godina!" Mislim da su dve." "Nisi ti to dobro video, nije to tačka to je nula!" "Pa, dobro, 20 i ovih 18, kad izađem, taman, momak za ženidbu!" Vidi da sam ga pročitao da se izmotava, kaže: "Pa tebi stvarno ništa ne možemo. Mnogo si mlad. 'Ajde, marš napolje!"
       O Golom otoku se najčešće priča da je bio monstruozno mučilište, gde su ljudi jedni druge tukli, ubijali... To nije baš tako. Dešavalo se da su ljudi gubili kontrolu nad sobom, da su iz očajanja pristajali da rade svašta... Kasnije sam negde čitao kako na nervni sistem deluje žeđ. Mi smo dnevno dobijali na poklopcu porcije vodu i to nam je bila sva voda. Radite ceo dan u kamenolomu, na jakom suncu, užasno dehidrirate, ali bilo je ljudi koji su pola te vode upotrebljavali da bi oprali zube. To je problem ljudskog dostojanstva, neki se nisu dali. Kad sam ja došao na Goli otok, mnoge stvari bile su 'razrađene', znalo se kako se glumi, markira, šta se radi, postojao je već "ritual preobraćanja".
       Kad uđete na otok, odmah vas grubo ošišaju do glave, skidaju golog i potapaju u vodu. Tu su neki stražari pa ko izviri iz vode dobije po glavi, da dublje zaroni. Kad izađete iz vode, zapraše vas nekim praškom protiv vašiju, a onda tako goli trčite kroz ljudski špalir "topli zec" dugačak oko kilometar. Noge vam brzo prokrvare po tom kamenju, oko vas ljudi urlaju: "Bando...!" Njihov je zadatak da vas tuku. Ali mene je udarilo možda pet, šest ljudi. Mnogi su pravili zamahe, kao da će da me udare, urlali, drugi su šaputali: "Trči brže, mali!" Mnogi su me, podmećući ruku, zapravo pridržavali da ne udarim nosom u kamen. Bila je to prećutna, skrivena solidarnost. Uprkos tome što su ljudi gubili nerve, u rastrojstvima zaista bivali zveri, ogromna većina se ponašala solidarno, koliko god je to mogla. Ne može se drukčije objasniti činjenica da se ti ljudi i danas, posle 50 godina, druže, da se ponašaju kao braća.
       Prvog dana Milinko Stojanović, advokat, sada predsednik Udruženja Golootočana, navukao je kamen sebi bliže, da ne bih trpeo težinu. Drugo, davao mi je uputstva šta da radim rizikujući da ja to možda izbrbljam, da odmah treba da kažem da sam stručnjak za nešto, bilo šta - "Znaš li?! "Znam!" Kad su pitali ko zna da kleše kamen, mune me: "Ja!" Sve sam prste polomio. Tim kamenjem je obložena stara zgrada MUP-a, stradala u bombardovanju. Sve što je moglo da me zaštiti tih prvih dana, on mi je davao uputstva.
       Nikad neću da zaboravim jedan zalazak sunca. Nosimo kamenje i bitumensko bure teško 200 kila, po četvorica na ramenima, kao Sizif nosite to silazeći sa vrha ka moru, a zalazak sunca u tom kanalu između Raba i Paga je čaroban, boje su jarke, stopljene i stalno se menjaju dok sunce polako dodiruje pučinu i tone, obično se more smiri u to vreme. Postojala je razglasna stanica, veliki zvučnici sa kojih su dolazila saopštenja, a ponekad su iz uprave puštali muziku za selo. Jedne takve večeri, začuje se predivni glas, čuvena španska pevačica Imperio Argentina peva: "Antonio Vargas Heredija". Lomio se taj glas kroz ono kamenje, a ta božanska slika zaliva... Osećao sam se čarobno, kao da se nalazim u raju. Pri tom imam na sebi sto kila, ne mogu nogu da pomerim. Ta suprotnost uslova u koje čovek čoveka može da stavi, to mučilište i jad, i ono što priroda bojom i zvukom napravi kao okruženje bilo je tako frapantno. Pitate se: da li je to slika pakla u raju ili obrnuto.
      
       GIMNAZIJALCI: Zbog toga što sam dao cigaretu starijem čoveku koji je drhtao zbog nemanja duvana (bio je bojkotovan, niko nije smeo da mu da cigaru), kažnjen sam vađenjem peska u jednoj uvali. Bilo je to najteže što se u tom trenutku da zamisliti. Januar je, duva bura u Senjskom kanalu, kad izleti morska pena ledi se i udara vas kao brijač. Jednom kutlačom, sa drškom dugačkom nekoliko metara, goli u vodi do grla vadimo odatle pesak, dok ne pomodrimo. Obično se to dogodi za deset minuta, onda dolaze drugi. Grejemo se oko vatre koja je tu založena. U podne dobijem temperaturu 42 stepena, počnem da buncam, padam u vodu. Odvedu me u bolnicu i čujem kako zatvorski lekar Grujo Petrović, španski borac, kažnjenik, kaže: "Ode ovaj mali!" Dali su mi šaku sulfatizola, tada još nije bilo antibiotika ali, kad imate 18 godina, vaš organizam je čudo. Ujutro, ja sam živ, temperatura 36,5. "Brzo trljaj ćebetom toplomer jer će sad doći policijski lekar da kontroliše temperaturu!" Trljam toplomer, temperatura 39, pošteda tri dana. Pošto sam tri dana kažnjen vađenjem peska, znači, spašen sam.
       Istovremeno, od nas petorice gimnazijalaca na Golom otoku, trojica smo se tada zatekli u bolnici, okupimo se, smejemo se. Pred nama je večnost. Komandant logora pukovnik Vojin Jauković dolazi, ispituje: "Šta si ti radio?" "Bio sam službenik!" "Pa, majku ti tvoju, je l'si primao platu - šta ti je falilo?!" "Šta si ti bio? Student! Je l'si primao stipendiju, majku ti tvoju!" Pita jednog od nas: "Šta si ti?" "Đak!" Sad, nema rešenje. Pita drugog, ovaj takođe đak. Pita trećeg... U njemu proradi patrijarhalni crnogorski poriv, okrene se i vikne: "Pa, dobro, majku mu, je l'ovo zabavište?! Ko je doveo ovu decu?!" Zapišu nas trojicu, nađu i onu dvojicu gimnazijalaca, i na spisku onih koji treba da se puste nađemo se nas petorica.
       I sve bi bilo dobro, skratili bismo svoje golootočko stradanje, da nije pobegao u Rumuniju komandant ženskog logora u Gradištu na Dunavu. Motornim čamcem i sa nekoliko žena. Taj logor su proglasili nesigurnim. Onda se pravi novi ženski logor na susednom ostrvu Grgur. Stave nas u radnu brigadu. Radili smo po 16 do 20 sati kao stoka, 105 dana. Kad smo završili izgradnju logora, odveli su nas u Žrnovnicu, vojno odmaralište u blizini autoputa. Trebalo je da budemo golootočki manekeni; kad se pojavi Crveni krst ili neka međunarodna organizacija, onda se njima kaže: "E, ovo je Goli otok!" Nas lepo obuku za tu priliku, meso u pasulju, ima čak i tenisko igralište i biblioteka - kao na letovanju. Čim delegacija ode, po starom. Ali, tu nije bilo šikaniranja, građani su prolazili, sve je bilo dosta vidljivo. Bilo je to 1950, negde u julu saopšte nam da smo slobodni, možemo da idemo kući.
      
       CRNAC NA JUGU SRBIJE: Povratak kući bio je dosta uzbudljiv, niko nije smeo da se pozdravi u gradu sa mnom, kao da sam zločinac. Kad sam se pojavio na igranci, odsvirali su tuš i rekli da nema igranke dok "narodni neprijatelj" ne napusti salu. Kao da sam crnac u Alabami. Ali, ja sam došao iz još strašnijeg sveta, mogao sam to da podnesem. U tom očajanju, šta da radim, odem u Prokuplje kod direktora Gimnazije Bude Ilića, divnog čoveka. Kaže mi: "Ti jednostavno nisi dolazio u školu, o tebi dalje niko više nije vodio računa. Nestao si. Nismo te zvanično izbacili iz škole, izgubio si jednu godinu, sad i drugu. Imam prijatelja u Ministarstvu, neka samo rukom napiše da možeš naknadno da polažeš predmete." Ali, ja nemam ličnu kartu, samo potvrdu da sam pušten iz zatvora. Jedva sam došao do tog čoveka i on je napisao da mogu da polažem. Ono što je sada veliko i zanimljivo jeste da ja nisam bio spreman da polažem, nisam znao ni šta se učilo, kako da polažem? Šta da radim, celu noć nisam spavao. Profesori koji su bili stari građani, naravno, nisu smeli da se dogovore među sobom, ali pošto su me voleli jer sam bio odličan đak, dobijao sam pitanja tipa: Ko je napisao Gorski vijenac, iz matematike jednačinu sa dve nepoznate, iz biologije pitanje ko je tvorac evolucije... Poklonili su mi osmi razred gimnazije, na svoj veliki rizik. Hteo sam da im se revanširam, tvrdim da nijedan đak u našim školama nije tako spremio maturu. Učio sam po 15 sati 40 dana. Neki profesori skoro su zaplakali zbog načina na koji sam odgovarao. Dobio sam sve petice.
      
       PROFESOR BEZ PROŠLOSTI: Sa tom diplomom dođem u Beograd; zakasnio sam da upišem medicinu, alternativa je bila filozofija. U studentski dom nisam mogao, taman posla, stipendiju nisam imao, neko vreme spavao sam po parkovima, onda se švercovao po domovima. Davanje časova deci se pokazalo dosta rentabilnim. Potpuno sam razradio taj sistem, davao sam im časove o svemu, i o otpornosti materijala. Uveče naučim, sutradan predajem. Tako sam se školovao. Studije sam završio u prvom roku, za manje od četiri godine.
       Zaposlio sam se u Kruševcu. Na svoju odgovornost primio me je direktor Učiteljske škole Dobrivoje Milovanović, iako nisam bio član narodne omladine i nisam imao karakteristiku s fakulteta.. Tri godine sam predavao filozofiju. Bio sam čovek koji je odnekud došao, niko se nije raspitivao o mojoj prošlosti. Kad sam došao u Beograd, zameo mi se trag. Vodio sam se u Kuršumliji, u Prokuplju bio uhapšen, posle došao na studije u Beograd a zaposlio se u Kruševcu. Verovatno sam jedan od retkih Golootočana koji nije pozivan niti odlazio u policiju na proveru. Policija se za mene zainteresovala tek posle '68.. Neki moji školski drugovi su se postarali da ih obaveste ko sam i šta sam bio.
       Moje profesorsko iskustvo bilo je sjajno, učenici su bili relativno mlađi, jedan je čak bio moje godište. Bio sam razredni starešina Miroslavu Egeriću, pa Momiru Bradiću. Bili smo drugari i za njih je to bilo osveženje. Sa njima sam igrao fudbal, šah, napravio pozorište i učestvovao u pokretanju "Bagdale". Bile su to godine velikog entuzijazma. Kad su slavili 20 godina "Bagdale" i delili diplome, mene su preskočili, jer sam upravo te '74, bio izbačen sa fakulteta. Kad je bila 40. godišnjica, sete me se, donesu priznanje osnivaču "Bagdale".
       Mislio sam da je problem vojske rešen, jer svako ko je učestvovao u NOB-u i NOP-u pre maja '44, do maja '45, bio je oslobođen služenja Armije. Moja generacija je regrutovana kad sam bio na Golom otoku, mislio sam da je to za mene završeno. Međutim, kad sam napunio 27 godina, stiže poziv da se za 24 časa javim na Prevlaku. Tako sam deo vojnog roka bio na Prevlaci, drugi deo u Beogradu. Više se nisam vraćao u Kruševac. Konkurisao sam na više mesta u Beogradu, prime me u jedan Akademijin institut. Posle dve godine, pozovu me na Filozofski fakultet. Tu je bilo malo povuci-potegni jer je na to mesto konkurisao i jedan član Univerzitetskog komiteta, a ja nisam bio član partije. Međutim, uporni su bili profesori Veljko Korać i Mihailo Marković da me dovedu za asistenta. Tako sam se 1960. obreo na Filozofskom fakultetu, na njemu sam kasnije i doktorirao. U međuvremenu, upisao sam i Pravni fakultet, dao sam skoro tri godine, ali kad su me izabrali za asistenta na Filozofiji, počeo sam da radim tezu i digao ruke od prava.
      
       TITOV SISTEM: Došlo je do izvesne liberalizacije društva tako da nisam osećao da imam flaster preko usta. Potpuno mi je bio jasan celokupan politički sistem zemlje, prema njemu sam imao veliku odbojnost. Već moji prvi tekstovi bili su neka vrsta kritike tog sistema. Kad bih pisao o prepisci Marksa i Engelsa, naveo bih pismo u kome se napada cenzura. Druga stvar kojom sam, nadam se časno, branio svoj integritet, jeste da Josipa Broza ili Kardelja nikad nisam citirao. Čak ni u šali. Tretirao sam ih kao lične neprijatelje. Posle, kad je Broz umro, bilo mi je deplasirano da se bavim njime. Danas, ponekad, principijelno se suprotstavljam onima koji ga veličaju kao veliku istorijsku figuru. Nemam nikakve emocije prema njemu, ali polazim od sledeće činjenice: kako danas može neko kome su usta puna kritike autoritarizma, socijalizma, represije, da tvrdi za sebe da je liberal ili demokrata, da je za pluralizam a da veliča Tita?! Čekajte, pa gde tu spada Tito? To ja često pitam neke crnogorske socijaldemokrate koji vole da ga veličaju. Gospodo, da li u programu socijaldemokratije imate jednopartijski ili višepartijski sistem? A verbalni delikt? Da li su predviđeni konclogori, imate li doživotno izabranog predsednika, postoji li kult ličnosti? Sve što vi zastupate suprotno je modelu vladavine Josipove, to što ima gorih, pa to nije nikakav argument. Gori je gori, ali ni ovaj nije dobar. Ispada da je Tito bio super tip jer ništa nije odneo u grob, pa nije ni mogao. Sve što je doneto po ovim muzejima, ekvivalentno je i otišlo iz zemlje.
       Na kraju, šta je sa tim njegovim temeljnim idejama? Bratstvo i jedinstvo - jedina smo zemlja koja je ušla u međunacionalni građanski rat! Šta je sa radničkim samoupravljanjem? Radnička klasa svedena je na prosjački štap. Ko živ više spominje nesvrstanost, a to je bio temelj njegove politike. Šta je ostalo od toga? Šta je onda bio taj Titov sistem? Jedna falš priča za rusko-američke potrebe, koja nas je izvela iz evropskih tokova.
      
       TEKOVINE 20. VEKA: Mislim da Goli otok nije naročito obeležio moj život, osim u pozitivnom smislu. Zbog toga što sam rano shvatio šta je komunistička ideologija, šta je žudnja za vlašću, šta je to beskonačna upotreba vlasti. Drugo, koliko je ljudska priroda problematična: kako lako se oslobađa sadizam u ljudima ako im se da malo vlasti. Razgovarao sam sa Dobricom Ćosićem i Gojkom Nikolišem, koji su osuđivali teror na Golom otoku, ali ja sam ih uveravao da nije suštinski problem u tome, već u nečem drugom, što je njima promicalo. Problem je što je donet zakon koji suspenduje pravni poredak. Omogućeno je da na osnovu zakona o prekršajima, politička policija može svakog da uhapsi, drži ga koliko hoće i muči kad hoće. Država je bila predata policiji na njenu dobru volju. Oni koji su izglasali taj Mošin predlog zakona, ta skupština je iskopala rak-ranu svakog mogućeg pravnog poretka u toj zemlji. Niko nije bio siguran, plašili su se i članovi Centralnog komiteta, drhtali španski borci - svako ko nije bio poslušan, strepeo je. Sama činjenica da ljudi nisu videli sud i advokate, odbranu, da mogu da ostanu u tom logoru koliko god se upravi svidelo, da su van svih propisa i pravila, provociralo je sadizam u onima koji su imali neograničenu moć.
       Moja privrženost demokratiji i pravima upravo je u tome da se mora pravno kontrolisati ponašanje ljudi. Politička teorija u Evropi već 300 godina radi na pronalaženju sredstava protiv zloupotrebe vlasti. Predstavnička demokratija ne može da egzistira ako nema kontrole vlasti, njenih ograničenja. Ako nemate slobodno javno mnjenje, anketne komisije, opoziciju - nigde kraja političkom sadizmu. Nigde se više nije kralo nego u socijalizmu koji je stvorio "novog čoveka". Ovo danas samo su restlovi; šta je taj poredak bez kontrole vlasti uspostavio: veličajmo vođu, partiju, da niste slučajno posumnjali u njega! Strašno je kad šef poslaničke grupe SPS-a u parlamentu upozorava: "SPS ne dozvoljava da se u negativnom kontekstu pominje ime Slobodana Miloševića!" Po kojem je to poslovniku, po kojem ustavu? Šta to znači?
       Imao sam 20 godina kad sam se vratio sa Golog otoka, u poređenju sa svojim vršnjacima osećao sam se kao oni Markesovi junaci što žive po 200 godina. Sve tekovine 20. veka preturio sam već tada preko glave: egzodus, izbeglištvo, rat, posleratne iluzije i buke, samice, zatvor, logor, jedino streljanje nisam prošao. Verovatno stoga mi je smešno kad neko u skupštini zamišlja da može da me uplaši: Pazi šta govoriš, ili pazi šta pišeš!
      
       (Nastaviće se)
      
      

Četrnaestog jula Dragoljub Mićunović je napunio sedamdeset godina. Život značajnog aktera naše političke scene kao da sažima usud ovog podneblja i paradokse proteklog veka: vatra mladog skojevca utihla je na otoku zvanom Goli, da bi se put od stigmatizovanog mladića do uglednog univerzitetskog profesora odvijao kao na filmu. I sve bi bilo srećno i dugovečno da se nije družio sa osobama koje su previše citirale mladog Marksa; zvali su ih sumnjičavo - "praksisovci". Kao jedan od vođa studentske pobune '68, definitivno je na sebe navukao gnev vladara; i, opet, život na margini - socijala, ilegala. Sve do pada Berlinskog zida i demokratske zore na Balkanu, kada postaje lider Demokratske stranke, pa republički i savezni poslanik, aktivni učesnik u svim političkim gibanjima tokom 90-ih. Sada je savezni poslanik u Veću građana, predsednik Demokratskog centra i kopredsednik koalicije DAN. U ispovesti koju je dao Ljubiši Stavriću, čitaoci NIN-a saznaće nešto više o životu pedantnog profesora, radoznalog čoveka i - krunskog svedoka.


      


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu