NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Krleža od A do Ž

Krleža je prvi hrvatski i eksjugoslovenski književni klasik o kojem je napisana enciklopedija, što se dogodilo Šekspiru, Puškinu, Geteu i nekolicini velikana svetske književnosti

      Iako su devedesete godine u Hrvatskoj obeležene pokušajem primitivne hadezeovske detronizacije Krležinog imena i dela, da bi mu se na nacionalnom literarnom pijedestalu suprotstavio lik i (ne)delo ustaškog ideologa i Pavelićevog ministra Mila Budaka, Krleži je istovremeno priređena neka vrsta počasti kakvu na hrvatskom i eksjugoslovenskom prostoru nije doživeo nijedan pisac. Postao je, naime, objekt prve personalne enciklopedije, kakvih i u istoriji svetske enciklopedistike ima samo desetak i koje su posvećene klasicima svetske književnosti kao što su Šekspir, Puškin, Gete.
       Grandioznost Krležinog enciklopedijskog portretisanja, u dve obimne knjige Krležijane i jednu Bibliografije Miroslava Krleže, možda je najtačnije odredio recenzent zagrebačke književne revije Zarez Krešimir Bagić iznoseći mišljenje da je to čin svojevrsne beatifikacije Krleže.
      
       Matvejević mu uredio grob
       Pre nekoliko meseci najavljeno je da bi ovde takva vrsta počasti mogla biti priređena Ivi Andriću, koju bi učinila njegova Zadužbina. Ali, i bez toga, Andrić u Srbiji uživa status najcenjenijeg pisca: njegove knjige štampaju se u mnogo izdanja i u zavidnom tiražu, veoma je zastupljen kao školski pisac, dodeljuje se nagrada koja nosi njegovo ime, ima, na kraju, uzornu zadužbinu i lepu ulicu a svakog dana je i sve veći broj interpretatora njegovog dela. Krleža je pak pisac čije je ime i delo namerno gurano u zaborav.
       U zagrebačkim knjižarama je, kažu, teško naći neko Krležino delo, sem nekog "zalutalog" školskog ili antikvarnog Krleže. Nema ulice s njegovim imenom, muzeja ili spomenika a doskora mu je bio zapušten i grob, saznajemo od Predraga Matvejevića koji ga je uredio na proputovanju kroz Zagreb. Da opet pozovemo u pomoć Zarezovog recenzenta: "O Krleži se već dulje vrijeme puno više priča i piše negoli što ga se tiska i (usudio bih se kazati) čita." U jednom intervjuu i književni kritičar Velimir Visković reći će da je početkom devedesetih Krleža doista potisnut u drugi plan, da mu se nisu izvodila dela u kazalištima, da su i neki istaknuti dužnosnici HDZ-a, poput Nedeljka Mihanovića, davali kritičke izjave o Krleži, pa predlagali i da se Leksikografski zavod "Miroslav Krleža" preimenuje u LZ "Mate Ujević" i slično. Svemu je još prethodila, ubrzo posle piščeve smrti, i afera s njegovim neobjavljenim rukopisima koji su pregledavani uprkos Krležinoj izričitoj želji da se drže zapečaćeni do kraja 2001. godine, tj. da dotle njihova sadržina ostane potpuno nepoznata.
       U takvoj situaciji, rad na Krležijani morao je izgledati kao guranje prsta u oko vladajućoj kulturnoj politici i njegovo uspešno okončanje zaista je nesvakidašnji poduhvat, doskora nezamisliv i u povoljnijim vremenima od ovih "tranzicijskih".
       Enciklopedija je zamišljena i ostvarena, kao što se moglo i pretpostaviti, u Leksikografskom zavodu, ustanovi koju je utemeljio upravo Miroslav Krleža i njome neprikosnoveno upravljao sve do svoje smrti. Otuda će i njen glavni urednik Velimir Visković reći da ona predstavlja i ispunjenje jednog duga naučnog kolektiva koji je Krleža, očigledno, osposobio za obavljanje i najsloženijih leksikografskih zadataka.
       Po svim svojim obeležjima, Krležijana je bila upravo to. Za njenu izradu utrošeno je čak petnaestak godina a u posao je bilo uključeno više od pedeset, kako u predgovoru kaže Visković, "najvrsnijih povjesničara književnosti, kritičara i teoretičara, krležologa". Da bi pružili celovit enciklopedijski portret Miroslava Krleže, oni su ispisali oko dve hiljade enciklopedijskih članaka, sastavili integralnu bibliografiju njegovih dela i obavili popis literature o njemu.
      
       Beogradska veza
       Prva knjiga Krležijane (A-Lj) objavljena je u leto 1993. godine a druga (M-Ž) u jesen 1999, kada se pojavila i Bibliografija, čiji je jedan od urednika i važnijih autora i Gojko Tešić, književni istoričar iz Beograda. Zahvaljujući njemu, ovamo je stigao i jedan komplet Krležijane, baš ovaj kojim se koristi novinar NIN-a, pošto mu je onemogućen odlazak u Zagreb zbog uskraćivanja hrvatske vize bez ikakvog objašnjenja.
       Dve ogromne sveske Krležijane, svaka od oko 600 strana knjige enciklopedijskog formata, obuhvatile su život i delo najvećeg hrvatskog pisca 20. veka u svim njegovim najvažnijim segmentima. U predgovoru prve sveske glavni urednik je to ovako sistematizovao: "U enciklopediji obrađujemo pojedinačno sve Krležine važnije tekstove (manje važni obrađeni su u skupnim člancima: Itervjui, Korespondencija, Ratna publicistika). Obrađujemo i sve književne žanrove kojima se Krleža bavio (npr. Dnevnik, Drame, Eseji, Novele, Poezija, Polemike, Putopisi, Romani), sve poetske cikluse, sve važnije knjige (one u kojima se prvi put pojavljuju određeni Krležini tekstovi).
       U posebnim člancima obrađena su i najvažnija Krležina izražajna sredstva (npr. Antiteza), u velikim kompleksnim natuknicama obrađen je Krležin odnos prema jeziku i njegov autorski stil. U nizu natuknica predstavljena su osnovna tematska područja Krležina interesa (Historija, Glazba, Likovna umjetnost, itd.). U članku Kazalište analiziraju se Krležini stavovi o kazališnoj umjetnosti te izlaže povijest kazališnih uprizorenja njegovih djela, u članku Film obrazlažu Krležini pogledi na film, analizira njegov rad na filmskim scenarijima i daje pregled filmova rađenih po motivima Krležinih djela te dokumentarnih filmova posvećenih Krleži.
       Donosimo pojedinačne članke o svakom časopisu koji je Krleža uređivao, u kojemu je surađivao, te o najvažnijim časopisima i novinama u kojima su objavljivani kritički i polemički tekstovi o Krleži. Objavljujemo i kompleksne sintetske članke Časopisi i Novine, u kojima predočujemo povijest Krležina uređivanja časopisa i suradnje u njima, te pisanja za novine.
       Obrađujemo sve važnije institucije (npr. Društvo hrvatskih književnika, Akademija znanosti i umjetnosti, Leksikografski zavod, Matica hrvatska) koje su bitne za javnu djelatnost Krležinu. Posebni članci posvećeni su važnijim političkim strankama i stranačkim prvacima koji su obilježili razdoblje u kojem je Krleža stvarao.
       Biografski podaci o Miroslavu Krleži prezentirani su u opsežnom članku Životopis Miroslava Krleže.
       Donosimo enciklopedijske članke o svim važnijim povijesnim osobama o kojima je pisao M. Krleža, o svim osobama koje su presudno utjecale na njegovu biografiju ili književno djelo, potom bibliografske enciklopedijske članke o svim književnicima i kritičarima koji su pisali o Krleži."
      
       Tito i Tuđman
       I pored ove očite ekstenzivnosti tematskog zahvata, neki kritičari enciklopedije prigovarali su, kako posredno saznajemo, i da su neke natuknice izostale. No, ako se poslužimo već pomenutom kritikom iz pera Krešimira Bagića, videćemo da je možda moguće govoriti pre o "višku" leksikografskog teksta nego o nekakvom manjku. On, naime, smatra da je abecedarij prilično pomno sastavljen, dakle, da je, manje-više, potpun, ali da u mnogim odrednicama ima čestog poklapanja i nepotrebnog ponavljanja. Smeta mu takođe i subjektivnost i prevlast autorskih glasova, posebno kada je reč o Krležinim pesmama. No, u tom kontekstu zanimljivo je i njegovo zapažanje da je Krležijana izgleda postala mesto smene generacija na krležološkoj a čak možda i na opštoj književnonaučnoj i kritičarskoj sceni. Dokaz toga je, kaže, da autori poput Lasića, Suvina, Frangeša, Vidana, Matvejevića, Donata i Brune Popovića ili uopšte nisu ili su manje-više simbolično sudelovali u realizaciji projekta, a da su štafetnu palicu preuzeli Velimir Visković, Boris Senker, Zoran Kravar, Dean Duda, Vlaho Bogišić, Cvjetko Milanja, Lada Čale Feldman, Krešimir Nemec i drugi.
       Kako su se prema Krležinom delu i intelektualno-političkom angažmanu oduvek izricali polemički sudovi i s obzirom na to da ga je uvek pratila armija pristalica i osporavatelja, zanimljivo je pogledati koja je književnoteorijska vizura i ideološka optika prevagnula u ovom leksikografskom predstavljanju.
       Držeći se opet Bagićeve recenzije, ne samo kao jedino dostupne već i zato što deluje nepristrasno i uverljivo, primat u tom pogledu pripada Stanku Lasiću, čijim se interpretacijama Krleža za života suprotstavljao a koje nisu bile po volji ni tadašnjoj hrvatskoj i jugoslovenskoj partijskoj nomenklaturi: "Gotovo svi autori Krležijane referiraju na Lasićeve spoznaje, a neki ih počesto tretiraju kao neupitne postavke koje nije neophodno posebno proširivati ili dopunjavati. Ovime nikako ne želim kazati da su autori Krležijane izišli ispod Lasićeve kabanice nego samo pokušavam izdvojiti tip pristupa Krleži koji su odabrali za svoju tradiciju i koji su tako ovjerili i kanonizirali."
       Krležijanom defiluje i veliki broj ličnosti iz sveta literature, kulture i politike koje su bile u najrazličitijem doticaju s Krležom. Pažnja korisnika zadržaće se svakako na enciklopedijskim portretima Tita i Tuđmana koji su, inače, dobili približno jednak prostor, svaki oko četiri stranice. Autor oba priloga je Velimir Visković, a činjenica da je pisac književni kritičar a ne neki istoričar ili politikolog već je iziskivala javno objašnjenje. Dajući ga u jednom intervjuu, glavni urednik Krležijane kaže: "Kad je riječ o Titu, onda smo imali nekoliko dogovora s pojedinim historičarima, ali kad smo neke varijante tekstova dobili nisam bio zadovoljan njima.
       Neki drugi autori su odustali, jer su tekstovi nastajali u periodu kad se nitko nije usuđivao pisati o Titu, pa sam taj članak sam napisao, kao što sam autor i većine ostalih političkih biografija u enciklopediji. Članak o Tuđmanu napisao sam također ja i nisam ni razmišljao da ga dam nekome drugome. Mislim da tu građu poznajem bolje od drugih potencijalnih autora koji su mi bili na raspolaganju, a naravno da kao glavni urednik jedne edicije u kući poput Leksikografskog zavoda, dakle državnoj ustanovi, moram biti svjestan i političke djelikatnosti tog posla. Stoga je bilo najbolje da sam preuzmem i autorsku odgovornost."
      
       Koga je volela Bela
       Pošteno, što bi rekle srpske demokrate. No, Viskovića su odmah sustigli i prigovori da je izjednačujući Tita i Tuđmana podlegao aktuelnom političkom trenutku te da se u odrednici o Titu govori o koliko-toliko relevantnim stvarima "glede" njegovog i Krležinog odnosa, dok se u Tuđmanovom slučaju pažnja poklanja i sasvim efemernima. Govori se, recimo, o zajedničkim ručkovima i večerama, o navodnoj naklonjenosti Krležine supruge Bele porodici Tuđman i sl. da bi se na kraju članka iznela i jedna, po Krešimiru Bagiću, "prijeporna konstatacija": "Tuđman je prijelomnih 90-ih godina bitno pridonio da bude očuvan Krležin status u hrv. kulturi..." "Kada bi ta konstatacija", nastavlja Bagić, "i bila branjiva, morali bismo se upitati posjedujemo li doista kulturu u ozbiljnom smislu, ako status autora poput Krleže ovisi o političkoj volji šefa države."
       I kad se već bavi srazmerama, isti recenzent ističe i kako je Stanku Lasiću, čoveku koji je Krleži posvetio najveći deo naučne karijere i pri tom napisao respektabilnu krležološku biblioteku, posvećeno prostora koliko i prethodnoj dvojici. Zaključak koji iz toga izvlači je sledeći: "Ako ništa drugo, taj podatak potvrđuje da je za uredništvo enciklopedije ideološka komponenta Krležina djelovanja u najmanju ruku jednako važna kao i literarna komponenta."
      
       SAVA DAUTOVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu