NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Političke kolumne (2)

KAREL ČAPEK:

      O duhu demokratije
      
       Ako neko hoće da kaže o političkim strankama u demokratiji nešto poprilično strašno i uvredljivo, kazaće da su crkvenjačke. S određenog aspekta to je istina: političke stranke su fanatične, netrpeljive, ograničene, tvrdoglave, borbene i glupe kao crkve. Ali sa jedne veoma suštinske strane uopšte ne liče ni na jednu crkvu u svetu, uključujući i crkve ljudoždera; nisu, naime, ni za trunčicu svečane, obredne, i, ukratko, crkvenjačke. Jer suština crkve nije samo u tome što smešta veru u nekakve beočuge veronauke nego i u tome što tu veru ispoljava i proslavlja povremenim plesanjem, gozbama i muzikom. Biti deo crkve u isto vreme znači učestvovati u naročitim i svečanim radovanjima. Crkva je prosto zajednica; a svaka živa i iskrena zajednica ispoljava se plesom i učešćem u zajedničkom radovanju. Nasuprot tome, biti deo političke stranke znači doći kao jedan čovek na sastanak i ozbiljna lica slušati šta onaj gospodin na podijumu priča, a da posle toga čoveka kod kuće na stolu ne čeka lepša i bogatija večera u znak svečane radosti. Ako su političke stranke crkvenjačke, onda predstavljaju samo nazadak crkvenjaštva.
       Ali to je, najzad, i dobro; svetu se ne bi pomoglo kada bi nacionalni socijalisti umesto pukog govorenja izvodili na Vaclavskom trgu plesove poslanika ili pesme i samošibanje senatora, ili kada bi rođendan doktora Kramarža bio među njegovim vernicima proslavljen ritualnim jedenjem, recimo, jagnjećeg buta i salate od krastavaca. Nije mi ovde stalo samo do pitoresknosti ovih obreda. Zapanjuje me što su sve obredne navike života samo konzervativno održavane, ako se već polako ne odlažu u prošlost; i što se uopšpte ne rađaju nove. Kada ne bi bilo određene religizone tradicije, ne bismo za Badnje veče jeli šarana niti za Uskrs pečeno jagnje, ali ne samo to: kada ne bi bilo rečene tradicije, ne bismo slavili ni zimski solsticij, niti dolazak proleća, niti vrhunac leta. Mislim ovde na crkvene praznike zato što su paganski i prirodni. Božić nije samo proslava božanskog i ljudskog deteta nego i proslava zime; to je plesanje u snegu i praznik domaćeg ognjišta. Da nema Božića, trebalo bi ga stvoriti; ali, ne bismo ga stvorili. Da nema Uskrsa, trebalo bi da proslavljamo neko drugo vaskrsenje; ali, kako izgleda, ne bismo bili u stanju da tako nešto izmislimo. Srećom, u određenim oblastima naš život je dublje prorastao paganstvom ili sentimentalnošću (nazovite to kako hoćete) nego što smo svesni. Drago mije što do sada nijedan napredan političar nije predložio ukidanje Božića; smatram da posle toga ne bi umeo da izmisli neki prosvećeni razlog za jedenje šarana, davanje darova ili paljenje svećica na božićnoj jelki. Svaka prava i uredna crkva, od starih Grka do Nove Kaledonije, smatrala je četiri godišnja doba za događaj dovoljno značajan i opštezanimljiv da bi ga obredno proslavila. Demokratija, ipak, nije podelila godinu na četiri godišnja doba, nego na četiri kvartala plaćanja poreza.
       Isto tako, sve crkve uzdizale su i osvećivale ritam ljudskog života. Rođenje čoveka jeste dan slavan i za pamćenje, koji je pristojno proslaviti na svečan i mističan način. Polna zrelost je veliki i radostan događaj u kojem se proslavlja sposobnost novog pokoljenja obrezivanjem, igrama, krizmovanjem i ostalim velikim obredima. Brak je, zatim, sudbinski korak u život, što je nužno izraziti značajnim i tajanstvenim ritualnim naglašavanjem. Najzad, smrt čovekova je poslednja prilika da se pokojnik proslavi i počastvuje lelekom, muzikom i svečanom gozbom. Tako se sav ljudski život nekako uzdiže u red velikih, moćno proslavljenih događaja, čime se saopštava činjenica da je ljudski život uzvišen i svet.
       To je nekakav nepisan i tajanstven zakon po kojem demokratija ne voli pompu i obrede; naročito je, međutim, to što demos ili narod, nasuprot tome, voli pompu i obrede; čak su pompa i parada bili ono jedino zaista narodno u starim monarhijama i teokratijama. Ako je knez krenuo "u prekrasnoj povorci" ulicama grada, teško da je to radio zbog svoje radosti, već za radost naroda; ali isti narod bi verovatno gunđao kada bi se, recimo, neki političar kretao ulicama grada, u prekrasnoj povorci, dok zvona zvone, u ruhu satkanom od zlata. Narod je nalazio da je ispravno kada bi prilikom krunisanja kralja vino teklo iz svih vodoskoka; ali gunđao bi verovatno zbog razbacivanja državnih para kada bi vino poteklo zbog formiranja novog kabineta. Demokratija nekako isključuje neskromne svečanosti; samo u monarhijama ministri nose ukrašene frakove i grudi pokrivene odlikovanjima. Bilo bi nezgodno tražiti da naši senatori nose bele toge s obrubljenim ivicama; ali bilo bi takođe uzaludno tražiti da naši kandidati za poslanike stoje na ćoškovima sa glavom otkrivenom u znak smernosti, kako su stajali kandidati u starom Rimu. Jer demokratija ne odbacuje samo pompu; ne prihvata ni simboliku.
       Svaki obred je na kraju krajeva simbolički; i svaki pravi simbol je socijalni, zato što je opšti. Kad bi svako pušio tompuse, verovatno bi tompusi bili simbol našeg naroda. Simbol ne nastaje samo zbog toga što znači nešto dublje, nego zato što ga svi shvataju i priznaju, ili bar veliki broj ljudi. Kruna je simbol kraljevstva zato što su ljudi mogli pre poznati kralja po kruni nego po nosu ili po mudrosti. Dvorjani su prepoznavali kralja po glasu ili po nosu; širi narod poznavao ga je samo po kruni; kruna je upravo ono što je kod kraljeva bilo zaista narodno. U dvorskim revolucijama, kralja bi proburazili u krevetu; u narodnim revolucijama kralju je, kako se kaže, zbacivana kruna.
       Svaka veća zajednica stvara za sebe obrede istim postupkom kao što stvara simbole; simbol nije stroga slika neke stvari, nego pre slika i amblem društvenog mišljenja i ponašanja, i ne samo to: on je u isto vreme i proslava. Verenički prsten verovatno ne treba da podseća na supružničke dužnosti, nego na slavu braka koja je udeljena prvog dana. Državna zastava ne treba da podseća da smo poslušni pred zakonima, nego da smo spremni da se borimo i čak pobedimo, ako to već mora biti. Božićna jelka ne podseća da je reč o Božiću, nego da je Božić najslavniji od svih dana. Kada bih kod kuće ukrašavao jelku svećama i slatkišima, recimo, 19. novembra ili 27. februara, to bi bilo šašavo, jer to tog dana niko ne radi. Dublje značenje božićne jelke jeste u tome što je ukrašavaju gotovo svi ljudi istog dana. Kada bih jeo šarana petog januara, to bi bila moja privatna stvar; ali ako ga jedem na Badnje veče, to će biti određeni obred, jer će tog dana gotovo ceo svet jesti svog šarana. Biće to, na svoj način, druženje ljudi. Biće to praznik ne zato što jedem šarana(jer ga ja nerado jedem) već zato što ga tog dana jede gotovo ceo svet. Izvesno je da republika nije tako popularna kao Božić; 28. oktobra ne jedemo svi isto posvećeno jelo i čak svi ne plešemo na isti način; činimo to u deset različitih političkih tabora (28. oktobar - dan osnivanja prve Čehoslovačke Republike - prim. prev.) Izbegavamo obrednost kao đavo krst iako bi ta obrednost značila slavljenje demokratije. Zato što nemamo smisla za simboliku države, nemamo smisla ni za realnost države; dok ne predstavimo sebi državu kao zastavu ili kao prekrasnu devicu, ne predstavljamo je sebi uopšte. O državnom prazniku nam vele da o njemu razmišljamo, a nipošto da pred njim skinemo šešir, ili da se uhvatimo za ruke i plešemo. Ništa tako ne udružuje ljude kao simbol; ništa ih tako ne izoluje kao razmišljanje. Vladavina naroda biće puna stvarnost tek kada shvatimo da je jednako slavna i vredna obreda, kao vladavina cara Augusta ili vladavina božja na zemlji. Zaista, nije potrebno da poslanici drže u rukama žezla ili da ministri imaju bele konje; ali jeste potrebno da sama demokratija bude određeni obred; da stvorimo navike. Demokratija će biti obezbeđena, za vekove ako se pretvori u veliki narodni običaj. To neće moći da se ostvari bez simbola i stvarnih praznika i prave zajedničke radosti.
      
      
       O nacionalizmu
      
       U debatama o nacionalizmu obično se počini mnoštvo nepodopština zbog toga što jedna reč označava dve sasvim različite stvari. Jednom je to - pa, ukratko, obična, instinktivna, neposredno fizička ljubav čoveka prema svom narodu. U drugom slučaju je to politički program, geslo, za kojim se ide,zastava pod koju se ljudi svrstavaju. Te dve stvari ne bi trebalo mešati. LJubav nije nikakav program, geslo ili zastava. Mladi ljudi, zaljubljeni, svakako se zato ne svrstavate pod nekakvu zastavu niti stupate u organizaciju zaljubljenih, nego proživljavate nešto sasvim lično i privatno; kada bi neko zagrmeo na vas da ne gajite pravu i punu ljubav prema ženi ako se ne pridružite ideji feminizma, verovatno biste pomislili da je taj blesavko. Ali u politici se rade upravo takve stvari; u politici se kaže punim ustima da onaj ko se ne svrstava pod zastavu nacionalizma ne voli istinski svoj narod, to jest onaj ko se ne sukobljava sa hidrom internacionalizma, ne grdi socijaliste i Beneša, ne kipi spontanim buntom zbog natpisa na nemačkom jeziku u Volarima ili u Žacleržu, i, uopšte uzev, ne korača sa ovom ili onom, ali u svakom slučaju jedinom patriotskom i svesnom nacionalnom strankom, i sa njenom bankarskom, privrednom, prestižnom ili personalnom politikom. Dakle, kada je reč o političkim programima, ljubav prema naciji bi već jednom trebalo lepo ostaviti po strani; nijedna partija nema na nju monopol. Poznajem komunističke pesnike koji vole svoj narod mnogo dublje od urednika nacionalno svesnih večernjih listova; to se bar može videti u njihovom češkom jeziku. Uvek me je zapanjivala jedna stvar: to što je radikalni nacionalizam tako zloban i netrpeljiv. Narod, to smo svi mi, bez stranačkih razlika; ne vidim, međutim, da bi politički nacionalizam ispoljavao nekakvu posebnu ljubaznost prema bližnjem iz istog naroda, ako su mu interesi različiti. Meni bi bilo dovoljno kada bi gospodin Vrani ili gospodin Nikolau ispoljavali više gorućeg interesovanja, na primer, za naše nezaposlene; ima ih četiri stotine hiljada, a to je već pozamašan deo naroda. Kada bi četiri stotine hiljada čeških duša boravilo, recimo, na Moravskom polju ili kod Blatenskog jezera, verovatno bi strasni program gospode nacionalista bio da ih oslobode od okrutnog tlačenja svirepih neprijatelja; ali starati se za oslobođenje četiri stotine hiljada naših duša od okrutne bede, to više ne biva strasni program nacionalizma. Ili, očekivali bismo da će svesni nacionalizam biti nekako obradovan i izvanredno ponosan zasija li u našem narodu neka osoba posebnim značajem pred očima sveta; eto, ocenite sami kako čudnovat odnos gaji naš politički nacionalizam prema Masariku - i ponekim drugima. Čitajte, molim, novine koje najviše galame o svojoj nacionalnoj osvešćenosti; iz njih ćete steći samo tragičan utisak da je naš narod prodan strancima, da je sve sama manguparija i korupcija, da su oni drugi samo beščasne žderonje i tako dalje. To bi se moglo nazvati kakanjem u sopstveno gnezdo. Po glasovima osvešćenog nacionalizma, mi bismo kao narod, kao veliki kolektiv, izgledali mučaljivo žalosni i nedostojni. Među živima već zapravo i zamalo nema nikoga i ničega pred kime bi se glasni patriotizam mogao zaustaviti sa nekakvim daškom poštovanja i muževnog priznanja. Ostaju samo Žižka ili Komenski, ali samo zato što ta gospoda ne mogu više ništa da im pokvare. Govori se o velikoj prošlosti: a šta drugo preostaje kad je naša živa, radna sadašnjica umackana i obezvređena kao da je tu čopor majmuna?
      

*


       Ali da ne nanosimo suvišnu nepravdu političkom nacionalizmu: ta njemu i nije do toga, bar ne u prvom redu, da nekako neguje nacionalni duh i ne mora zato da dobije nedovoljnu ocenu za ono što u tom smislu radi ili ne radi. To je prosto određeni politički program koji je sebi prisvojio etiketu ili agitaciono geslo nacionalizma; tačnije rečeno, to je pre skup raznih političkih shvatanja i interesa, u celini prilično rđavo prikriven šarenim štitom nacionalizma.
       Pre svega, tu se javlja nekakav, kakav-takav, konzervativizam. Bilo bi mi drago da ne moram reći kakav-takav; izuzetno bih cenio ljude koji bi umeli da održe u našem životu bar deo tradicije i konzervišu određene, životom stoleća proverene vrednosti, pravila ponašanja ili forme života. Nažalost, čini mi se da bismo kod nas teško pronašli nekakav pozitivan sadržaj za konzervaciju. Iza nas nema nikakvog istorijskog poretka iz kojeg bismo izvodili bilo kakve važeće kriterijume; iza nas je, naime, samo austrijski režim. Naše društvo je uobraženo i bez tradicije. Naša kultura ima svoja duhovna nasleđa, ali nije mogla stvoriti opšti kulturni poredak. Ako u našem političkom životu postoje nekakve konzervativne snage, onda je to samo konzervativizam zgađenih, negativni konzervativizam. LJudi se kod nas osećaju konzervativno ne zato što bi im se nekako osobito sviđao prošli poredak, nego zato što im iz ovih ili onih razloga ne odgovara sadašnje stanje. Zbog toga što ne mogu da priznaju da osećaju nostalgiju za Austrijom, kažu da čeznu za onim starim patriotskim oduševljenjem koje se nekad burno protivilo Beču. Predratni češki lav, naime, zveckao je okovima i oružao se; mnogim ljudima i danas ostala je ta potreba za oružanjem i zveckanjem. Ako ne mogu da bruje protiv Beča, bruje protiv Hrada (sedište predsednika Republike - prim.prev.), protiv tuđinaca ili protiv nemačkih filmova. Karakteristično je da svoja nacionalna osećanja mogu da iskoriste samo onda kada se protiv nečeg oružaju i protestuju, dakle, samo negativno. Konzervativni nacionalizam nema šta da nam donese zato što nema pozitivan sadržaj; čeka samo da bi s vremena na vreme mogao da plane takozvanim spontanim otporom protiv nepodopština koje će mu podastrti nacionalna žurnalistika.
       Drugi i značajniji faktor političkog nacionalizma jeste kapital. Ne moramo mnogo lupati glavu o tome zbog čega imućne klase imaju tako osobito razvijeno nacionalnu svest; nije to sigurno samo zbog puke ljubavi prema narodu - tu ljubav bismo, na primer, uzalud tražili u mecenstvu - već očigledno i uglavnom zato što politički nacionalizam, kao što je poznato, čupa se za kose sa socijalizmom. Politički nacionalizam je za kapital prosto rvač; zato s vremena na vreme takozvani privredni slojevi, inače tako oprezni kada investiraju, ne gade se alijanse ni sa očiglednim političkim šarlatanima, samo ako grde neprijatelje na levici. Na kraju krajeva, nema ničeg čudnog u tome što politička i privredna desnica gleda da ima u rezervi nekakav masovni radikalizam i nešto kao svoje udarne bande; ali bilo bi u interesu nacionalizma da ipak ume da razlikuje u čemu služi naciji, a u čemu, recimo, plutokratiji.
       Treći činilac političkog nacionalizma jeste određeni i naročiti politički moral. Za mnogo, veoma mnogo ljudi društveni poredak je prosto pitanje vlasti i komandovanja. To su ljudi razočarani u demokratiju ili nezreli za demokratiju; ljudi koji bi hteli da sačuvaju svoju bivšu vlast ili ljudi koji sanjaju o nekakvoj budućoj vlasti. Pale veličine i pustolovi; oni što jadikuju i oni odbačeni; krem i desperadosi; prosto, veoma šareno društvo, slepljeno samo manje ili više jasnom predstavom da bi "im trebalo pokazati". Za ovu ljudsku vrstu ekstremni nacionalizam je pola demagogija a pola stvarna vera; ponekad je teško da se to dvoje razlikuje. Demokratiji treba mandat naroda i ne može joj se suprotstaviti nešto što bi bilo mandat nacije; svi diktatori i imperijalisti, naime, naročito se pozivaju na naciju. Kod nas je ova vrsta političkog mišljenja i do sada prilično nejasna; iscrpljuje se uglavnom u svom sopstvenom negativizmu, podmetanjima - i pravljenjem bruke.
       Otpor protiv Nemaca, mislim, u našem političkom nacionalizmu je daleko slabiji faktor nego što bi to moglo izgledati; to je pre samo delatna parola za ulicu - kao što je poznato, upravo su nacionalističke stranke umele da se lako i brzo dogovore o našim Nemcima kada je trebalo stvoriti većinu protiv levice. Ali ostanimo pri tom otporu: biti protiv Nemaca - opet je samo delić negacije; gde vam je neka pozitivna formulacija? Ako ste protiv Nemaca, jeste li pozitivni frankofili - kao Beneš? Jeste li pozitivno naklonjeni anglosaksonskom mentalitetu - kao Masarik? Jeste li pozitivni i aktuelni rusofili - kao Društvo za kulturne veze sa savremenom Rusijom? Ili možda gledate da opremite sebe i ceo čehoslovački narod kulturnim snagama i moralnim kvalitetima tako štedro da bi već jednom i najzad mogao da živi sam iz sebe i po svome? Šta dakle? Kad ste, recimo, demonstrirali protiv nemačkog filma, za koji ste film demonstrirali? Za češki, za koji još nema sredstava? Za francuski ili engleski koje razume jedan čovek od desetorice? Za ruski koji nam cenzura zabranjuje? Biti jednostavno i samo protiv nečega jeste intelektualno brljanje; morate reći za šta ste. Neću ovde postavljati retorsko pitanje šta treba da radimo sa tri miliona naših Nemaca, niti kakvo lice pokazati za onih sedamdeset miliona među koje smo, nažalost, uklješteni; to nije lako i sa stegnutom pesničicom se to ne može promeniti. Ne mislim da govorim o tako visokoj politici; gledam da sebi objasnim samo tekuća shvatanja. Ponavljam: protivnemačko mišljenje je tek negativno stanovište: pokušajte da ga formulišete pozitivno.
       U zbiru, politički nacionalizam živi od nekoliko negacija: od nezadovoljnog konzervativizma, od otpora protiv socijalizma, od neraspoloženja prema demokratiji, od antinemačkog mišljenja; sve je to patetizovano snažnim osećajnim naglaskom koji odlikuje nacionalizam i u njegovoj frazeologiji. Tu životnu negativnost vidite već u njegovom duševnom habitusu: u njegovoj kulturnoj suvoći, u njegovoj staračkoj zlobi prema svemu novom i "modernom", u njegovoj neosetljivosti, sitničavosti i mrzovoljnom nepoverenju, u njegovom večitom zakeranju i protestovanju - bog s njim i bog s vama kojima je duhovno dovoljno da budete protiv; i ne znate šta vam izmiče.
      

*


       Ali da ne prospemo dete zajedno sa vodom iz kade: nas koji smo u punoj meri proživeli rat, mrvljeni teskobom i nadama, nas kojima je bilo krvavo ozbiljno stalo do sudbine naroda, nas niko ne mora da uči nacionalizmu; zahvaljujemo učtivo na svim glasnim tonovima patriotske propovedi. Za mnoge od nas nacionalizam je ostao glas krvi; nije degenerisao u strančarstvo. Ostao je ljubav; nije se izopačio u navijaštvo. To je vera koja se sama po sebi razume; ona se ne nosi na reveru niti se o njoj brblja.
       Postoji kulturni nacionalizam koji ne može da strpa u yep nijedna politička stranka. Postoji nešto kao što je praktično poverenje da je narodu pre svega potrebno da svoju stvar radimo dobro i vredno. Bilo da pravimo socijalizam ili religiju, pesme ili cipele, presude ili puteve. Kulturni nacionalizam znači imati otvorene oči i srce za sve dobro i vredno što ovo nacionalno tle izdaje. Bez velike doze unutrašnje radosti ne možete ništa pošteno vrednovati. Ako niste velikodušni, nemate oči za veličinu. Što lepše i plemenitije stvari u svom narodu volite, utoliko će dublja biti vaša ljubav; ali kad vas obuzme, upregnuće vas u svoju službu - ne u stranci, nego u životu. Postoji stvaralački nacionalizam; ne mislim time samo na muzikante ili na vođe naroda; mislim na bilo koga od nas, jer svako na svome mestu predstavlja narod i može tako da čini prema slici Božjoj.
      
       (Nastaviće se)
      
      

Karel Čapek je kod nas poznat pre svega kao prozni i dramski pisac. Manje je poznato da je Čapek skoro dvadeset godina bio politički kolumnista - sledeći demokratsku politiku svog mentora i prijatelja Tomaša Masarika, Čapek je pronicljivo, duhovito i popularno osvetljavao aktuelna i univerzalna politička pitanja. U nekoliko nastavaka, NIN će objaviti Čapekova gledanja na demokratiju, političke stranke, kompromis u politici, tradiciju, nacionalizam - posebno je ovaj ogled za nas aktuelan - i komunizam (Čapek piše o komunizmu njegovog vremena, naravno). Članci Karela Čapeka biće objavljeni u okviru šire celine - knjige "O opštim stvarima ili Zoon politikon" u izdanju "Stubova kulture", u prevodu Aleksandra Ilića.



      

Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu