NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Pljeskavica u kući ludog poštara

Pljeskavica je simbol naše tranzicije. Ako nas ona ne uvede u Evropu, niko neće!

      Mnogi se zgražaju nad onim što se u Beogradu događa: ovde smrdljivi kiosk, onde ružan čardak, između neko leži mrtav. I oni su u pravu. Jedino što takvi elitistički lamenti nemaju vezu sa životom.
       Beograd je metastazirao i umire u mukama!
       To je, u najkraćem, poruka koja se može izlučiti iz sve zamašnijeg broja eseja, kolumni, epistola i druge novinske robe o opštoj propasti srpskog prestonog grada: Beograd više ne stanuje ovde, on se, zaražen klicom samouništenja, preselio u prošlost Azije, ali nema nameru da se tu duže zadržava. Njegov je krajnji cilj Ništavilo.
       Slika te (duhovne) pustoši već je gotovo završena: dim roštilja, koji dopire odasvud, njena je simbolička esencija koja će, jednom, vrlo brzo, možda već sutra, Danteovu viziju pakla rastvoriti u bozu dečje literature. Za divno čudo, kataklizmična sadašnjost Beograda (o budućnosti ovog grada kao da više ne vredi ni raspravljati) predstavlja jedinu tačku mirenja ovdašnje nezavisne štampe sa svojom režimskom posestrimom. Listovi koji klize niz dlaku režimu ovo beogradsko stanje farsične Atlantide pripisuju lokalnoj vlasti (ona je u rukama tzv. opozicionih partija), nesposobnoj i (sva je prilika) sklonoj korupciji - i tu su ti listovi, za promenu, savršeno u pravu. One druge novine, koje jedan nadobudni savezni ministar sa kompleksom Šerloka Holmsa vodi pod stavkom "izdajnička NATO štampa", sunovrat Beograda vide kao logičnu funkciju opšte srpske devastacije s onu stranu svakog smisla - i tu su te novine još više u pravu.
       Bilo kako bilo, svako može lako pribaviti dokaze svojih tvrdnji. Opšti kolaps komunalnih službi, razrovane ulice, groblja automobila, đubre na sve strane, buvljaci, invalidi koji prose po Knez- Mihailovoj ("Sve će to malo morgen narod pozlatiti!"), prodavci "firmiranih" gaća za jedno pranje, zelene pijace prepune švercera svakojakog bofla i praška protiv bubašvaba, dileri deviza i droge, centar i periferija podjednako zakrčeni kioscima treš-hrane i rastvorenog mišomora, muvaju se i neki Kinezi, smrad, "zvuci rodnog kraja", onamo leži mrtav Dugi, ovamo je mrtav neko drugi, te, najzad, ali nikako ne na kraju, "divlja gradnja", sva ta nadziđivanja i doziđivanja, neviđen urbanistički haos unutar koga bi kuća onog ludog francuskog poštara delovala nestvarno kao oličenje dobrog ukusa i fine odmerenosti. Isplati li se u takvom gradu uopšte živeti? Ili je baš život u takvom gradu-kloaki odlična psihološka (pred)priprema za karijeru perača tanjira u nekom kineskom restoranu? Onaj ko danas živi u Beogradu taj može da nasluti dno sveta.
       No, razmotrimo problem i sa druge strane. Kada je, recimo, reč o kioscima i drugim "privremenim objektima" (tezge u Aleksandrovoj ulici, kartonske kutije na Zelenom vencu) nema dvojbe da je njihova plima istog porekla kao i tokovi "sive ekonomije": prodavanjem bajatog gnjecavog testa pod imenom "pice" i pljeskavica marke "pseća radost" mnogi izdržavaju svoje porodice i, štaviše, nekim drugim porodicama omogućavaju da nekako prežive. To je samo "viši nivo" iste one delatnosti kojom se, na buvljacima, bave penzionisani oficiri i nezaposleni inženjeri prodajući sapune za skidanje fleka, "jelkice" sa mirisom japanske trešnje (ili kineske višnje, ne znam tačno), sredstva za bolnu depilaciju, ili, češće, neispravne slavine, iznošene cipele...Izvan te sfere, čiji su "civilizacijski vrh" kiosci, preživljavanje je utopistički projekat za genetski usmerene mazohiste. Kiosci su, prema tome, jedina živa oblast naše privrede koja, iz dana u dan, upošljava sve veći procenat radno sposobnog stanovništva.
       S druge strane, mada kontrola te oblasti, često "podzemna" (reket), produbljuje džepove protagonista društvenog statusa-ljuo (tu je razlika između vlasti i "opozicije" sasvim izbrisana), ipak je eksplozija kiosk-obrta, te (srpske) "manufakturne industrije", dovela do prećutne legalizacije privatne inicijative za svakoga i tržišnog principa slobodne konkurencije: prodati danas žilavu, nedopečenu (ali hladnu) pljeskavicu u Beogradu nije nimalo lako. Konkurencija je bespoštedna na način davno opisan u marksističkoj literaturi. Zato kiosci rade non-stop, zato se ovde roštilj nikad ne gasi. Pljeskavica je simbol naše tranzicije. Ako nas ona ne uvede u Evropu, niko neće!
       Neki na tom putu propadnu (nikad ne ostvarivši svoj san da će jednom otvoriti pekaru), drugi već stiču "ekstra profit". Eto prostog objašnjenja za polet "divlje gradnje" - osim onog objašnjenja da je "divlja gradnja" prirodan ishod sredine koja se tako dugo zanosila i nadahnjivala "divljom književnošću".To je jedini razumni način investiranja.
       Estetičarima i graditeljima od zanata diže se kosa na glavi, ali psiholozi - kao i ekonomisti - ne bi smeli imati nikakvih dilema: "novokomponovano graditeljstvo" jeste proizvod istog stanja duha kao i "novokomponovana muzika", ali ono ide suprotnim smerom od populističke masovnosti turbo-folka - jer, to je simptom povlačenja iz javne ("društveni život", "politika") u onu sferu privatnosti koja se smešta visoko na skali izolacionizma. LJudi koji zidaju odlučili su da gledaju samo svoja posla. Nešto će se i (pre)prodati. Od mitingovanja i "kulturne dekontaminacije" nema vajde. Cigle i cement koje preskačemo posvuda (samo u Ulici gospodara Jovana ovog trenutka ima dvadesetak "privatnih" gradilišta) metaforični su izraz totalnog nepoverenja u funkcije države, odnosno društva sa svim njegovim "subjektima". Pošto ti "entiteti" više i ne funkcionišu. Budući da njih nema, ili se oni lažiraju, pojedinac je lišen mnogih prava, kakva se u normalnom svetu smatraju minimumom društvene funkcionalnosti, ali je i oslobođen svake obaveze: kako država meni, tako ja njoj. Svake iluzije isto tako. On više nije u stanju - niti hoće - da percipira ni svoje najbliže (urbano) okruženje, ulicu u kojoj živi. Tamo gde je "ostatak sveta" ukinut nema razloga da se on - svet - ne završi kraj blindiranih vrata njegove intimnosti. To je, po svemu sudeći, teška patologija, ali - ako mene pitate - bolje je živeti među (socijalnim) autistima, koji zidaju kućice za pse i prodaju pljeskavice, nego u sred narkotisane gomile na čelu sa onima koji lamentiraju nad metastazom Beograda.
       Odoh na pljeskavicu. Najbolje su kod "Lokija"!
      
       BOGDAN TIRNANIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu