NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Revizija svih vizija

Banja Jokin grab kraj mačvanskog Bogatića kao antiteza neslućenih mogućnosti korišćenja geotermalnih voda na koje nauka odavno ukazuje

      Kad se iz Bogatića, glavnog poljoprivrednog sedišta Mačve, pođe tri do četiri kilometra na sever pošljunčanim putićem koji vodi između parcela zasađenih kukuruzom, detelinom i suncokretom, pred prolaznikom se usred tog kultivisanog rastinja iznenada ukaže proplanak s brežuljkom iz čijeg središta šiba uvis tanak, ali jak mlaz vode u očiglednom pokušaju da imitira neki od moćnih islandskih gejzira. Zasada jedino ne zaostaje u temperaturi. Tu gde voda počinje da se odliva u potok koji je sebi prirodno prokrčio put, temperatura vode, u proseku, iznosi oko 90 stepeni Celzijusovih. Idealno za šurenje prasića. I domaćini iz Bogatića i okoline šure. Šure, očekujući već dugi niz godina i drugu vajdu koju bi mogli imati od tog prirodnog blaga... vajdu koja je (neoficijelno) obećana, ali se nikako ne ostvaruje.
      
       Vizije
       Ima punih pet godina, naime, kako je Rudarsko-geološki fakultet u Beogradu (Institut za hidrogeologiju, Laboratorija za geotermalnu energiju) u saradnji sa preduzećem GIB "Grandson & Belgrade"sačinio studiju Projekti i ideje za intenzivno korišćenje geotermalne energije u Mačvi, i nešto više od sedam godina (1993) otkako je na zahtev SO Bogatić sličnu studiju (Mogućnosti korišćenja geotermalne vode u Bogatiću) izradilo i Društveno preduzeće za tehnološki razvoj iz Beograda IHTM-IDR a.d.
       Iz oba navedena naučna rada izviru vizije kakve se ni u svojim najsmelijim tvrdnjama biračima u Bogatiću ne bi usudili da oslikavaju pretendenti za očuvanje vlasti. U tim vizijama, koristeći postojeće geotermalne vode, u Bogatiću se zagrevaju novopodignuti staklenici i plastenici (neće više onaj Radulović iz "C-marketa"da nam za velike pare u januaru uvozi dinje iz Španije), zagrevaju se štale i obori (da i ne govorimo o zagrevanju stanova, administrativnih i javnih zgrada, pa čak i industrijskih objekata), u sušarama se suši voće, povrće i drugi poljoprivredni proizvodi, zagrevaju se ribnjaci (zaleđena japanska riba, u ovom trenutku, prosečno košta 180 dinara po kilogramu), a siti i zadovoljni gosti brčkaju se u zagrejanim bazenima, stručno rečeno izgrađenim u balneološke svrhe. Banja!
       Sve ove idilične slike zasnovane su na realnim pretpostavkama. U studiji Rudarsko-geološkog fakulteta navodi se da je "iz rezervoara od krečnjaka i dolomita na području Mačve moguće eksploatisati najmanje 2 000 litara u sekundi (l/s) termalne vode s temperaturom od
       75 0C ili s termalnom snagom od najmanje 500 MNJ". A kad je reč o samom Bogatiću, čije je uže jezgro naseljeno s 10 500 stanovnika grupisanih u 3 200 domaćinstava, najpre se kaže da je za grejanje svih stambenih, poslovnih i javnih objekata potrebno utrošiti 7 900 tona tečnih goriva godišnje, da bi se potom načinio efektan obrt konstatacijom: "Korišćenjem geotermalne energije u toplifikacione svrhe mogla bi se smanjiti potrošnja tečnih goriva za 7 500 tona godišnje ili za 95 odsto!"
       Svaka od ovih vizija mogla bi se rastavljati i na pojedinačne delove, nad kojima se može sladiti već prema ličnom ukusu. U ribnjacima, na primer, jegulje ili somići-cverglani (u Italiji cenjeniji i skuplji od kalifornijske pastrmke); u zimskim baštama voće i povrće koje ne čeka određeno godišnje doba da bi se pojavilo na pijacama, cveće, lekovite trave, rasadni materijali, a na fudbalskom igralištu trava koju nikad ne pokrije sneg - štiti je topla voda provedena tik ispod sloja od busena.
      
      
       Stvarnost
       Vraćamo se u stvarnost, onamo odakle smo i pošli. Na jedan kilometar, otprilike, od mesta gde prolaznik prvi put spazi topli izvor nepodložan gorepomenutim vizijama, potočić ulazi u imanje poljoprivrednika Slobodana Miće Pršića. Na tom kratkom delu, dok se potočić ponovo ne izgubi u šiblju na prvom zavijutku, ovaj preduzimljivi čovek ostvariće viziju po svojoj meri, ili što bi pesnik rekao: Moja je čaša mala, ali ja pijem iz svoje čaše.
       Najpre je vlasnik imanja obeležio ulazak u taj prostor natpisom koji saopštava da se taj deo zemlje sada zove BANJA Jokin grab, da je to privatna svojina i da je "upotreba kupališta dozvoljena u vremenu od 8 do 24 časa".
       "Kupalište", to je deo onog već opisanog potoka, ali u kojem se temperatura vode sada spustila na oko 40 0S. U dužini od oko desetak metara stranice potoka su uz pomoć još nekolicine dobronamernih ljudi popločane, napravljene su pristupne stepenice, a na gornjem delu i zamajac koji pokreće voda s posebnim osvrtom na ražanj, koji se gotovo ni u jednom delu dana ne okreće prazan. Po dvorištu su raspoređene drvene stolice i klupe, neke i natkrivene, a u njegovom dnu su "one prostorije", okrečene belo, odvojene po rodovima, ali bez tekuće vode, samo s trouglastim izrezom u betonu. Promašaja ne sme biti!
      
       Možda najznačajniji rekvizit u svemu tome predstavljaju dva okrugla zidna sata od kojih je jedan okačen o drvo uz sam potok, a drugi o spoljni zid domaćinove skromne kućice, koja je ujedno i "banjska uprava" i dom njegove porodice. Satovi se napajaju strujom iz generatora, a istaknuto mesto dobili su zbog toga da bi kupači mogli proveriti koliko su dugo u vodi i da bi izašli pre "neželjenih posledica". I dobro, koliko se dugo sme ostati u vodi? "Dvaes' minuta", kaže prvi. "Može i tries'", dodaje drugi. "Najviše do četres'", zaključuje treći. A ko im je to rekao? Nije im niko rekao (ova banja nema lekara), ali tako su radili i oni pre njih koji su se tu izlečili. Od čega se izlečili? Stvarno, od čega leči ta voda? "Od išijasa." "I od reume.". "Jedan je izlečio i psorijazu." "Od pritisak." Visok ili nizak? "Zavisi." A bubrezi? "Može i od bubrezi."
       Šta to sve treba domaćinu Pršiću kad ulaznice za BANJU Jokin grab ne naplaćuje, a narod mu neprestano prolazi kroz dvorište? ("Naročito uveče", kaže. "Da vidite šta se tu naroda okupi uveče.") Da li bar nudi jela i pića "banjskim gostima", da makar na tome nešto zaradi?
       Na ovo pitanje domaćin okreće pogled ka Draganu Jokiću, nekadašnjem direktoru Uprave prihoda SO Bogatić, sada advokatu u istom mestu, koji je postao jedan od najvećih promotera Banje pošto je i sam kupanjem izlečio išijas. Kao da Pršić malo zazire od nekadašnje "poreske vlasti", ali računa da bi kao advokat trebalo i da ga zaštiti ako kaže nešto suvišno, odlučuje se za polovičan odgovor: "Pa, prodam poneku flašu piva", kaže on, "ali restoran ne držim."
       Zaključujemo da je Pršićevo najveće zadovoljstvo što je on jedini pretvorio u stvarnost neku od svih onih nabrojanih vizija. Kakvu-takvu, ali stvarnost. I time postao revizor svih vizija.
       Ali, za potpuno obaveštenje čitaocima i otklanjanje svake sumnje u pogledu kvaliteta termalnih voda o kojima je bilo reči, treba reći da su sve dosadašnje analize pokazale da je "hemijski sastav termalnih voda (Mačva, Bogatić) povoljan za korišćenje" i da je "njihov kvalitet približno jednak kvalitetu vode za piće".
       No, ne treba zaboraviti ni onu narodnu pouku da "ono od čega pinterova žena ozdravi, od toga kovačeva umire". To jest, posavetujte se s lekarem pre nego što se smočite u toplu vodu Jokinog graba.
      
       ĐORĐE DIMITRIJEVIĆ


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu