NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Štap i šargarepa<br>Dragoslav Rančić
Ko se seća Helsinkija

Nama danas, posle agresije NATO-a na Jugoslaviju i pune kompromitacije OEBS-a kod nas i u našem okruženju, gotovo cinično zvuče obećanja iz Helsinškog akta pre četvrt veka o poštovanju suvereniteta država i uzdržavanju od upotrebe sile u rešavanju međunarodnih kriza

      Četvrt veka od nastanka Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS), odnosno od usvajanja takozvanog Završnog akta u Helsinkiju 1975, gotovo da nije bilo sećanja na taj istorijski događaj koji je krunisao detant i najavio postojani mir, pored ostalog i kroz neizmenljivost granica u Evropi. Samo je Hans Ditrih Genšer, nekadašnji prvi predsedavajući ove panevropske organizacije upozorio, možda da bi na sebe podsetio, da "ne treba olako odbacivati šanse kakve OEBS pruža, jer istorija svoje ponude ne ponavlja", dok je Valeri Žiskar d' Esten, jedan od potpisnika Završnog akta, odbio da učestvuje na svečanosti "koja ne odražava duh Helsinkija".
       Da je svečanosti bilo, ni domaćin se baš ne bi osećao najbolje: Austrija koja sada predsedava OEBS-om nema prestižni status za podsticanje neke skladne saradnje u Evropi. Međutim, u vazduhu je ostalo da lebdi Genšerovo pitanje o tome želi li OEBS da "povrati nekadašnju političku težinu"? Dodajmo tome i - može li?
       Nama danas, posle Rambujea, agresije NATO-a na Jugoslaviju i pretvaranja Bosne i Kosova u protektorate, uz punu kompromitaciju OEBS-a i kod nas i u našem okruženju, gotovo da cinično zvuče obećanja iz Helsinškog akta da će Evropa i Amerika poštovati suverenost država i da će se "uzdržavati od pretnje silom ili upotrebe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti bilo koje države".
       Ako se istorijski događaji ne obeležavaju, to ne znači da se sve predaje zaboravu bez istorijske revizije. Naprotiv, utisak je da se na Zapadu piše nova istorija i da se nekadašnji KEBS, odnosno sadašnji OEBS, projektuje ne kao najviše dostignuće toliko željenog detanta nego kao pobeda Zapada u hladnom ratu. Tačno je da je kasnije do te pobede i došlo, ali nije tačno da je ona izvojevana čitavu deceniju i po pre urušavanja komunističkog režima u Istočnoj Evropi.
       Tako se sada proklamacija o nepovredivosti granica, koja je formalno još na snazi, vidi prevashodno kao nastojanje Sovjetskog Saveza da se očuva status kvo u Evropi kakav je stvoren posle Drugog svetskog rata, to jest da se zauvek očuva podeljena Evropa. (Važi li i sada dogovor sa nepostojećom državom, osobito ako nije imao pravnu formu međunarodnog ugovora? - pitaju se analitičari.)
       To nastojanje Moskve, kako se sada tvrdi, Zapad je formalno podržao ne samo da bi kroz sporazume o razoružanju kontrolisao vojno-tehnološke domete Sovjetskog Saveza, nego i da bi uz pomoć "druge i treće korpe" zaključaka - o liberalnijoj trgovini, slobodnoj cirkulaciji ljudi, robe i ideja i, posebno, o uvažavanju ljudskih prava - slabio ceo istočni blok i podrivao sve komunističke režime. Nije se, dakle, radilo o izgradnji nekakvog "zajedničkog evropskog doma" (Gorbačov), u kome bi se sve bezbednije sarađivalo na bazi uzajamnog poverenja i u kome bi granice bile sve otvorenije, nego naprosto o planskom i sistematskom slabljenju istočnog bloka.
       Doduše, Solženjicin ili Saharov su postojali i bez "treće korpe", ali se veruje da su neki disidentski pokreti ("Povelja 77" u Češkoj, na primer) bili podstaknuti na delovanje posle prihvatanja deklaracije o ljudskim pravima. U ovim zapadnim tumačenjima Helsinškog akta univerzalizacija ljudskih prava se i smatra najvišim istorijskim dostignućem OEBS-a, čija je aktuelna primena i jedan od razloga samog postojanja organizacije do današnjih dana.
       Ta teza se vrlo pojednostavljuje i čak dovodi do apsurda. U slučaju agresije na Jugoslaviju radilo se, kako je to nedavno napisao jedan ugledni američki komentator - o iznuđenoj "prinudi SAD i njihovih saveznika da uz velike teškoće preduzmu dugo odlaganu, a prvu u istoriji, vojnu odbranu ljudskih prava".
       Još pre pet godina, dakle znatno pre agresije NATO-a na Jugoslaviju, pokojni Ranko Petković, vrsni poznavalac evropske bezbednosti i naše spoljne politike, uočio je dva polarizovana pogleda na OEBS u jugoslovenskoj javnosti.
       Jedni su u OEBS-u videli organizaciju koja jedina može da sinhronizuje zajedničke evropske vrednosti u sferi bezbednosti i saradnje. Nama je bolja Evropa sa OEBS-om nego bez njega, a bez njega natrag u Evropu i inače ne možemo. Drugi su ocenjivali da je organizacija odigrala svoju ulogu u vreme bipolarizma i detanta, a da je sada neka vrsta čardaka ni na nebu ni na zemlji, podređena Evropskoj uniji, NATO-u i ponajviše Amerikancima, pa da ne moramo da očajavamo što smo iz članstva izopšteni.
       U međuvremenu, klatno u raspoloženju javnosti nesumnjivo je otišlo još više ka negativističkom stavu. Imali smo, pre bombardovanja, bruku posmatrača OEBS-a na izborima u Bosni, a i prilično vrludanje sa ne mnogo preciznim političkim sudovima za vreme izbora u Srbiji 1996. Nešto se ne sećamo da su posmatrači OEBS-a otkrili izbornu krađu zbog koje se u Srbiji demonstriralo tri meseca.
       Sam OEBS danas smatra da su mu glavni zadaci da upozorava na moguće sukobe, da ih sprečava, da traži izlaze iz kriza i da doprinosi normalizaciji prilika posle sukoba , ako do njih ipak dođe. Kako se ti zadaci ostvaruju, trebalo bi najbolje da se vidi na Kosovu, gde OEBS posle neslavnog delovanja pod Vokerovim vođstvom uoči agresije na Jugoslaviju ponovo ima svoju najznačajniju i najveću misiju.
       Ona broji oko 500 ljudi i nastoji da igra "vodeću ulogu u izgradnji demokratskih institucija i očuvanju ljudskih prava". To podrazumeva demokratizaciju upravljanja, organizaciju i nadgledanje slobodnih izbora, pomoć slobodnim medijima i pravosuđu, obuku kvalifikovane i nepristrasne lokalne policije i slično. Rezultati misije su, koliko znamo, porazni.
       Odgovor na Genšerovo pitanje mogao bi da glasi: OEBS je u nepovrat izgubio političku težinu, tako da nema šta da povrati. Ali još postoji kao politički instrument Amerike.


Copyright © 2000 NIN - redakcija@nin.co.yu