NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Depresivna, letargična čekaonica

U Kninu je danas relativno opuštena atmosfera, ali mlađi Srbi ipak najčešće dođu, srede dokumenta, malo merkaju, a onda se vraćaju u Srbiju

      (Beta specijalno za NIN)
      
       Na zidu pored živopisne kapije, koja iznenada iskrsava posle kuća bez zidova ili krovova, preko izbledela četiri S (Samo Sloga Srbina Spasava), plavom farbom naslikana dva srca. Jedanaestogodišnji Goran zaključao je u njima prijatelje koje je u svoje selo Šimprage "doveo" iz Ašanje (donji Srem), gde je u izbeglištvu proveo tri godine.
       Porodica Šimpraga (Jovanka, Milivoje, sin Milorad, snaha Zdenka i njihovo troje dece) jedna je od retkih koja se na kninsko područje vratila u punom sastavu i koja je takvom odlukom zadovoljna. Imali su sreću da im kuća nije spaljena, već "samo" oštećena i opljačkana, pa su uz pomoć povoljnih kredita (9 odsto godišnja kamata, godinu i po dana odložen početak vraćanja duga) uglavnom sredili kuću, kupili ovce i jagnjad i vratili se svom predratnom zanimanju - stočarstvu. Kažu da trgovina dobro ide i da može pristojno da se živi.
       Porodica Šimpraga, vedri i optimistički ljudi, smatraju da su imali sreću i u izbeglištvu. U Ašanji su živeli u jednoj kući, radili mnogo i svašta (najstariji Milivoje, nekadašnji upravnik pošte, bio je "majstor"), ali nikada nisu bili gladni. O ljudima iz Ašanje - sve najbolje. "Kada smo polazili, svi smo plakali", kaže Milivoje.
       Dok uz pršut i domaći sir slušamo ovu, jednu od retkih lepših priča s područja Knina, dvojica momaka iz Trogira sirenom najavljuju svoj dolazak. Vade iz gepeka maslinovo ulje, raspituju se za susede. U Šimprage se vratilo oko 200 ljudi, gotovo polovina predratnog stanovništva, i trgovina dobro ide.
      
       Tri godine bez struje
       U zaseoku Nonković, u kome su posle "Oluje" ostali samo bračni par Spasa i Marija Nonković, procvetale ruže, čuje se lavež pasa, vide se sveži delovi fasada i novi krovovi. Ispred jedne od takvih kuća se zaustavljamo, dozivamo. Odnekud trči žena kao bez duše, nadajući se da smo iz stambene komisije. Čeka rešenje za pomoć u obnovi kuće. Posle pet godina u prihvatnom centru, u zajedničkom smeštaju, u svoju polurazrušenu kuću gleda kao u dvorac.
       NJeni susedi Dušanka i Jovo Cetanović vratili su se pre godinu i po dana. Našli su celu kuću, naravno, opljačkanu. Srećni što su došli kući, kao i drugih desetak porodica koje su se vratile u to selo.
       Spasa i Marija Nonković, koje smo posetili godinu dana posle "Oluje" (NIN, 4.oktobar 1996), kada su bili potpuno sami i zaplašeni, živeći od dana kada su dolazili ljudi iz Međunarodnog crvenog krsta, ne pokazuju veliko oduševljenje zbog povratka svojih suseda. Navikli na izolaciju, neguju je i dalje. Veruju da imaju najviše prava na pomoć od države, jer su oni "preturili preko glave i hrvatsku vojsku i 'hijene' (ljudski talog koji ide iza vojske i pljačka i ubija), a ovi sada došli da pametuju".
       U Selu Oton, zaseok Knežević, poluparalizovanu Mariju Knežević, godinu dana posle "Oluje" jedinog stanovnika tog mesta, sada posećuje ćerka. Mesto je i dalje pusto i pritisnuto tišinom, ali zakovane daske na vratima ili poneki popravljeni krov nagoveštavaju povratak pojedinih porodica. Možda bi taj povratak bio i brži da u nekim zaseocima više od tri godine nema struje ("neko ukrao transformator"), niti se zna kada će je biti.
       U selu Varovode blizu Kistanja, u kući Ilije Traživuka, starca koji je potpuno slep tu samovao nekoliko godina, mlađa žena iz Janjeva (Kosovo) uznemireno nas ubeđuje da je u kući s dozvolom Ilijinog sina. Ilija Traživuk je umro jedne noći, pre nekoliko meseci. Bio je sam, kao i svih prethodnih godina.
       Tako je nekako iznad Knina, u selima nekadašnjeg sektora "Jug" UN, kroz koje je pre pet godina protutnjala "Oluja" pre nego što je uletela u već skoro ispražnjen grad.
      
       Srbi na "Terazijama"
       Uz odavno smlačeno "ožujsko", Slavko Medić u piceriji "Palma" ubeđuje svog novopridošlog zemljaka da mu je "sve džaba". Dobiće papire, ali zna se šta s papirima može da učini. Posla nema, kuća će mu biti "zauzeta" ko zna još koliko, pomoć je sve manja. Šalje ga na "Terazije" ( tako Srbi iz Knina zovu ulicu u kojoj su smeštene međunarodne organizacije) da se raspita o tome šta može da dobije za početak.
       Zahvaljujući dobrom strateškom položaju, picerija "Palma" je jedno od najprometnijih mesta u Kninu. Nalazi se u blizini opštine i to je mesto gde se kninski Srbi najčešće okupljaju, skoknu po formulare, sretnu sa zemljacima, raspitaju o uslovima povratka. "Ovde se dugo sedi, ali slabo naručuje", mrmlja konobar donoseći odličnu ekspres kafu.
       U opštini Knin, u kojoj je na vlasti HDZ ( "poslednji trzaji", najčešći je komentar kninskih Srba), na portirnici slika Franje Tuđmana. Uoči petogodišnjice "Oluje" deo glavne ulice dobio je njegovo ime, a Ankici Tuđman uručena je povelja kojom je pokojni predsednik proglašen za počasnog građanina Knina.
       "Zakratko mu je to, i ulica i povelja. Ta ulica je preturila svašta, bila je nekada Maršala Tita, pa Kralja Petra I Oslobodioca, pa Kralja Zvonimira, a sad su valjda malo odvadili od Zvonimira i dali Tuđmanu. Kad dođe druga vlast, a uskoro će, ko zna kako će se zvati", kaže Slavko Medić.
       Precizni podaci o povratnicima u Knin ne postoje. Nezvanično se barata s brojkom od nekih 5 000 za sam grad, odnosno oko 15 do 18 hiljada za celo područje opštine. Preko uspešne akcije Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije "Hoću kući" vratilo se oko 2 000. Ipak, na podatke o broju povratnika Srbi sumnjičavo vrte glavom: "Računaju i one koji dođu, srede dokumenta i vraćaju se nazad u Srbiju, a takvih nije malo."
       U Knin se obično vraćaju stariji ljudi (prosek 58 godina), koji su sredili penzije i socijalno osiguranje i tako uglavnom rešili materijalnu situaciju. Mlađi dođu, izvade dokumenta, merkaju, raspituju se, a onda se uglavnom vraćaju u Srbiju. U razgovoru sa Hrvatima obično se čuje primedba da većina Srba opseda opštinu i lokalnu policijsku stanicu da bi sredila dokumenta, ali ne da bi tu ostali, već da bi dobili pomoć.
      
      
       Kraljevski, najmlađi grad
       U Kninu je danas relativno opuštena atmosfera. Nema ozbiljnih ekscesa osim verbalnih ("šta je ćetnik, vratio si se!"), ali je i njih sve ređe. Ipak, čovek koji je uoči petogodišnjice "Oluje" Hrvatskoj televiziji izjavio da Knin nije više "kraljevski" već višenacionalni grad, da u njemu složno žive i partizani i domobrani, i ustaše i četnici, izazvao je gnev i Hrvata i Srba.
       "Takve izjave mogu da daju samo Jugosloveni, koji su navikli da prikrivaju probleme", ljutito kaže Hrvat iz Bosne, nameran da ostane u Kninu. "To je neka naša budaletina koja je htela da se dodvori vlasti. Istina je, ne koljemo se, čak se i ne bijemo, lakše se diše u Kninu, ali daleko je to od skladnog života", komentariše Spasa Knežević, koji se u svoju kuću vratio pre godinu i po dana.
       U gradu u kome ima oko 20 000 stanovnika (i ta brojka je pod znakom pitanja), a samo 450 zaposlenih u privredi, ljudi pre svega brinu kako da nađu posao i prežive. Nekadašnja fabrika vijaka "Tvik", koja je više od 30 godina bila "glavni nosilac proizvodnje" i u kojoj je bilo zaposleno oko 3 000 radnika, sada zapošljava oko 130 ljudi, koji plate primaju i sa nekoliko meseci zakašnjenja. Na birou uglavnom beznadežno na posao čeka oko 3 000 ljudi.
       Taksista, Hrvat iz Bosne, čeka da dobije kuću u novom naselju koje se pravi za doseljenike. Stjepan Jakovljević iz Banjaluke, smešten na jednom spratu srpske kuće (u prizemlje su se vratili vlasnici), čeka papire da se vrati u svoj stan u koji se nastanio izbeglica iz Sanskog Mosta. I tako ukrug.
       Vraćanje imovine Srbima i smeštaj za doseljene Hrvate iz Bosne (oko 10 000) veliki je problem za gradsku vlast i rešava se veoma sporo. Poklonici HDZ-a objašnjavaju da nova centralna vlast neće da pomogne gradu u kome se Tuđmanu još dodeljuju povelje, ali to objašnjenje ne stoji budući da je HDZ do prošle godine bio neprikosnoven u celoj zemlji, pa je pitanje povratnika još sporije rešavano.
       Knin je ipak, bar verbalno, postao grad ljubimac. Kao "simbolu srušene ideje o uništenju Hrvatske" tepaju mu "kraljevski", "Zvonimirov", a u poslednje vreme "najmlađi" hrvatski grad. "Slobodna Dalmacija" tvrdi da se u kninskom porodilištu mesečno rodi oko 30 beba (hrvatskih) i da je prosek starosti stanovništva 30 godina. U istom listu jedan Hrvat je zabrinuto primetio da to može da bude hrvatski hendikep, jer Srbi uskoro mogu da pobede na izborima, pošto je njihovo stanovništvo punoletno, s pravom glasa, a dok ove bebe stasaju...
       Knin je u poređenju s vremenom neposredno posle akcije hrvatske vojske (4-5. avgusta 1995) sada živ, skoro "normalan" grad, bez posebne napetosti. Bez poređenja s tim periodom, to je depresivna, letargična čekaonica neodlučnih, često dezorijentisanih ljudi, čekaonica koju bi mogla da prodrma neka privredna oluja, ali koja, bar za sada, nije baš izgledna.
      
       DRAGA BOŽINOVIĆ
       (Beta)
      
      

Na povratku iz Knina za Beograd, vozač D. stavlja kasetu i odvrće ton do daske:
       "Mala moja pokojnoga Vase,
       dođi kući zaklali smo prase
       bit će žmara (čvaraka-prevod D.B.), bit će crnog vina,
       ljubiće te delija iz Knina."
       Delija iz Knina živi u Novom Sadu već pet godina i porodicu izdržava od prevoza svojih zemljaka do Knina i nazad. Na crno, naravno. Posla ima, napretek.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu