NIN Reklama
Oznaka i datum izdanja
Naslovna stranaPretrazivanjeArhivaRedakcijaProdaja
Naslovna strana broja

Hrvatska, Hrvatska, između ostalog

Na Makarskoj rivijeri je moguće pronaći i konobe i kafiće u kojima vas neće zgromiti hrvatski dens, ta u Srbiji tako cenjena roba, omiljeno štivo urednika šarenih beogradskih televizija

      Promena je ključna reč: pre šest meseci ovde se dogodila, "stubokom" rekao bi Šnajder. Ako ta promena, taj preokret i nije uočljiv prosečnom stanovniku Hrvatske, strancu je jasna i nedvosmislena, dok se čita "Jutarnji list", riječki "Novi list" i renovirani "Vjesnik", ovde, u Bogovićevoj, na jutarnjoj kavi u polupraznom Zagrebu. Sedim u kafeu "Čarli", kao da znam da tu treba sedeti, da je to mesto po kojem se detektuje stanje duha na zagrebačkoj špici, "štrafti" rekli bismo u Beogradu. U novinama se odvija jedan drugačiji diskurs, jedan ton koji smo skoro zaboravili, posve civilni ton u kojem se nalazi mesta i za polemiku Slobodana Šnajdera, Ive Banca i Ivana Zvonimira Čička o hrvatskom antifašizmu i njegovoj navodnoj autentičnosti - "navlastitosti" (Šnajderovo stanovište) ili, sa stanovišta Bancevog čistog istoricizma gledano, upravo suprotno: apsolutno partijsko/komunističkom karakteru tog istovremeno i jakog i nejakog pokreta. Kao i svaka polemika sa jarkim karakterima učesnika, i ova vrvi velikim rečima, i sve to, ovako sa strane posmatrano, izgleda kao joneskovska bujica reči, a kad je već pokojni apsurdista uvučen u ovu priču, okoristiću se rečima njegovog Vatrogasca iz "Ćelave pevačice": pomalo su u pravu i jedan i drugi polemičar; jedno dalmatinsko partizansko dete, nekoliko dana kasnije u Trogiru, neće dovesti u sumnju bilo kakvu autentičnost tamnošnje partizanštine, a s druge strane, tema Jasenovca ostaće da lebdi kao večiti upit nad celom hrvatskom državnošću.
       No, šta se to mene uopšte tiče, ja sam ovde turista, krećem se od Istre ka jugu i obratno, automobilom i brodom, uživam u prepoznavanju Pule, Lovrana, Opatije, Rijeke, Kvarnera, Paga, Korčule, Pelješca, Dalmacije, ja sam u jednoj prijatnoj turističkoj zemlji koja svoje lice maže šminkom ljubaznosti. U tu svrhu, pokraj puta od Zagreba preko Plitvica i Knina do Makarske rivijere, sve "kabriolet" kuće su popravljene, svako "U" sa zidova izbrisano, bela linija brižno izvučena, put je zakrpljen, "furešti" stižu, sve je puno, valja zaraditi. Oko kuća se baš i ne vide deca kako se igraju, inače sablasan krajolik deluje još pustije, sve dok se ne dospe do Makarske rivijere, Tučepa, Brista, Podace, Gradca, gde vrvi od slovačkih, čeških, mađarskih i bosanskih automobila. Ako mi je šta bilo simbolom "paradajz-turizma" pre petnaest godina, beše to ovaj kraj. Sada, jednako ispunjen telima, ipak deluje lepše. Moguće je pronaći i konobe i kafiće u kojima vas neće zgromiti hrvatski dens, ta u Srbiji tako cenjena roba, omiljeno štivo muzičkih urednika šarenih beogradskih televizija. Drugim rečima, Makarska je postala lepo turističko središte, more je ovde zbilja plavlje nego drugde na Jadranu, riba jednako ukusna i to je sve.
      
       Šta bi rekao Smoje
       U Splitu, na Peristilu, i na trogirskoj pjaci, trošim vreme na tisak. Novine su lepo opremljene, nedeljnici bogati odličnim fotografijama i dobrom štampom, papira ima koliko se hoće, i sve to čini da i vesti kojima nekada ne bih pridavao nikakav značaj izgledaju, najmanje, zabavno. Hrvatski se dužnosnici obilato slikaju u neobaveznim, letnjim izdanjima. Mesić u polo košulji i mekim patikama, ministar kulture sa pivom u ruci, zgodan imidžeraj za dnevnu upotrebu. Prisećam se grafita sa Kaptola, "S.M - HAŠKI ŠPICLOV", dok me vode ka čuvenoj "Kenjari", nekadašnjem okupljalištu splitske džanki ekipe. "Kenjara" je odmah tu, iza Peristila na kojem je pre neki dan odigrana najnovija hrvatska opera, Paraceva "Judita", po Maruliću, dakako. Čitam grafite, a prepričavaju mi onaj iz doba papine posete - "HAJDUK PRVI, IVAN PAVAO DRUGI". U novinama se vuku odjeci reakcije splitskog Županijskog ureda na koncert rep skupine "The Beet Fleet", sa otvaranja Splitskog ljeta. U jednoj se njihovoj pesmi, naime, spominju izvesni anatomski delovi tela, pa to vređa ćudoredne poslenike županijske.
       Ravnateljica Splitskog ljeta Mani Gotovac objašnjava da je reč o govoru ulice, o umetničkom iskazu, a neko drugi podseća da je još pokojni Miljenko Smoje ustvrdio kako je u splitskom govornom idiomu kurac veznik, a ne vulgarizam. Predsednik se oglašava i tim povodom, kaže da ga to ne vređa, staje u odbranu. Hoće li se konzervativni županijski odbornici zbilja usuditi da sledeće godine ukinu dotacije Splitskom ljetu, kako su najavili, ili će ih splaknuti novi vali hrvatske demokracije, to je jedno zanimljivo pitanje. A ista tema, samo u drugom pojavnom vidu, pomalja se u Dubrovniku, gde se ravnatelja Igara (odnosno Dubrovačkog ljetnjeg festivala, što je službeni naziv), Slobodana Prosperov - Novaka napada zbog izjave o "susjedstvu kao jednoj od najvažnijih dubrovačkih vrijednosti". Napadaju ga, razume se, poraženi "hadezeovci", ali se stvar razvodnjava činjenicom da su na skalinama u večitom "Taliru" sedeli Vaclav i Dagmar Havel, Jirži Mencl i Pero Kvrgić, i da se sva ta uspaljena retorika lomi o hridi izvesnog europejskog štiha koji se hoće pokazati svetu.
       U "Gradskoj kavani", pak, osoblje je ljubazno, kao i uvek što je bilo, a kafa jednako loša kao i pre deset godina. Ovde se, uostalom, ne sedi zbog kave nego zbog pogleda i mitskog zračenja mesta. Dubrovnik je zatrpan suncobranima, ima ih i tamo gde ih nekada nije bilo, na samom Stradunu i oko Svetog Vlaha. Ako se oko Makarske i Splita, a o Rijeci, Kvarneru i Istri da ne govorimo, uopšte ne oseća nedavna prošlost, ovde je moguće osetiti da je ovo godina nulta za ovdašnji svet, željan turista i zarade. Na Igrama je program pomalo konzervativno dekorativan: opet i ponovo Juvančićev "Hamlet", "Dubrovačka trilogija", Kunčević radi, valjda četvrti put, "Dunda Maroja". Prisećam se one davne predstave sa Mustafom Nadarevićem kao Pometom, takođe u Kunčevićevoj režiji, a još radije se sećam Mađelijevog "Dunda" iz osamdeset devete, odigranog na Pustijerni, jednog sasvim nedekorativnog, gotovo "antidubrovačkog" Držića, na svoj poseban način u dosluhu sa piscem "Urotničkih pisama", tog Držića, lošeg patriote dubrovačkog, koji, ipak, bez grada nije mogao. U Mađelijevom "Dundu" osećao se taj duh, od samog prologa sa tri kurve umesto Negromanta, sa izvrsnom Milkom Podrug Kokotović kao Sadijem, Mirjana Karanović je igrala Babu, a Ćulijev glumac Folker Ros Uga Tudeška.
      
       Provincijalne Igre
       Tada su Igre bile zakoračile ka nečem zbilja svetskom, ka kritičkom preispitivanju tradicije, ka otklonu od turističke atraktivnosti i konzervativne dekorativnosti grada i njegovih prostora. Godina je, rekoh, nulta za Dubrovnik i njegove Igre: valja pronaći nešto onog duha koji se mogao osetiti u vreme Dana mladog teatra, "Hekube" Ivice Bobana, predstava "Kugla glumišta", vremena razbijanja mitova, pa i samog mita o gradu. Ovako, Igre u neminovnom poređenju sa, recimo, budvanskim Grad teatrom, deluju provincijalno.
       Na putu ka Debelom Brijegu, iznad Cavtata i po Konavoskim dvorima, nema tragova krstaškog pohoda iz '91. Gledano iz automobila - kao da se nikad ništa nije desilo. Izvinjenje crnogorskog predsednika, koje je u Hrvatskoj predmet kafanske sprdnje uz nešto ogorčenja, deluje kao izlišno. Izlazim iz Hrvatske lako, kao što sam u nju i ušao, sa pomešanim osećanjem zadovoljstva i razočaranja. Ovo odakle dolazim možda je slika budućnosti onog tamo kuda idem. Nisam siguran da li mi se ta slika dopada ili ne.


Copyright © 1996-2003 NIN - redakcija@nin.co.yu