Vlada Ivice Račana dopustila je Karli del Ponte istragu nad "Bljeskom" i "Olujom" što znači da za dokazani ratni zločin može biti kažnjen i običan vojnik i pripadnik paravojne formacije, ali i general Hrvatske vojske

      Nasilna smrt haškog svedoka Milana Levara i navodna istraga koju Međunarodni sud za ratne zločine vodi protiv hrvatskog generala Petra Stipetića pokazale su da je Hrvatska pred još jednim neobjavljenim ratom. Centralna ličnost novog sukoba nalazi se van nacionalnih granica. Tačnije, četiri stotine kilometara daleko od Zagreba odakle joj očito uspeva da upravlja opstankom ovdašnje političke garniture. Za sudbinu jugoslovenskog predsednika Slobodana Miloševića ovih dana su, ukratko, zabrinuti svi. Potencijalni putnici u Hag sa obe strane državne granice između Hrvatske i Jugoslavije, ali i tradicionalni "ovisnici" finansijskih tokova prevrtljivog Zapada. Hrvatska je zato za opstanak režima u Beogradu zainteresovana bar koliko i Miloševićevi dugogodišnji poklonici u Srbiji.
      
       Odbrana generala
       Mada morbidna, ovakva politička logika daleko je od humora. Ako predsednik države s kojom je Hrvatska gotovo deset godina u neobjavljenom ratu, izgubi septembarske izbore, zvanični Zagreb istog časa dolazi na brisani prostor ćudljivih zapadnih vetrova i, što je još gore, Međunarodnog tribunala za ratne zločine u Hagu. Pomoć "najdražeg neprijatelja sa Dedinja" u takvim okolnostima više ne dolazi u obzir, pošto ratne vođe iz Beograda, Banjaluke i sa Pala, očito gube monopol na planiranje etničkog čišćenja, progona i represije nad civilnim stanovništvom. Haški svedok Milan Levar smrtno je stradao u eksploziji u Gospiću, a policija još istražuje da li je ona bila podmetnuta. Budući da je pokojni Levar svedočio o zločinima hrvatskih paravojnih jedinica i "gardista" nad srpskim civilima u selima oko Gospića, tamo su nedavno boravili forenzičari Međunarodnog suda za ratne zločine i pronašli nekoliko masovnih grobnica. Nacija je tada ispravno zaključila da je to tek početak kraja nacionalnog mita.
       S promenom vlasti u Hrvatskoj polako su počele da nestaju "nedodirljive" ličnosti i njihov monopol na istinu. Trenutno najbolji primer je načelnik Glavnog štaba Hrvatske vojske general Petar Stipetić. Haški sud navodno je počeo da istražuje njegovu zapovednu odgovornost za akciju Hrvatske vojske u Medačkom džepu koja je izvedena početkom septembra 1993. godine. Domaći političari iz vladajuće koalicije tvrde da je general Stipetić tamo bio samo pregovarač sa međunarodnim arbitrima i vojnim protivnicima sa srpske strane, što znači da je na to područje stigao tek kad su "neprijatne stvari" već bile završene. "Neprijatnosti" su se odnosile na egzekucije civila i spaljivanje srpskih kuća što je prema međunarodnom pravu prvi korak do genocida.
       Ovakva mogućnost teško kompromituje generala Petra Stipetića koji je u to vreme bio zapovednik Prvog zbornog područja Hrvatske vojske sa sedištem u Zagrebu. Tim pre što je na mesto načelnika Glavnog štaba HV-a došao voljom nove vlasti u Hrvatskoj koja ga smatra profesionalnim vojnikom neokrnjenog vojnog morala. Nije nevažno podsetiti ni da je general Stipetić jedan od retkih pripadnika Hrvatske vojske sa tako visokim činom koji ima završene najviše vojne škole i to u Beogradu. Priča se da mu je na vojnim uspesima u ovom ratu čestitalo i nekoliko njegovih kolega sa akademije koji su zapovedali neprijateljskom vojskom. Obrazovanje generala Stipetića značajna je činjenica i zbog toga što neki od generala Hrvatske vojske nemaju završen ni jedan jedini razred osnovne škole, a poneke reči stranih jezika naučili su isključivo zbog obuke koju su prošli u Legiji stranaca.
      
       Opasne posledice
       Da li su premijer Ivica Račan i predsednik Hrvatske Stjepan Mesić zaista razmišljali o izručenju glavnokomandujućeg svoje vojske haškom tužiocu Karli del Ponte, i dalje je misterija koja izaziva velike emocije u javnosti. Neki čak tvrde da je saradnja nove vlasti u Zagrebu sa Tribunalom u Hagu upravo pogubna za Račanov i Mesićev opstanak na vlasti. Opasnija je i od sve izvesnijih socijalnih nemira i sukoba među strankama nekadašnje opozicije koje sada vladaju Hrvatskom. Pravi suveren hrvatske nacije zato je Međunarodni sud za ratne zločine, a premijer i predsednik izmenjuju se u ulogama informatora ovog tribunala. Prilikom nedavnog boravka u Zagrebu tužilac suda Karla del Ponte izjavila je da je hrvatski predsednik Stjepan Mesić veliki prijatelj Haškog suda i da je svaki razgovor s njim upravo divan. Poznato je, naime, da je današnji predsednik države svojevremeno bio "zaštićeni svedok" u jednoj od tajnih optužnica ovog tribunala. Izvesno je da će njegove izjave biti korišćene u eventualnim suđenjima najvišim državnim funkcionerima s područja bivše Jugoslavije. Od aktuelnog predsednika SRJ Slobodana Miloševića, do nekolicine istaknutih ličnosti u vojnom vrhu.
       U hrvatskom slučaju pokazalo se da Tribunal u Hagu nema nikakvih simpatija prema zemlji koja se donedavno smatrala žrtvom srpsko-crnogorske agresije. Drakonska kazna od 45 godina zatvora koja je pre nekoliko meseci dosuđena hrvatskom generalu u Bosni i Hercegovini, šefu Hrvatskog vijeća obrane Tihomiru Blaškiću, u Zagrebu je izazvala pravu konsternaciju. Činjenica da je zbog zločina nad muslimanskim civilima u Lašvanskoj dolini Blaškić, zbog zapovedne odgovornosti, osuđen na tako rigoroznu kaznu, Hrvatsku je, de facto, izjednačila sa Srbijom. To praktično znači da su obe zemlje izvršile agresiju na susednu državu, što za Hrvatsku ima veoma loše posledice.
       Prva od njih već je na pomolu, a to su spekulacije o optužnicama nekolicine hrvatskih generala koji su imali udela u vojno-policijskim operacijama "Bljesak" i "Oluja" iz maja i avgusta 1995. godine kada je Hrvatsku, prema nekim procenama, napustilo preko dve stotine hiljada ljudi. Vlast pokojnog Franje Tuđmana nikada nije priznala nadležnost Haškog tribunala nad istragama u ovim operacijama, ali se posle njegove smrti situacija veoma brzo promenila. Vlada Ivice Račana ne samo da je dopustila međunarodnim istražiteljima da ispitaju sve što smatraju sumnjivim u ovom razdoblju, nego je priznala da za ratni zločin može biti kažnjen svako kome se dokaže krivica, bilo da je reč o vojniku, generalu ili pripadniku paravojne formacije.
      
      
       Prokazani zapovednici
       Imena koja se najčešće pominju u javnosti pripadaju generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku, Ivanu Koradeu i Mirku Norcu. Svi se oni terete za odgovornost zbog zločina učinjenih u vreme operacije "Oluja" u Kninskoj krajini. General Gotovina u Hrvatskoj vojsci pojavio se zahvaljujući pokojnom ministru odbrane, radikalnom desničaru Gojku Šušku koji ga je doveo iz Legije stranaca, a general Čermak u javnosti je postao poznat tek kao "ratni guverner Knina". Svoje "guvernersko mesto" platio je nekoliko desetina hiljada maraka, ali je dobit od pljačke i paleža srpskih kuća bila neuporedivo veća. Čermak danas poseduje srednjovekovni dvorac u Hrvatskom zagorju, sagrađen po sopstvenoj projekciji, ali i nekoliko tankera, zbog čega se predstavlja kao trgovac naftom. General Korade svojevremeno je bio na vojnoj odgovornosti jer je u pijanom stanju uništio nekoliko kafića u Varaždinu, a general Mirko Norac smatra se jednim od najodgovornijih za kršenje ratnog prava u vreme operacija u Kninskoj krajini.
       S pravnog stanovišta Hrvatska je već propustila pri- liku da radi u sopstvenu korist, pa se u Hagu sada raspravlja da li je u vreme "Bljeska" i "Oluje" vođen međunarodni sukob ili se država obračunavala s teroristima koji su ustali protiv nje. Pošto rata između Hrvatske i bivše Jugoslavije zvanično nije ni bilo, prva je mogućnost malo verovatna, ali nacionalno predoziranim rodoljubima ni druga opcija ne donosi mirnu savest. Domaće pravosuđe je u vreme Tuđmanove vlasti nastojalo da dokaže da su regularne hrvatske snage na kninskoj teritoriji samo uspostavljale raniji poredak. Činjenica da su pri tom tolerisale paljenje srpske imovine i ubijanje civila kao i da nisu same kaznile počinitelje ovih zločina, pretvorile su "regularnu policijsku akciju" u predmet istrage Međunarodnog suda za ratne zločine.
       Pozicija jugoslovenskog predsednika Slobodana Miloševića ovde je ponovo ključna. NJegov pad neminovno dovodi do istrage hrvatskih zločina nad srpskim civilima što bi trebalo da bude usluga nekoj budućoj vlasti u Beogradu. To bi dalje značilo da su sve strane podjednako odgovorne za rat u bivšoj Jugoslaviji, a time bi hrvatsko-srpski sukob prestao da bude velikosrpska agresija na nezavisnu i suverenu hrvatsku državu. Ako u rušenju današnjeg predsednika Jugoslavije pripomogne još i Rusija, zemlja koju Hrvati u najboljem slučaju cinično zovu "jugoistočno balkansko susjedstvo", biće ne samo "demokratska federacija", nego i miljenica sveta. Strah od septembarskih izbora u Jugoslaviji zato nije samo paranoja hrvatskog političkog establišmenta naviknutog na "povijesne urote sa Istoka", nego i strah od budućnosti na Balkanu. Smrt Milana Levara, čoveka koji je imao hrabrosti da govori o egzekucijama nad svojim sugrađanima u Gospiću, zato je prvi ozbiljniji znak da je "Oltar domovine" na planinskom vrhu Medvedgrad iznad Zagreba počeo da se krnji.
       Monumentalnom zdanju koje je u najtežim ratnim godinama podigla Tuđmanova vlast žrtvovano je mnogo više od želje za pobedom. Hrvatska metropola koja se prostire ispod "Oltara" na ruševinama srednjovekovnog Medvedgrada odavno je prestala da bude glavni grad svih Hrvata. U Zagrebu danas žive samo obični Zagrepčani i prosečni Hrvati. Oni čije su nacionalne dimenzije veće od proseka, novu metropolu pronalaze u Hagu.
      
       ZORICA STANIVUKOVIĆ